"Pospremanje nasih zivota" i roditeljstvo

[AdioMare]

Kužim tvoje razmišljanje, Cvijeta.
Imala sam slično djetinjstvo, ne znam koliko je tvoja mama bila zaposlena, moja je rano otišla u mirovinu i cijelo moje jetinjstvo provela s nama. Nekako mi je ta njena prisutnost u smislu da sam joj se uvijek mogla obratiti i imati ju za sebe (kroz običan razgovor) makar dio dana bila "dovoljna" bez da samnom vuče zdjelu s kestenima po podu. E, da, zajedno smo zimi znale pisati pjesme.

Gledam jučer onu svoju malu kako je posložila svoju djecu (plišance) po krevetu, iznijela ploču i uči ih slova, i zanesena time dala mi je vremena i da skuham i učinim što treba za danas, a opet se, s vremena na vrijeme priupitam koliko bih ja trebala biti prisutna u tim njenim zanimacijama (OK, poslije smo zajedno bojale, čitale pred spavanje) a da joj posvetim to kvalitetno vrijeme.
Zašto se ja uopće opterećujem time (a vidim da sve sasvim normalno šljaka) i zašto bi se ja ugurala u onaj njen svijet u kojem sam suvišna, a kada provede veliki dio dana igrajući se sama sa sobom ili prijateljima, ja odmah mislim kako sam joj JA trebala osmisliti neki program... pa mi marta padne na pamet (i zabojim je se ) i mislim si: A šta fali da lumperava u dvorištu s tačkama i blatom, pa smijem i ja biti bez ideja i volje.
I da, pitam se koliko je to njena potreba, koliko ja osjećam grižnju savjesti u prazno. :?

[AdioMare]

i mislim si: A šta fali da lumperava u dvorištu s tačkama i blatom,

U smislu da ne moramo svaki čas trčati na Bundek, Prisavlje ili Sljeme, pa nije odmah prepuštena sama sebi, k vragu!

[yaya]

:

I da, pitam se koliko je to njena potreba, koliko ja osjećam grižnju savjesti u prazno. :?

To i mene zanima o tome sam pisala.

[seni]

zorana, to je to o čemu govorim. Na žalost, meni je preduvjet da budem "kvalitetno" sa djecom mogućnost da barem neko vrijeme budem "kvalitetno" sam sa sobom ... a to je tako rijetko u mašini nazvanoj buđenje-spremanje klinaca-razvažanje škola/vrtić, od njega je 100 m do ulaza u firmu, rad-pa 100 m od izlaza firme do ulaza u vrtić, povratak, klinci ... ufff, dajte mi malo zraka i vremena za MENE!
U zadnje vrijeme sam počeo nakon vrtića namjerno ne ići najkraćim putem do firme, već napravim krug po kvartu 5 minuta (kolege koje sretnem me čudno gledaju pa pitaju kud ću,a ja kažem da malo protežem noge ... u stvari, malo protežem mozak )

zasto na zalost, tatek?
tvoja djeca imaju tebe kao tatu. ne nekog x ili y-ona. ne neku statisticku jedinicu nastalu kao zbroj svih tata pa podjeljen kroz xy.
inace mozemo odmah otici u "vrli novi svijet" sa alfama, betama...

[tatek]

zorana, to je to o čemu govorim. Na žalost, meni je preduvjet da budem "kvalitetno" sa djecom mogućnost da barem neko vrijeme budem "kvalitetno" sam sa sobom ... a to je tako rijetko u mašini nazvanoj buđenje-spremanje klinaca-razvažanje škola/vrtić, od njega je 100 m do ulaza u firmu, rad-pa 100 m od izlaza firme do ulaza u vrtić, povratak, klinci ... ufff, dajte mi malo zraka i vremena za MENE!
U zadnje vrijeme sam počeo nakon vrtića namjerno ne ići najkraćim putem do firme, već napravim krug po kvartu 5 minuta (kolege koje sretnem me čudno gledaju pa pitaju kud ću,a ja kažem da malo protežem noge ... u stvari, malo protežem mozak )

zasto na zalost, tatek?
tvoja djeca imaju tebe kao tatu. ne nekog x ili y-ona. ne neku statisticku jedinicu nastalu kao zbroj svih tata pa podjeljen kroz xy.
inace mozemo odmah otici u "vrli novi svijet" sa alfama, betama...

Ovo "na žalost" (upalo je u krivi kontekst) je bilo usmjereno na to što, na žalost, ne mogu često ni dovoljno naći vremena samo za sebe pa onda trpimo svi, od mene samoga pa do onih s kojima živim i radim.
Radim(o) na ispravljanju dotičnoga, no još nismo dosegli zadovoljavajuću razinu.

Što se tiče sudjelovanja u dječjim igrama, ja ih ne diram kad se oni igraju sami, ali se rado odazovem (kad mogu) kad me pozovu da sudjelujem. kod nas je to dosta čest slučaj ...

[seni]

imala sam na umu svoju mamu. ne pamtim da se ona igrala s nama, igrali smo društvene igre - to da (sjećam se tombole svaku večer kad su bile one redukcije struje, pod svijećama), ali da je ona sjedila s nama na podu i slagala kocke, ili crtala ili radila figurice od glinamola - to, moram priznati da ne pamtim. a još manje pamtim da mi je to falilo.

to je jos jedan od onih divnih mitova iz meni jako dragih knjiga "svako dijete, zena, mama, tata.." u smislu kako bi to zajednicko provedeno vrijeme trebalo izgledati.
ja recimo ne volim glinamole i sve te igrice tipa kolaza, ovoga, onoga....ne pecem kolace s curkom (mada mislim da cu i to jednom probati), jer smo kolaci i ja dva razlicita svemira.

jako volim drustvene igre, citanja, matematicke mozgalice, izmisljanja prica, lunjanja i slicno.
i sjajno mi je bilo vidjet kako je moja cura tocno uzimala odredene igracke ili stvari kad se igrala sa mnom, ili tatom, bekom, didom...baby sittericom (koja je zaista nadarena za sve te "uradi sam svojim rukama")
odlicno je "osjecala" preferencije pojedinih ljudi.
naravno da smo se mi igrali sa njom i onih stvari za kojima nisam bas luda....i da radis mnogo stvari i za dijete i sa djetetom i onda kad ti bas nije do toga.

ali poanta je da dijete odlicno osjeca autenticnost roditelja, kao i njegove potrebe i to da li roditelj uopce ima stav i sustav vrijednosti, kao i to da li ga kao takve i sam zivi.

[seni]

i mislim si: A šta fali da lumperava u dvorištu s tačkama i blatom,

U smislu da ne moramo svaki čas trčati na Bundek, Prisavlje ili Sljeme, pa nije odmah prepuštena sama sebi, k vragu!

ako imas dvoriste, nista joj ne fali.

[krumpiric]

krasna tema, super da je na pravom tragu,ponovno

šta se tiče ovog što piše AM, počelo me smetat moje (obično moje) forsiranje da radimo nešto smisleno, jednostavno kužim da odlazak autom na Bundek, igranje tamo, vraćanje natrag, sve smisleno i ciljano nikog od nas više ne veseli. Dijete se neusporedivo više veseli izlijetanju ispred zgrade gdje nema prometa i ima novu zabavnu ekipu, i ganjanje lopte ili skakanje školice ili...ili se veseli ostajanju pola sata duže na vrtićkom igralištu sa svojim pravim frendovima...
Neznam, kužim da je taj poluizumrli dio sa spontanim druženjem, kakvo smo mi imali kad smo bili mali...ono šta nam je falilo. Totalno rješavanje od stresa.

[fegusti]

treba iskoristiti vrijeme dok su mali.
moja je negdje do 10e rado bila u našem društvu, a onda smo joj postali dosadni.
ovog je ljeta odlazila na more s prijateljicama (ima 12 godina) i s jednim roditeljima koji imaju i mlađe dijete.
sada sam u potrazi za nekom zajedničkom zanimacijom koji bi nas obje veselila.
neće više sa mnom niti u grad...

[seni]

fegusti, nemoj me plasiti

[krumpiric]

u kino na "film za curke", na "žensku" kavu, predstavu " za odrasle" tipa baletnu, koncert?ni tu?

[cvijeta73]

joj fegusti, ja se neki dan ko kišna godina rasplakala na filmu mamma mia :shock: , ne znam koji mi je vrag bio - svi oko mene se smiju, a ja ridam ko kišna godina (za one koji nisu gledali film, ne radi se o tragediji, nego o pitkom, zabavnom filmiću) jer mama ženi kćer.
neću o tome razmišljati, NEĆU!!!

[seni]

cure, mislim da skrecemo s teme :/

[AdioMare]

Da vas vratim na temu...
Možda s velikom djecom nema otići zajedno kod prijatelja (kod kojih su i sami do negdje prije išli rado) ili na ljetovanje (ako mu ne povedete prijatelja s kojim će se dobro zabaviti) ili kod bake u vaš rodni grad (bez da ode tjedan prije vas i dobro se izdžika prije nego vi dođete) ili u kupovinu (kako sada ova mala samnom rado ide, a vi mu kupujete odjeću "po osjećaju" jer mu je to zadnja rupa na svirali i što se njega tiče - može jednu stvar nositi 3 godine kada bi u nju stao), ali to je jedna posve nova dimenzija

Kod nas su aktualne subotnje kavice negdje vani, kao rezime tjedna, a uvijek imaju pola sata koje će rado odvojiti za vas bez obzira koliko su prezaposleni. Moje veliko dijete još uvijek treba mamu, pa ako ništa, da joj kaže kako peče najbolje šnicle na svijetu i kuha rižu iz snova ... i progovori svu silu rečenica preko zalogaja...

[yaya]

Kod nas obratno, što je starija to se radije druži s nama dvoma.

[Mercedes]

upravo si opisao mm-a. posao kojim se bavi ne mozes raditi samo 8 sati dnevno, kamoli manje. ili si unutra, ili nisi. a da izadje iz njega - sto bi radio? :? ne znam. pa se i dalje igramo samohrane majke i tate vjecno na sluzbenom putu.

dobra primjedba u vezi ostanka unutar 4 zida kad je vani hladno i mracno. ja uvijek ostanem unutra i dan mi ode u nista, pa se osjecam krivo sto nisam djetetu pruzila neku konstruktivnu zabavu na svjezem zraku. a opet, sklupcana pod dekicom dok je vani kisa i mrak taako mi se ne da ici van na bljuzgu i smrzavati se. :/

a zapravo, zasto bi stalno morali nesto raditi? sto fali tome da ti neki dan, blasfemije li, ode u nista?

Ovo kao da sam ja napisala, od riječi do riječi...

[summer]

Ne znam kog da pocnem potpisivati

Moja mama nije krenula raditi dok ja nisam imala 7, a sis 6. I tu potpisujem cvijetu, AM i a zakaj. Bilo je to kvalitetno vrijeme, iako ne pamtim toliko zajednicke igre s mamom (tu je tata prednjacio), ali ja sam imala sestru, malo igracaka i puno maste i kreativnosti (same smo radile one papirnate lutkice i outfite, te sile odjecu za 3D lutke od maminih ostataka npr), a mama je uvijek bila tu.

I sama cesto imam te dvojbe oko kvalitetnog vremena s malisom. Nekad nakon paklenog dana stvarno nemam snage. Ali ne mogu dozvoliti da doma sjedim i buljim u TV ili (opet) racunalo, bez nekog kontakta i komunikacije s njim. Pa onda biram igre i mazenje u kojima smo malo mirniji, nesto slazemo, citamo, pjevamo... Potpisujem seni u igrama - ja nisam tip od kolaza i plastelina, ali obozavam puzzle, mozgalice, drustvene igre... I trudimo se da malisa dobije to vrijeme posveceno njemu - znam da mu to treba, ali bome, treba i nama. Kao da me netko prikljucio na punjac - tako vrijeme provedeno s njim djeluje na mene.

Pod nekvalitetno vrijeme smatram buljenje u TV, racunalo, playstation, pustanje vani od jutra do sutra - to su meni zacini, definitivno treba biti i toga, ali u maloj mjeri. Imam suprotne primjere u obitelji i zao mi je zbog toga.

Onda, radim, sad sam i zamjenica voditelja odjela, i pazim ga ko oci u glavi jer stvarno ne znam sta bi a da me dopadne njegovo mjesto, sto su mi vec poceli najavljivati. Posao je takav da trazi i vise od 8 sati, placa je fantasticna, ali na raspolaganju moras biti uvijek - danju i nocu i odgovornost je golema :/ Koliko me s jedne strane privlaci, jer je i izazovan (posao, a ne voditelj ), toliko ga ne zelim u doglednoj buducnosti jer zelim vrijeme i mir za obitelj.

[Zorana]

Ok, sta sad, je li vrijeme provedeno skupa uz usputno ciscenje prasine kvalitetno ili ne? Znaci li to ipak da kvaliteta moze biti zavaravajuci cimbenik za ove koji kvantitetski faktor nemaju na svojoj strani ili ne?
Vjerujem da ce vecina ljudi koji rade puno radno vrijeme ili jako inzistiraju na poslu koji vole napisati da je kvalitetno vrijeme vazno i da je svaka obitelj prica za sebe itd. Mene u biti zanima odgovor onih koji misle u pravcu kojim ide npr. marta....

[Kanga]

priznat cu da sam se pogubila u Zoraninim mislima , ali buduci da sam u skupini ciji odgovor ionako vjeruje da zna, osjecam da nema puno smisla da se trudim shvatiti sto je zapravo zanima

[flower]

zorana, nisi moj odgovor trazila, ali eto ga

mislim da je ta sintagma o kvalitetnom vremenu laznjak koji nam je uvaljen od poslodavaca i kap. drustva, naravno da je i kvaNTIteta bitna jer ona otvara prostor za stvoriti kvalitetu.
no sama kvantiteta ne znaci i kvalitetu, nije to jednostavno za objasniti - naravno da ima tu jos zacina koji su bitni - odnos (on moze biti razlicit u razlicitih majki a vrijeme jednako u jedinici vremena), usmjerenost (kad je potrebna, kad je dijete treba, ne stalna) itd.

[summer]

Bas dobar odgovor, flower.

[maria71]

kad je marko bio na pregledu u bolnici prošli tjedan a ja dojurila s posla ko manijak, rekao mi je mama tako sam sretan što si došla

( snjim su bili njegov obožavani tata i baka )

[ina33]

a ona - pa kakvo je to mjesto gdje živiš? a on će - a to ti je nona kao naš brgud (mjesto iznad opatije - na učki). i na to će nona - a ča ja znan, ča si trebal poć va japan da živiš va brgude?

da, treba poc u japan da se vratis va brgude.

Očito treba proć kroz drek da bi se došlo do zvijezda, pa makar one bile u Brgudu.
(bez uvrede za japance, pri dreku mislim na "puknuće" dotičnoga, a ne na boravak u japanskom selu )

To je baš to o čemu sam pisao - kad se iskaće iz jurećeg vlaka tad se obično en padne na noge nego na glavu i ljudi umjesto u klasičnoj egzistenciji završe u japanskom selu, istarskoj šumi, nekom egzotičnom zanimanju ... a ne kao prodavači u dućanu preko puta, ekonomisti u lokalnoj amoupravi i sl.

Super poanta, to vidim i kod sebe na poslu, a da ne kažem u obitelji. Problem je što je užasnoteško naći srednji put, nego je većina iole ambicioznijih poslova, bar u ZG-u, "meljaona".

[zrinka]

genijalna mi je zorana sa svojim razmisljanjima i temama u zadnje vrijeme
inspirativno

ocito nesto posprema

[Zorana]

Po obicaju, sve osim onog sto bi trebala.

[ina33]

Tema je stvarno odlična, i dublje se kreće od one "Drugačiji stil života" . Moram priznati da me tatekovi postovi duboko dojmljuju, u tim slikovitim opisima (ono s tatom koji dolazi i odlazi) pronalazim i dio svog djetinjstva i nesvjesni odabir mene i moje sestre životnih partnera koji su ipak (malo) drugačiji, nešto manje abiciozni i... onako... ajmo to reć' alfa mužjaci.... s tim da sad ipak oboje prijete da se "povampire" u projektne menadžere ili direktore. Opalit ću ovdje ipak jedan samoironični jer mi je tako lakše . I na sebi sam primijetila da mi posao često u meni potiče neku moju agresivu i ambicioznost i ne mogu reć' da mi to u tim trenucima nije gušt (biće to isto moja taština). Onako, čisto osobno, gle čuda, ja bih i jare i pare - em da smo neka srednja gradska klasa i da si možemo priuštit više od nužnoga, em da se ima vremena, a stvarno je to sve teže postići. I ono o vjetrenju mozga mi je itekako poznato i da, u bilo koji odnos, jedino možeš uložit kvalitetnog sebe .

[Anci]

Zašto se ja uopće opterećujem time (a vidim da sve sasvim normalno šljaka) i zašto bi se ja ugurala u onaj njen svijet u kojem sam suvišna, a kada provede veliki dio dana igrajući se sama sa sobom ili prijateljima, ja odmah mislim kako sam joj JA trebala osmisliti neki program...

Koji nam je vrag danas?
Danas sam odlučila peći palačinke i njih dvije su se sasvim lijepo igrale, sakrivale se po stanu od nekog nevidljivog zmaja ...a ja pečem i mislim, jesu li palačinke vrijedne toga da ja sad nisam s njima

Mislim, bile su baš fine

Cvijetin post me totalno raznježio, tako i ja pamtim svoje djetinjstvo.
Moja mama je bila sama s nas troje i ne sjećam se da je rezuckala kolaž i igrala se s plastelinom, ali nismo se osjećali zakinutima.
Ona je, sjećam se, navečer kuhala ručak za sutra i razgovarala s nama. Baš slušala. Nije bila odsutna mislima.

Ja recimo uopće ne volim te igre s kartonima i izrađivanjem stvari. Uopće nemam smisla, zna yaya, to je za MM-a rezervirano.
To i gumu gumi

Ja volim priče, smišljam nam neke kvizove, pitanja koja izvlačimo iz šešira pa odgovaramo. Volim trčati sad po slišću, ići u kazalište i sl.

[mama courage]

Moja mama je bila sama s nas troje i ne sjećam se da je rezuckala kolaž i igrala se s plastelinom, ali nismo se osjećali zakinutima

e, ovo i moja mama veli. ona se sa mnom nikad nije igrala. ona bi peglala (eto otkud meni ta opsesija ), a ja sam se igrala pored nje. i tako fino. malo pričale, ja se igrala dalje uglavnom sama. dok nije došla sestra. onda sam nju maltretirala.

i uopće se ne osjećam zakinutom i potpuno sam normalna.

[tatek]

Mislim da se ovdje malo razilaze naša iskustva ... moguće je da ima tu neke veze što smo različitih spolova (nemjote me sad napasti radi spolnih predrasuda ...).
Ja sam bio cijelo djetinjstvo doma sa mamom i sestrom, s time što se ona isto niej stigla baviti sa nama, radila je na vrtu, kasnije kad smo imali 4-5 i više godina radila je u fušu puno po doma, i po desetak sati dnevno, uz sve ostale poslove, tako da nije bilo nikakve igre sa roditeljiam niti ikakve interakcije između nas. Razgovarali smo kad nas je nešto boljelo, kad smo bili gladni itd, no ostatak vremena smo sestra (mlađa 2,5 godine) i ja bili prepušteni sami sebi i igrama u zajedničkoj sobi ili povelikom dvorištu. Mami (za razliku od tate) ne zamjeram ništa, ona je ipak bila tu kad smo ju trebali, naš odnos ne mogu okarakterizirati kao osobito dubok ili na bilo koji način poseban, ali je uvijek bio korektan.

S druge strane, falila mi je ta očinska komponenta u djetinjstvu, netko s kime bi igrao nogomet, čeprkao nešto u radionici itd. Kao posljedica toga u sportu sam dugi niz godina bio nula (i zbog toga ismijavan u školi), razni kućanski popravci i slični tehnički poslovi su mi uvijek bili muka i gadili mi se ... ništa strašno, gledajući na prvi pogled, no obzirom da je ostatak društva u školsko doba bio drugačije orijentiran bio sam godinama glavni predmet poruge u razredu ... znate ono, "šterber", "papak" i slično. Nije baš da sam uživao ...

I reakcija je bila ta da sam kao roditelj odlučio napraviti potpuno drukčije od toga što sam sam upoznao u djetinjstvu ... vjerojatno ponegdje i pretjerao u tome, no odluka je bez dileme bila takva. Tako da mi je obitelj bespogovorno br. 1, a ambicija na dnu. Mislim da djeca profitiraju, MŽ isto tako, no ponekad nastaju problemi na radnom mjestu ... ali mislim da sam ih sve već naučio na taj moj stav ... a oni koji ga još ne poznaju moraju prijeći period privikavanja (tipa jednog novog kolege koji ne može razumjeti kako to da mi niej u interesu proboraviti čim više vremena na službenim puteviam pa me zbog toga smatra manje vrijednim ... i to bi bio njegov problem da me kao takvog, "zabušanta", ne cinkari uokolo šefovima. Na sreću, oni me poznaju bolje od njega tako da neću snositi posljedice radi toga.

[fegusti]

S druge strane, falila mi je ta očinska komponenta u djetinjstvu, netko s kime bi igrao nogomet, čeprkao nešto u radionici itd.

e toga se i ja pribojavam kod svoje djece, osobito kod sina... :/
tatek, da li je tata živio s vama?

[Zorana]

Meni je uvijek malo nezgodno pisati o stvarima koje su vezane za djetinjstvo. Imam nakon toga griznju savjesti i osjecam se lose, nezahvalno, mislim kako ipak mozda pretjerujem....Medjutim, cinjenica je da puno toga, da ne kazem sve, zelim i pokusavam uraditi drugacije. Sto ne znaci da se povremeno ne zapetljam u odredjene obrasce ponasanja koje sam stvarno mrzila kao dijete.
Ne bih mogla izdvojiti nesto posebno sto mi je falilo, osjecaj praznine mi je vezan uz skoro sve. Mama je bila ok i korektna (ma sta to znacilo), sve dok se ne bi previse diralo u njezine vlastite "sjene". Ona mi je i danas ok do onog momenta dok se tata ne pojavi na vidiku. U tom trenu ona postaje druga osoba i tu vise nemam sta puno da kazem. Tata je ok sve do momenta dok se ne zapocne bilo kakva tema koja imalo insinuira da je on odgovoran za bilo sto sto ga se direktno ili indirektno tice. Svi smo mi krivi za sve, drustvo je krivo za sve, institucije su krive za sve, on je jedna velika zrtva i to je to.
Kad bolje promislim, vecina mojih "pospremanja" vezana je direktno uz njih dvoje, njihov odnos prema nama i njihov medjusobni odnos. Sve ostalo su finese i sitnice.

[tatek]

S druge strane, falila mi je ta očinska komponenta u djetinjstvu, netko s kime bi igrao nogomet, čeprkao nešto u radionici itd.

e toga se i ja pribojavam kod svoje djece, osobito kod sina... :/
tatek, da li je tata živio s vama?

Da, živio je, ali smo, na žalost, od njega dobivali većinom negativne "utjecaje".

Do moje 10 godine života je radio od jutra do mraka, što u firmi što doma na vrtu i kući ... za njega je rad bio smisao života (utjecaj seoski obitelji iz koje je došao u kojoj su zabava, odmor i sve ostalo osim non stop rada bili gledani kao sramota), posebno što nije imao osobita smisla/znanja za uspostavljanje međuljudskih odnosa tako da se najbolje osjećao sam u radionici.

Kad sam imao 10 godina doživio je slom živaca i psihički je obolio - nakon toga su se slijedećih 30 godina smjenjivali boravci u bolnicama, faze pijanstva, faze lucidnosti i ponovnog pokušaja normalnog života, faze razočaranja svime i svačime da bi sve završilo samoubojstvom. Život u takvim okolnostima nije bio ugodan i sestri i meni je slijedećih 20 godina zajedničkog obiteljskog života (nakon toga smo se uspjeli osamostaliti) misao vodilja bila biti što manje doma i što manje u njegovoj blizini jer je bio izvor nesigurnosti i negativnosti te čestih emotivnih ucjena tipa "zbog vas sam se ja razbolio", "u grob ćete me otjerati" i sličnih.

Znam da je iz njega progovaralo nezadovoljstvo životom, neispunjenje nekih njegovih osobnih ciljeva, bolest i prekomjerni lijekovi, oprostio sam mu u međuvremenu i sad mogu reći da sam ga i volio i da mi ga je žao ... ali da bi mi bilo draže da sam imao drugačije djetinjstvo - bilo bi mi. No, eto, bila je to velika životna škola koja je i sestri i meni duboko obilježila živote i usmjerila nas u njihove sadašnje tokove.

[tatek]

Kad bolje promislim, vecina mojih "pospremanja" vezana je direktno uz njih dvoje, njihov odnos prema nama i njihov medjusobni odnos. Sve ostalo su finese i sitnice.

To je potpuno logično. Roditelji nas usmjeravaju na početku života i velik dio toga što se dešava odrastanjem, a pogotovo nakon odlaska iz roditeljske kuće je odvajanje od njihovog životnog obrasca i traženje nekog svog puta - to je baš to, "pospremanje života", koje imamo i u naslovu teme.

Ako se život u djetinjstvu umnogome razlikuje od nas kao osobe (od života kakvog želimo) tad zaista imamo puno posla za obaviti ...

Pa i samo razmatranje našeg odnosa prema recimo potrošačkom društvu današnjice znači u prvoj fazi odvajanje nas samih od roditeljskog utjecaja i NJIHOVOG gledišta na to.

[fegusti]

Kad sam imao 10 godina doživio je slom živaca i psihički je obolio - nakon toga su se slijedećih 30 godina smjenjivali boravci u bolnicama, faze pijanstva, faze lucidnosti i ponovnog pokušaja normalnog života, faze razočaranja svime i svačime da bi sve završilo samoubojstvom.

ajoj, tatek!
kako si nakon svega ostao... tatek?

Ako se život u djetinjstvu umnogome razlikuje od nas kao osobe (od života kakvog želimo) tad zaista imamo puno posla za obaviti ...

ti si ga imao jako puno!

[seni]

preporucila bih knjigu "korekcije" od jonathan franzena.

[tatek]

Kad sam imao 10 godina doživio je slom živaca i psihički je obolio - nakon toga su se slijedećih 30 godina smjenjivali boravci u bolnicama, faze pijanstva, faze lucidnosti i ponovnog pokušaja normalnog života, faze razočaranja svime i svačime da bi sve završilo samoubojstvom.

ajoj, tatek!
kako si nakon svega ostao... tatek?

Baš zato!
Jedan od mojih životnih zadataka je da budem drukčiji (namjerno ne kažem "bolji", roditeljstvo je nešto što se ne može mjeriti vagom ili metrom ili ocjenom) tata nego što je bio moj meni.

Štofa za promjene je zaista bilo mnogo, odlučnosti isto nikad nije nedostajalo (za razliku od moje sestre koja je svjesno izabrala da ne želi imati djecu, upravo zbog ovakvog djetinjstva, i tog se i držala i ja poštujem tu njenu odluku), a najveća zamka mi je u stvari bila i jest da ipak ne odem predaleko, u drugu krajnost ... tipa da ne dam djeci da me iskorištavaju, da ih ne prezatrpam pažnjom, da im budem samo usmjeritelj, a ne i predvodnik... Nije baš lako balansirati između takvih krajnosti, okliznem se tu i tamo, no ipak ide dosta dobro, rekao bih.

[fegusti]

...no ipak ide dosta dobro, rekao bih.

ne sumnjam!

meni se ipak čini da uglavnom zapnemo u onom nasljeđenom obrascu ponašanja i teško mu se odupiremo jer treba jako puno snage i upornosti i, prije svega, treba uvidjeti gdje su to griješili naši stari...
jako je to komplicirano...

[Zorana]

Tatek, mogu zamisliti koliko ti je hrabrosti potrebno da se provuces kroz sve to.

[Zorana]

Seni, stvarno se isplati kupiti? Moze li samo kroz par recenica osnovne misli knjige?

[seni]

to je beletristika.
prica o jednoj obitelji i vrlo kompliciranim odnosima, i tata je blago receno grozan...slicno kako tatek opisuje svoga.
medutim ono sto mi je u toj knjizi sjajno, (osim toga da je pisac sjajan, odnosno sjajno pise) je to "svijetlo" na kraju tunela.
dakle nikakvi secerasti "happy end", ali ni "ja im necu nikada u zivotu oprostiti" nago jedan zreli, pametni uvid u zivot kao takav, u sve ono sto on donosi i to da se mi s tim sto smo "dobili" moramo moci nositi.

[Zorana]

A kad smo dobili to sto smo dobili, valjda onda znaci i da mozemo. :/

[seni]

A kad smo dobili to sto smo dobili, valjda onda znaci i da mozemo. :/

pa ja bih rekla da nam je stavljeno na izbor:
da li biramo da mozemo
ili
biramo da ne mozemo

osim toga sve je to proces, sa 20 mozda covjek misli da ne moze, sa 40 da moze.

[tatek]

meni se ipak čini da uglavnom zapnemo u onom nasljeđenom obrascu ponašanja i teško mu se odupiremo jer treba jako puno snage i upornosti i, prije svega, treba uvidjeti gdje su to griješili naši stari...
jako je to komplicirano...

Vidiš, mislim da sam ja imao tu lakši posao jer je situacija bila drastična i nisam trebao puno razmišljati what's right what's wrong.

I da, seni/zorana, mislim da je glavni zaključak baš taj, da se sa svima može(mo) nositi. Iako neki primjeri (recimo završetak života mog starog) pokazuju da nije svima to suđeno ...
Mislim da je mlađim ljudiam ipak puno lakše rješavati takve probleme, i one s okolinom i svoje unutarnje. Moj stari to nije mogao/znao i učinilo mu se da više nema izlaza iz te njegove bolesti i beznađa.

Nego, kad već pričamo o pospremanju života, meni je jedna "sitnica" umnogome povećala kvalitetu života prije desetak i nešto godina,a to je bila odluka da svima uvijek sve kažem što mislim, da ništa ne prešućujem u ime bilo čega, da se en služim "bijelim lažima" itd.
Kad sam bio klinac znao sam povremeno pribjeći zataškavanju istine ili kojekakvim friziranjima, a sve u ime kućnog mira i života bez konflikata, no pokazalo se tokom vremena da je to okidač za mnoge frustracije i da je nespojivo sa dobrim osjećanjem moje savjesti. Mislim da mi je ta moja odluka bila jedna od ključnih u uravnotežavanju života i preduvjet za sve što ej slijedilo nakon toga.

[Zorana]

A ja se ponekad uhvatim kako driblam djecu s nekim pitanjima kojima ih bas tjeram u to da preoblikuju istinu ili se indirektno sluze izbjegavanjem suocavanja s necim. I to vidim kao direktnu posljedicu mog kriticarskog pristupa stvarima koje su stvarno banalne i bezazlene. Pa ni ne znam koji mi je vrag i kako sam dosla do toga da me izbace iz takta takve sitnice. I onda se sjetim da su i moji iste stvari radili. Pa zakljucim da se ne smijem na to izvlaciti nego svjesno donijeti odluku da nesto ne zelim raditi....pa opet dodje trenutak slabosti. I tako ukrug.

[tatek]

Meni je dobar primjer za pristup takvim stvarima situacija (tako tipična) kad dijete prolije vodu po stolu.

Tipična roditeljska reakcija je povik, špotanje, bijesna reakcija ... a posljedica je da dijete u takvim situaciajma najčešće ne želi reći ad se nešto desilo nego onda ili ostavi vodu na stolu ili ga onak ofrlje pobriše pa poslije netko u čarapama natapka na ostatke na podu ...

jedna od stvari na koje sam jako ponosan je da naši klinci doma uvijek mirno kažu kad se takvo nešto desi, reakcija bude "Ok, desilo se, ajmo to pobrisati", nekad pobrišu sami uz našu asistenciju, nekd to mi napravimo ... ali nema galame, bijesa, prikrivanja.
Slično je kad se recimo vrate s igre sa poderanim hlačama ... bijes neće ponovo pokrpati hlače nego samo izazvati ljutnju kod svih strana. A ljepše je kad dijete samo dođe i kaže "Znate kaj mi se desilo, zapeo sam na igralištu na čavao i poderale su se hlače ..." ... i ne desi se da poderotina bude prikrivena pa ju pronađemo drugi put, pri oblačenju i usred žurbe pred školu.

[Zorana]

Da, upravo na spektar takvih dogadjaja i reakcija mislim. Ili, malo zesci primjer iz nasih mladih dana; padnes i udaris se, dodjes krvavih nogu doma i dobijes batine jer nisi pazio.

[tatek]

Da, upravo na spektar takvih dogadjaja i reakcija mislim. Ili, malo zesci primjer iz nasih mladih dana; padnes i udaris se, dodjes krvavih nogu doma i dobijes batine jer nisi pazio.

Točno to - odličan primjer!

[Zorana]

Ali, odakle tolika potreba za kontrolom i perfekcionizmom?

[Zorana]

A upravo sam skontala da je i mene to sve skupa obuzelo jer ocito ocekujem da cu se u nekom momentu apsolutno prosvijetliti i vise nikad ne pogrijesiti u odgoju.

[marta]

A upravo sam skontala da je i mene to sve skupa obuzelo jer ocito ocekujem da cu se u nekom momentu apsolutno prosvijetliti i vise nikad ne pogrijesiti u odgoju.

Dobraaaaa!!!