Ovo je ozbiljan problem.
8)
 |
|||
|
|
|||
Ovo je ozbiljan problem.
Ja sam mislila da si ti na poslu i da RADIS
Nema to veze sa kontrolom i perfekcionizmom - to je jednostavno naučena reakcija, "zna se" da roditelj mora podviknuti kad dijete napravi nešto što nije nama po volji.Zorana prvotno napisa
Nisam tako sigurna. :/
Kontrola je za mene kad roditelji žele saznati svaki detalj radnog dana u školi ili vrtiću ili pak moraju vlastoručno odabrati odjeću za klince svako jutro ili pak tjeraju djecu da jedu ono što ona ne žele.
A perfekcionizam - to možda i jest ... "Pa kako si opet prevrnuo tu vodu, baš si nespretan!" ... i onda se za 15 minuta isto to desi i nama ... a dijete pogleda, i, ako ima petlju, kaže "E, tata, tata, baš si nespretan ...".
BTW, nije direktno vezano uz temu, ali sam se baš sjetio ...
A moja najčešća replika je (oponašajućeg glasa) "Jooj, zašto baš ja moram sad jesti tu čokoladu, zar ne može netko drugi umjesto mene" ili "Jooj, pa zar se baš sad moram ići igrati u pijesak" ili "Pa zar baš sad moram uzeti tu novu igračku, može li ju netko drugi uzeti?".
Onda se nakon toga obojica nasmijemo i nema više jamranja i cendranja.
A kad na cendranje odgovorimo recipročno cendranjem ili pak verbalnom agresijom, tad se sukob samo zaoštrava.
Ja mrzim kod sebe sto sam sklona upasti u te naucene/podsvjesne obrazce ponasanja kad sam u drustvu sa svojim (ili mm-ovim) roditeljima, nevjerojatno koliko mi volje treba da se tome oduprem. I to usprkos tome sto su oni sami u odnosu s unucima puno fleksibilniji i popustljiviji nego sto su bili u odnosu sa mnom i bratom (barem mi se tako cini.
jako, jako istinito! ovo si moram urezati na čelo!
sada sam ja u toj fazi u kojoj si ti bio pred 10 i kusur godina.
Ponekad je teško pridržavati se toga, no odluči i kreni - ako si ikada imala problema sa takvim stvarima, vjeruj mi, osjećat ćeš se puno bolje!jako, jako istinito! ovo si moram urezati na čelo!
sada sam ja u toj fazi u kojoj si ti bio pred 10 i kusur godina.
I budi dosljedna, nećeš zažaliti!
Ovo s padanjem i onda jos dobivanjem batina... Ja sam sklona vjerovati da u tim situacijama roditelji promru od straha i zbog straha su skloni nalupati dijete (koje se nije ozbiljno ozljedilo, ali moglo je) jer je dijete palo s npr. tobogana, a upozoreno je da ce garant pasti ak to nastavi raditi
Vjerojatno ...Ovo s padanjem i onda jos dobivanjem batina... Ja sam sklona vjerovati da u tim situacijama roditelji promru od straha i zbog straha su skloni nalupati dijete (koje se nije ozbiljno ozljedilo, ali moglo je) jer je dijete palo s npr. tobogana, a upozoreno je da ce garant pasti ak to nastavi raditi
... i onda ako dijete padne i ništa mu nije roditelji ga na to nalupaju zbog neposlušnosti.
... a ko padne i jako se udari, onda se roditelji opet strče i grle dijete (i usput malo poviknu).
Zaključak: dijete će biti plavo, ovako ili onako, padne li samo s tobogana ili ga nalupaju roditelji.
E bas tako
a ima i ovih koji ne daju na tobogan - nema plavica, ali posljedice su tu. :/
A ima i onih roditelja koji su se do 4. djetetove godine skupa s djetetom penjali na tobogan pa su oni bili plavi
Dobra tema, dobra!!!!
Evo da je pospremim u svoje
A slobodno se i priključi sa svojim iskustvima ... ova tema me malko podsjeća na onu o orgazmima, svi ju vole čitati, ali nas malo piše ...Dobra tema, dobra!!!!
Evo da je pospremim u svoje
Je, je, zato jer su slične, pretpostavljam, po razini intimnosti, ali meni su i jedna i druga baš bile korisne (znači nije samo "voajerizam" koji me na nju tjera, nego da vidim kako su i jesu li ljudi riješili neka pitanja koja meni još nisu "na meniju" (u stvrai, neka lagano dolaze, neka sam već riješila). Ja vas zasad više čitamA slobodno se i priključi sa svojim iskustvima ... ova tema me malko podsjeća na onu o orgazmima, svi ju vole čitati, ali nas malo piše ...Dobra tema, dobra!!!!
Evo da je pospremim u svoje.
Ja bih nešto kod sebe voljela promjeniti- kad kikica nešto razbije, prolije i sl. nikad nisam viknula, ni ja ni mm, ali čim se udari, padne automatski krenem s onim Jesam ti rekla..pa zašto nisi pazila..blabla..pa još osim što je boli mora slušat i moje prodike :/
Kako reagirate u tim trenucima? Ono, žao mi je što se udarila, pa ja zapravo tješim sebe i sebi ponavljam da sam joj rekla a da je ona kriva..tako mi to izgleda..
Je, i ja sam jednom s dostavljačem
On, kao, svoju djecu čuva u vrtiću (ogradici) i ne pušta ih van po stanu :/
odlična knjiga.preporucila bih knjigu "korekcije" od jonathan franzena.
ja još imam malo dijete, pa još ne osijećam roditeljstvo u svoj punini, ali kako osijećam da neke stvari nadolaze, pospremam i metem (ali ne pod tapet) da budem spremna.
neka generalna preslagivanja u životu sam prošla u nekoliko ciklusa. prvi je bio još u pubertetu. zadnji upravo traje...
ponekad se teško boriti s onime što nam je kroz godine djetinjstva usađeno kao primjer odgoja ili čak ono što smo dobili genskim pamćenjem (mislim da se neki roditeljski instinkti ispoljavaju na način koji je neprikladan; poput deračine na dijete koje nesmotreno izleće na ulicu, a roditelj vikom pokušava pobijediti nemoć-primjer je banalan, ali vjerujem da razumijete što hoću reći).
zato je meni preslagivanje, propitivanje svojih postupaka bez grižnje savijesti i usputno učenje jako dobra fora.
A vidiš, ja baš kad sam u društvu sa mojim, MMovim roditeljima ili mojom bakom i tetom strogo pazim da ne budem kao oni (mislim oni kakvi su bili nekada, prema meni i ostaloj deci iz familije) i nema šanse da mi se omakne tako neka "davnih dana u mozak ucrtana" reakcija. I uopšte bolja sam mama, strpljivija i razumnija kad imam publiku :/ Možda da se javim u neki family big brother :?
ja ko visnja, nemam problema s kuliranjem kad nisam doma
ono sto ja kod sebe nikako da dovedem na zelenu granu je - prkos prema organizaciji, organizaciji same sebe i svog vremena i svojih obveza. odrasla sam u prilicnoj organizacijskoj stegi, nije bilo preskakanja obveza ni "pusti, kasnije/sutra cemo to...", nije bilo igre na podu samnom (ni bratom), nije bilo kolaza i slicnih igrarija... ma, uglavnom smo se brat i ja igrali sami (i medjusobno). interakcija s roditeljima (pogotovo s mamom) isla je gotovo uvijek u smjeru da me se nauci nesto "korisno" (tako znam savrseno peglat, cistit, pripremat i spremat... ma kucanica samo takva...
ja sam, svojim roditeljstvom, okrenula sve te neke "sputavajuce" stvari totalno naglavacke. i usput - pretjerala :/
mi se valjamo po podu, pravimo nered, ostavljamo za sutra stogod nam se ucini da bi trebali
sve to i ne bi bilo toliko problematicno kad bi bila u stanju djelicak one "usadjene" discipline primijeniti na organizaciju vremena i prioriteta za one stvari koje treba obaviti :/ i onda tu i puknem (vani stvarno rijetko i klinci super suradjuju i dogovaramo se i sve pet, kuca mi je problem...). puknem jer blejim bezveze onda kad bi mogla obaviti sto treba i onda redovno krenem sredjivati kad vec imam samo na knap vremena (pa i manje, daleko manje) pa jurim i ljutim se i pucam jer me, naravno, ometaju
mene je taj dribling u djetinjstvu toliko s*ebao, svjesna sam toga, sve sam odracionalizirala osim - kako izbjec to sto radim, kako taj "prkosom na suprotnu stranu sindrom" izbaciti iz dnevnog rasporeda
litala, mislim da je taj problem tipičan za većinu ljudi koji su odrasli u strogim obiteljima. Po mojim nekim procjenama (na osnovu svoji poznanika, prijatelja, priča o trećim ljudima ...) imam dojam da jedno cca trećina ljudi iz takvih obitelji nastavlja sa takvom strogoćom i u svojim vlastitim obiteljima, dok se drugi raspojasaju i u većoj ili manjoj mjeri odu u suprotnost.
I ja sam tu na listi, iako moram reći da je meni jača strana ono što je tebi slabija odnosno ja sam sasvim zadovoljan sa razinom organiziranost svog vlastitog života i kućanstva dok ova dječja strana ponekad skrene u nered (odnosno možda bolje "no control" stanje), no opet samo do neke razine kad ju više ne mogu tolerirati i onda krećem u akciju.
No, i tu mi se čini da se možda previše povodim za mišljenjem drugih u suprotnosti sa mojim vlastitim osjećajem. Recimo, razbacane igračke po stanu me uopće ne smetaju dok se kroz stan može prolaziti i kad se navečer odnosno po završetku igre (tipa odlazak van) sve ne pospremi tako da je glavnina prostora prohodna. Može to spremanje značiti samo da je sve hrpimice razbacano po kutijama (te kartonske gajbe od voća su fantastične za takve stvari - jedan za legiće, druga za željeznicu, treća za autiće ... iako je obično sve izmiješano
Isto tako, Vedran je valjda jedini drugašić kojeg osobno znam da ne ide ni na kakvu slobodnu aktivnost igdje - rekao je da ne želi ni sport ni ikoji jezik i ja sam rekao "dobro, ako se predomisliš, javi" i ostalo je na tome. Neki put si mislim da sam ga možda trebao malo više nagovarati (par puta sam ga pitao želi li nešto od postojećih aktivnosti), no uvijek na kraju zaključim da je najbolje to prepustiti njemu samome.
Za kraj, jedna opaska za sve koji znaju viknuti na djecu u trenucima kad takva reakcija baš i nije potrebna (slučajno razlivena čaša, pokliznuo se na igralištu itd): zamislite si uvijek u toj situaciji da uz vas nije vaše dijete nego vaš najbolji prijatelj. Biste li na njega viknuli kad slučajno razlije čašu vode ili zapne za granu pa mu se podrapaju hlače? Mislim da ne bi.
Naravno, vjerojatno bi podviknuli na njega da neoprezno barata kristalnim čašama, napucava tenisku lopticu pored vitrine ili prilazi šarafcigerom nezaštićenoj utičnici ... i tad ja podviknem i na svoje klince.
Ovaj princip (nismam ga izmislio, pročitao sam ga u 2-3 knjige) mi se čini jako dobrim i preporučam ga svakome, atmosfear u kući je puno bolja kad su povišeni tonovi rezervirani zaista samo za nužne situacije.
E da, slično tome - kad se klinci "zaglave" u nekim svojim cendranjima, neracionalnim zahtjevima i sličnome ... moje iskustvo je da tu humor najviše pomaže. Napravite od njihovih zahtjeva/cendranja šalu ... bez ismijavanja njih kao osobe ili ozbiljnih stvari, ali sa dozom humora.
Već sam spominjao one moje replike sinu kad se žali što mora svaki dan spremati krevet ("A zašto moram opet jesti tu dosadnu čokoladicu, zar je ne može pojesti netko drugi?"), kad ga šaljem na piškenje prije spavanja pa negoduje tad ga pitam "Želiš li da se ja popišam umjesto tebe?".
A unikatna ideja MŽ je bila u situaciji kad je Zrinka željela cicati tokom odvikavanja i počela gnjevno vikati "Ja bi "drugu" papat!", onda smo svi u kući počinjali zborno pjevati "Ja bi drugu papat, ja bi Zrinku papat, ja bi vedrana papat, ja bi tatu papat ..." i završavali smo urnebesnim smijehom zajedno sa Zrinkom i kriza je bila iza nas, bez suza i vikanja.
Vjerovatno ne bi, ali bi mu sigurno rekla: "Jesam li ti reklaaaaaaaaaa????!!!!" - to je nešto jače od mene i koliko god se pokušavala kontrolirati da ne govorim to, svim ljudima oko mene, čačka me dok ne izgovorim...pa makar u šali!
litala, samo da napišem da i ja imam sličan problem, ali bez pozadine strogog odgoja. i ja znam blejat bezveze, a nisam imala nikakvu stegu u djetinjstvu.sve to i ne bi bilo toliko problematicno kad bi bila u stanju djelicak one "usadjene" discipline primijeniti na organizaciju vremena i prioriteta za one stvari koje treba obaviti :/ i onda tu i puknem (vani stvarno rijetko i klinci super suradjuju i dogovaramo se i sve pet, kuca mi je problem...). puknem jer blejim bezveze onda kad bi mogla obaviti sto treba i onda redovno krenem sredjivati kad vec imam samo na knap vremena (pa i manje, daleko manje) pa jurim i ljutim se i pucam jer me, naravno, ometaju
i ja na ovaj način rješavam jako puno situacija. super fora s cicomE da, slično tome - kad se klinci "zaglave" u nekim svojim cendranjima, neracionalnim zahtjevima i sličnome ... moje iskustvo je da tu humor najviše pomaže.
a vezano uz vikanja kod prolijevanja čaša i sl, znam da nema veze s temom, ali samo bih htjela napisati da sam baš sretna što mi nisu trebale knjige da dođem do takvog obrasca ponašanja, što u mojoj prirodi nije ljutnja zbog nespretnosti djeteta i sl.
u stvari, imam potrebu na ovom topiku napisati - hvala mami (tata mi je umro kad sam imala 9 godina) što mi nije ostavila puno toga za pospremanje.
cvijeta73, super da ti roditelji nisu ostavili puno takve loše ostavštine, uvijek mi je drago čuti što postoje i takvi roditelji (i nadam se da će jednog dana i moji klinci pričati za mene ... 8) )! Znam da ih nema puno, ali - zaista postoje!!!
Ja inače ne reagiram agresivno i vikanjem, već sam prije više to skretao u sebe i izjedao se iznutra, no primjetio sam da je s dolaskom klinaca to počelo više ići prema van (vjerojatan utjecaj mojih roditelja!), a OSOBITO kod neracionalnih situacija koje su me znale dotući (a nekad i sada
i na lakat bi progovorila...Vjerovatno ne bi, ali bi mu sigurno rekla: "Jesam li ti reklaaaaaaaaaa????!!!!" - to je nešto jače od mene i koliko god se pokušavala kontrolirati da ne govorim to, svim ljudima oko mene, čačka me dok ne izgovorim...pa makar u šali!
ja sam tu sasvim 8)
moj je prolijevao, nepažnjom razbijao, penjao se gdje mu je rečeno da ne smije pa padao (to mu je bila bolna posljedica neposluha).
prekjučer sam rekla kćerki da rasprostre opranu robu iz mašine jer ja ne stižem. ostavila sam maštel s robom pred vratima i posvetila se drugim poslovima.... moje iskustvo je da tu humor najviše pomaže. Napravite od njihovih zahtjeva/cendranja šalu ... bez ismijavanja njih kao osobe ili ozbiljnih stvari, ali sa dozom humora.
nakon pola sata roba i dalje čeka u maštelu i ja počnem vikati... ali ne na dijete već na robu... "što još radite u maštelu? trkom na štrik i kačite se!"
ona se okrenula i počela smijati... "aj, mama, ja sam zaboravila...
nažalost, nemam uvijek inspiraciju za takav pristup... :/
Tatek, kad sam napisala da roditelj mora imati sve pod kontrolom, nisam bas mislila na kontrolu koju si ti opisao, sve sta se desavalo u skoli, svaku sitnicu s djecjeg druzenja itd. Nego kontrolu svog vlastitog, imaginarno osmisljenog momenta u kojem nesto tece "onako kako bi i trebalo" ili slijedi raspad sistema.
Tko je ono negdje izjavio da kad je nesto funkcionalno samo u odredjenim uvjetima ustvari nije funkcionalno? Nesto u tom smislu....
Slikovito receno.....zamisli da hodas i pridrzavas se s obje ruke za nesto, pridrzavas se i ustima za nesto, noge su ti ukocene jer se i tu trudis ostati cvrsto na tlu. Ali, neka samo nesto ili netko dodje i izmakne ti iz ruke to za sto se drzis, nastaje kaos.....e na to sam mislila. Na taj neki duboki nemir i osjecaj nesigurnosti koji vucemo svakodnevno za sobom.
zorana, jel bi to bilo, zapravo, povjerenje?
ja ne moram u svakom trenutku znati gdje mi je dijete i što radi ako imam povjerenja u njega i njegove odluke.
ne mora mi biti pod nadzorom a da sam ipak sigurna kako je u redu i ne radi gluposti.
na to si mislila?
Zorana, kužim ja tvoj pojam kontrole, ilustrirao sam ga primjerom iz škole, jer to obično (ali ne i nužno) ide zajedno, ali mislio sam na općenitu kontrolu SVEGA.
Mislim da je to problem svih nas, samo neki to uspijevaju lako prevazići, a neki ne.
U stvari, najveći problem je ISPUŠTANJE kontrole, odnosno predavanje odgovornosti samim klincima. Mislim da to meni ide dosta dobro (Vedran ide sam u školu kad želi, ne diže mi se kosa na glavi kad ga ostavim samog vani, pustim ga da se penje po drveću, odjuri sam u šumu, ne utječem na izbor njegovih prijatelja ...), no znam koji me trenuci onak lagano puknu: kad nastupe trenuci promjene, nova faza odrastanja ... i odjednom smo na nepoznatom terenu - više ga ne zanima ono što ga je do jučer zanimalo, buni se na neke druge stvari koje su dosad prolazile glatko, ne reagira kao prije na svakodnevne stvari ... i tad smo na skliskom nepoznatom terenu, kao da mi je u kući druga osoba .. . i osjećam se nesigurno. A zašto? Zato jer više nemam toliku kontrolu kao prije, tad sam znao što ga/ju zanima, kako smiriti pobunu ili zainteresirati ih za nešto ili ubrzati spremanje ... a sad treba ponovo pronaći tajni kod, ključ koji će otvoriti novu promijenjenu bravicu do njih samih ...
Pretpostavljam da ću imati najvećih problema kad dođe pubertet ... no, možda do onda i se i ja promijenim pa budem very cool roditelj
Ali, zar ne bi onda prvo trebali sami sebe pustiti s lanca?
Fegusti, dijelom i na povjerenje, ali dijelom i na neki univerzalni oblik povjerenja prema zivotu kao takvom. Ono....nece mi se raspasti svemir ako nemam svakodnevni zivot pod kotrolom jer u biti moram shvatiti da nemam nista pod kontrolom. U tom smislu......
Ja sam se već pustio, dao sam si dozvolu da se ne zamaram sa životnim trivijalnostima i baš mi je dobro. 8)Ali, zar ne bi onda prvo trebali sami sebe pustiti s lanca?
(pretpostavljam da se to može i vidjeti iz mojih postova, ili možda ne ...?)
Jasno, ne ide to baš uvijek kao podmazano, ali zaista se osjećam nesputanim glede i u svezi spomenutih životnih trivijalnosti, bezveznih konvencija i svih tih "trebalo bi", "mora se" i sličnih pogubnih riječi.
Slijedeći korak je da pustim i sve oko sebe da žive svoj život bez mojih očekivanja, nepotrebne kontrole itd. MŽ to ide vrlo dobro
Moze li konkretno primjer iz svakodnevnog zivota? Zanima me konkretno na sta mislis kad kazes da tvojoj zeni dobro ide. Ja se, naime, jos uvijek znam pogubiti kad se stan nadje u totalnom neredu ili kad postoji mogucnost da cu negdje zakasniti. Znam se nepotrebno uvuci u neke "bitke" koje nisu moje (opet vezano za roditelje, brata i sestru) itd.
I napomena, meni se ti, ovako preko foruma, cinis kao totalno opusten covjek i kao osoba koja uziva u zivotu, koliko je to rezultat tvog truda ili koliko si ti takav "po prirodi", to ne znam. 8)
Ja nemam djece, ali imam problem o kojem pričate i susrećem se sa njim svakodnevno.
Kad sam bila mlađa ako nešto nije bilo po mom ja bih se ljutila i durila jako dugo. I onda bi me mama odgovarala od toga i govorila kako nema smisla to ponašanje - danas kada je gledam, ona je slika i prilika tog ponašanja i tačno znam odakle mi to TOLIKO.
I onda upoznah svoje neke bivše dečke i ja bi im jako rado organizirala život po svom, ma malte ne da pričaju šta ja hoću....
I onda upoznah svog muža i opet ista priča. I čovjek se borio protiv toga i nakraju OGLUŠIO na moju priču. I nakon trebalo mi je sigurno 4 godine da se izborim sama sa sobom i da prekinem gledati ljude, a pogotovo mm na taj način, na način da ja sve uređujem, da se samnom konzultira itd. jer sam skontala da ja ne pitam nikoga....
I kada sam dosegla to, iako ima dana kada đavo izvirne na površinu, doživjela sam neopisivu smirenost... tj. nisam više bila tako u grču i mogla sam se početi baviti nekim drugim stvarima.
Sa djecom oko sebe još nisam došla do tog stepena, iako sad puno se više mogu opustiti i pokušavam ocijeniti o čemu bi i ti mali mogli sami odlučivati bez mene...
meni je trenutno život sasvim izvan kontrole osim u dijelu roditeljstva.
jedino u tom dijelu nastojim ne ispuštati uzde iz ruku.
ovo drugo su okolnosti na koje ne mogu utjecati koliko god se trudila, a djecu ne želim prepustiti slučaju.
sve ostalo se može srušiti, ali dok imam njih i oni mene, ništa nam drugo nije bitno.
zato ću nastojati biti uz njih i razumjeti ih.
često reagiram na način na koji većina roditelja ne bi, ali nekako imam povjerenja u svoju djecu (prvenstveno mislim na 12godišnju kćer).
mislim da ima veću slobodu odlučivanja nego većina njenih prijateljica i više toga joj je dozvoljeno jer je do sada opravdala povjerenje i pokazala da zbog toga ne zanemaruje svoju najveću obavezu - školu.
Dokazano da ljudi puno bolje funkcioniraju i da su sretniji kada im je stan uredniji. Što ne mislim konkretno za igračke koje se lako pokupe, ali sve ostalo da je ok stanari se bolje osjećaju.
Zorana, meni se čini da ipak koliko god željeli ne podviknuti ili ponašati se uvijek fer prema djeci mislim da to nije moguće i da se ne bi trebali opterećivati s tim baš toliko, tj. opet istraživanje kaže da djeca imaju prirodno u sebi s kolikim se stresom mogu nositi i da im to nije opterećenje takvo kako mi mislimo, i ustvari ja lično mislim da ih treba malo i "uzdrmati" jer ako ih stalno pazimo kada izađu vani, pa i u park kada su mali, čeka ih neko sa tavom da ih zvekne po glavi...
(ako sam te dobro razumjela
I npr. za kašnjenje mislim da imaš pravo da se ljutiš i malo živčaniš ako si im na vrijeme rekla da se spreme, a na kraju ništa od toga i kasnite...
Maslackica, ja nisam bas sigurna da je to tako. Ustvari, cini mi se da je ta prica sa urednoscu, jednako kao ona sa bacanjem nepotrebnih stvari jos jedan oblik bijega. (ono, ocistit cu stan i pobacat smece pa cu se odmah osjecati bolje, a ustvari ono zbog cega sam se u samom pocetku lose osjecao je jos uvijek tu negdje, prikriveno iluzijom da ako imamo stvari izvana pod kontrolom da ih imamo i iznutra)
Mislim da nisi skroz u pravu. Naime cinjenica da si u stanju pocistiti te vanjske stvari, baciti nepotrebno, daje makar nadu, ako ne i mogucnost da mozes isto tako pocistiti i one nutarnje. To je nesto kao prvi korak, kad ga napravis, mozes napraviti i drugi korak i sve ostale.
to je privid.
trenutno će nam biti bolje ali ako nismo pomeli sebe, loš osjećaj će uskoro zakucati na vrata.
provjereno.
trenutno ne metem kuću, već sebe...
Hm, generalno je tu ista stvar kao i sa klincima - ne kontrolirati svijet oko sebe, već se dogovarati sa okolinom, biti iskren i svima jasno reći svoje stavove i želje, ne živjeti u očekivanjima već realnosti ...
Najkonkretnije: MŽ i ja smo znali satima razgovarati, bez dlake na jeziku, o našim stavovima o odgoju, o našim i tuđim roditeljima i naslijeđu od njih, o seksu, o svakodnevnim rutinama, o prethodnim ljudima u našim životima, o budućnosti i nama u njoj ... niti jedna tema nije ostala nedirnuta i prodiskutirana, ma koliko bila možda neugodna za nekog (ili oboje) od nas. Bio sam potpuno iskren, a smatram da je bila i ona.
Sve to se dešavalo postupno, no glavni "proboj fronte" se dešavao početkom ove godine, dakle nakon punih 9 godina veze ... i nakon toga su se mnoge stvari u našem zajedničkom životu posložile kao dobro napravljen puzzle. Uglavnom, mislim da su sa moje strane najveći problem bila očekivanja/želje koje nisam izražavao na adekvatan (ako uopće na ikoji) način - bilo to vezano uz kućanstvo, slobodno vrijeme, seks, odgoj djece .... Kad se to promijenilo, sve je bilo puno lakše.
(neću ići u više detalja jer bi to zadiralo ne samo u moju intimu koju često dragovoljno dijelim sa vama, već i u u MŽ-inu, a to ne bi bilo u redu).
Uf, da si me vidjela kao klinca ... :shock: Bio sam izuzetno ukočen i povučen klinjo, uvijek na marginama socijalnog života gdje god bih bio, sa velikom etiketom "štreber" na čelu i tisućama akni po licu i svugdje drugdje ... i bez ikakve ideje ili inicijative (pa čak i stvarne želje) da se takvo stanje promijeni.
A onda se dogodio niz životnih događanja (o većini njih sam već pisao na Forumu) koji me je skrenuo ovim putem kojim sad idem, prvo je to išlo nekontrolirano, a zatim sam skužio da mogu i ja sam utjecati na mnogo toga u životu i tad su stvari počele bivati puno jasnije .... i meni samome što me zanima u životu i što želim od njega, a i kako to postići.
Proces je i dalje u toku ...
Hvala.
ovo me uopce ne cudi. Vedran unutar obiteljskog zivota ima toliko kreativnih sadrzaja (od sportskih do jezicnih) da mu bilo koja slobodna aktivnost nebi bila ni bljeda sjena onoga sto mu vi pruzate
Marta, u potpunosti se slažem sa tobom.
Mislim da nisi skroz u pravu. Naime cinjenica da si u stanju pocistiti te vanjske stvari, baciti nepotrebno, daje makar nadu, ako ne i mogucnost da mozes isto tako pocistiti i one nutarnje. To je nesto kao prvi korak, kad ga napravis, mozes napraviti i drugi korak i sve ostale.
Što se tiče vikanja (nepotrebnog) na djecu. meni osobno je problem što ću ja njega/nju bezveze zaplašiti odnosno nervirati, ali i što ću SEBE SAMOG time nervirati (ne volim to raditi pa se osjećam glupo kad vičem bezveze). Dakle, kad ne dižem glas kad zaista ne treba tad se bolje osjećaju i djeca, ali i ja sam.
zorana, još mali dodatak tebi, sad sam malo bolje pročitao tvoj post otprije. Recimo, od MŽ ne očekujem da kuha ručak svaki dan (trenutno je nezaposlena pa je najvećim dijelom kod kuće), ne očekujem da uzme prvi posao koji se nudi već sam joj dao otvorene ruke da pronađe posao koji će ju zaista veseliti (na prethodnom je dala otkaz jer je bio traćenje njenog vremena i živaca za mizernu financijsku nadoknadu), ne očekujem da zbog toga što je puno više doma od mene da drži stan ulickanim ili pak da preuzme kompletnu brigu oko djece ... i iskreno tako mislim, na razmišljanje o tim pitanjima ne trošim niti sekunde.
Naravno, postoje naši dogovori tko će što napraviti, kako ćemo organizirati život da nam bude najbolji mogući za nas oboje, kako ćemo odteretiti koji put jednog, drugi put drugog za neke naše slobodne aktivnosti (tu je meni teže jer sam jednostavno fizički više zauzet poslom, putovanjem od/do njega itd) ... ali, sve su to dogovori između nas dvoje, a ne jednostrana očekivanja.
Vezano za čišćenje stana... ja ne govorim da stan blista, ali da nije neuredan, jer kažem, dokazano je da nas nered opterećuje. E sada, ako istraživanje lažem, lažem i ja, iako ga mogu potvrditi iz svog iskustva. Odnosno, ukoliko je stan u neredu to me opterećuje i koncentriram svoju energiju i ljutnju na to što nisam bila u stanju da to jučer napravim ili sad npr. a sad nemam vremena/volje, i tu nastaje kuršlus u mojoj glavi. I ljuta sam! I nervozna! I najrađe bi se iselila iz stana!
E sad, a mogla sam to izbjeći...napraviti nešto jučer, nešto danas...mogli su i drugi ukućani skloniti svoje cipele, čarape ili bilo šta..mogla sam i ja, u prolazu, ne bi ni osjetila...
Ja ne osjećam da sam počistila unutarnji nemir ukoliko mi je stan čist, ali me ne koči za daljnje aktivnosti tokom dana, ne koncentriram se na nebitno - stan, nisam nervozna RADI STANA - jer - ovo je još nešto na čemu sam godinama radila - TAČNO UPIRANJE PRSTOM U MJESTO KOJE ME BOLI/NERVIRA/RASTUŽUJE! Cijeli život nisam mogla svoje osjećaje tačno definirati - znači, nešto mi neko kaže i za 10 min. ja sam živčana radi razbacanog veša, i onda uhvatim u pilanu i sebe i druge radi veša koji nema veze s vezom... veza je onaj od prije 10 min.
Danas mogu tačno definirati šta je to što me "pokrenulo" i bacilo na tračnice nervoze, zloće, kontrole...
I kontrola izvire ispod toga isto tako... makar kod mene...
Puno mi je lakše od kad mogu odrediti negativan osjećaj odakle je potekao i REĆI nekome ukoliko me taj neko pita šta mi je...
Što znači da nema kontrole...
Bravo!!!
(već vidim sebe prije par godina u ovoj situaciji, a i danas bi se malo lomila po nekim pitanjima...
To je isto jako važno!!!
Na ovom polju nisam baš tako uspješan, zna mi se desiti da se loše osjećam i nemam pojma zašto i tek nakon dužeg vremena skužim o čemu se radilo (koliko god sam čak i razmišljao o mogućim uzorcima). No, jako me razveselilo kad sam u zadnje vrijeme u par slučajeva točno detektirao uzrok nekog osjećaja/stanja i napravio prave korake ka poboljšanju - baš me je to razveselilo.
Volio bih kad bih na neki način mogao podučiti djecu toj vještini, mislim da je to jako jako važno, prepoznati pravi izvor osjećaja!
Tatek, mislim da ih se to uči tako što verbaliziraš svoje osjećaje i npr. iživciraš se jer ti je ispao šarafciger iza veš mašine ili neko je bio "zločest" prema tebi i onda igrom slučaja djeca počnu da budu, za tebe u tom trenutku, malo nesnosna i onda tu počinje tvoja nervoza, pa onda možeš ili da kažeš odmah u startu da si nervozan zbog toga i toga i da ti treba par min. da se "smiriš" ili ako si već počeo "divljati" da se prekineš, izvineš i opet kažeš uzrok...
Kad djeca to vide znat će kod sebe to prepoznati. Isto tako, poticati ih na način da kada vidiš da ih je nešto uznemirilo i pitaš ih o čemu se radi i onda kažu neki bezvezni razlog, a ti sumnjaš na nešto drugo....direktno pitaj da li je to i to i onda im možeš svoj primjer dati, iz svog života, i objasniti im zašto si se ti tako osjećao, pa će onda krenuti i oni. Ovo zadnje jako uspjeva sa mojom nećakinjom, i npr. može jako dobro verbalizirati i odrediti svoj negativan osjećaj....a u svojoj bliskoj obitelji nema baš takve primjere, nego se većinom osjećaji prekrivaju drugim nezadovoljstvima, kao npr. nepočišćenom kućom...
Jest, dobar princip, tako treba.
A kao i uvijek je najbolje početi od sebe i biti živući primjer.
Ja bih volio da djeca to nauče pa da mogu to upotrijebit kad ih nešto/netko razljuti u školi pa da znaju o čemu se radi, a ne da divljaju uokolo ne znajući razlog niti kako se ponovo vratiti "back to normal".
mislim da je ovo kljuc, nije nemir oko nas vec u nama samima. odnosno i mir.Na taj neki duboki nemir i osjecaj nesigurnosti koji vucemo svakodnevno za sobom.
ja ne osjecam nemir i znam da ce sve biti ok, samo da nam je zdravlja (fizickog i psihickog).
kontrola kao pojam je vrlo bitan za mnoge stvari, pa i za odgoj, i to u onom smislu - tko kontrolira moj zivot, koliko osjecam da sam ja gospodar onog dobrog i loseg u sebi...
ne znam Zorana da li sam te dobro skuzila
s emocijama je relativno dosta posla, pogotovo kod djece i mislim da je vrlo tesko da oni udju u dublje analize istih (sto ponekad i nije najbolje, vazno je dobro reagirati) - mislim da je bitno nauciti imenovati ono sto osjecas i prepoznati sto ta emocija radi u nasem tijelu i kako na nju reagiramo. analize bi ja ostavila za neko kasnije doba.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom