Iako se prvi put javljam, čitam vas već dugo, cijenim ono što ovdje pročitam i možda zato što mi svi (okej, skoro svi ) djelujete pametno i prosvjećeno nekako sam sve do sad imala strah od pisanja, ali zadnjih dana sam pročitala nekoliko takvih groznih generalizacija da sam uhvatila hrabrost i odlučila vam se pridružiti.

Prvo, u prvom postu kaže Zorana:

"pocevsi od vrlo inspirativno dotjeranih noznih noktiju pa nadalje....i zakljuciti kako su mnogi (od nas) stvarno upali u ralje konzumerizma"

(Oprostite mi što ne znam staviti vaše riječi u onu kućicu da se izdvoje, ali valjda ćete se snaći.)

U početku sam mislila da je ovo neka ironija, ali sam sličan stav pročitala i na topicu o obitelji koja živi u šumi i sad više ne vjerujem dali se autorica šali ili je ozbiljna! Pogledati u nečije nokte i donjeti zaključak o osobi, pa to je i više nego hrabro (a rekla bi i plitko i površno, ali se bojim da se ne shvati kao uvreda). Zašto bi, za boga miloga, uređeni nokti, išta značili?

Ja sam odrasla u obitelji u kojoj je bilo jako malo novaca i u kojoj se svaki dinar okretao dva, tri i pet puta prije nego što se potrošio. Od mame sam nasljedila krajnju racionalnost s novcem, a imam uređene nokte. S druge strane moja sestra je odrasla u istoj obitelji i nije ulovila nijedan šparni gen i da nema njenog muža vjerojatno bi se zadužila za cipele i torbice toliko da bi morala proglasiti bankrot i prodati kuću da otplati dug, a nokti su joj kratki i nije ih nalakirala nikad u životu. Evo propade teorija o noktima i trošenju. Barem na primjeru moje familije.

I šta sad to znači da sam ja rob konzumerizma? Imam jedan lak nježno rozi i jedan bezbojni. U nedjelju navečer lijepo stavim djecu spavati, muž ima svoje redovno kartanje, ostanem sama, stavim si muziku, skinem stari lak, ako treba izrašpam nokte, namažem prvo rozi, pa prozirni i onda čitam knjigu dok mi se nokti ne osuše. Ukupno, bez sušenja, sve traje petnaest minuta. U ponedjeljak na posao idem s friškim lakom koji mi traje tjedan dana. Lakovi mi se potroše nakon par mjeseci i kupovina novog mi traje ni jednu minutu, jer lakove kupujem kad idem u dm po nešto drugo. Pošto sam dosadna i predvidljiva uvijek kupujem isti lak od istog proizvođača, i ta dva laka zajedno koštaju manje od 100 kn. Sigurna sam da trošim više vremena na svoju obitelj i na kvalitetno vrijeme s njima od onih koji su jako "protiv kupovine" a troše svoje vrijeme na pisanje i razmišljanje o kupovini i na brojanje polica s ulošcima. Takvi su puno više opterećeni konzumerizmom, svejedno dali kupuju ili ne, ali opterećeni su. A još gore ako idu po ulici i umjesto da uživaju u lijepom danu, gledaju ljduima nokte, torbice ili cipele i razmišljaju koliko je tko potrošio.

I još jedan citat, napisala je Ifigenija:

"Mi konkretno radimo na tome da nam je dosta imati gole zidove da nas štite od hladnoće i žege, nešto odjeće i obuće, a svu energiju nastojimo ulagati u odnose, ljubav, mir, vjeru (mi smo katolici) i sve što s njom ide."

Vidi, "goli zidovi" i skroman život su relativni pojmovi. Ti si pisala o životu u vlastitoj kući, o hidromasažnoj kadi (koja košta pola godišnje plaće većine ljudi na ovom forumu), o plaćenoj pomoći u kućanstvu. To su "goli zidovi" možda u usporedbi s Ivom Todorić ili Lanom Bjondić, ali nisu u usporedbi s hrvatskim prosjekom. A znaš šta je hrvatski prosjek? To je čistaćica u mojoj firmi koju je muž napustio i ostavio samu s dvoje djece ali joj neda rastavu da ne bi morao plaćati alimentaciju. To su radnice u tekstilnoj industriji koje rade za 2000 kn i šest mjeseci čekaju isplatu plaće.

Crvi u hidromasažnoj kadi? Ti draga imaš aristokratske probleme.