ja ovu priču pišem sa odmakom od sedam godina i još jednom trudnoćom i porodom u međuvremenu, spremna na osude svake vrste.
Ostala sam trudna s 18 godina s dečkom za kojeg sam u startu znala da život neću provesti s njim. Trudnoća se desila nakon godinu i skoro pol veze, i sve promjenila.
u meni i oko mene.
Da sm trudna doznala sam u 4 mjesecu trudnoće, a nisam sumnjala jer imam ciklus od 60-90 dana, a nikakve simptome nisam osjećala.
u trudnoći sam dobila 7,5 kg, čitavu sam prehodala, maturirala, upisala faks, i kad sam sve to odradila, moj je dječak odlučio doći.
Termin mi je bio 3.8.01, a 2.8 u 00.30 osjetila sam nešto sluzavo kako mi teče niz nogu.
Otišla sam u kupaonu i primjetila da u tome sluzavom ima malo krvi. Zaključila sam da je to čep, ali i da imam vremena.
Nakon pola sata počeli su lagani bolovi nalik menstrualnim grčevima. odhodala sam svaku bol i disala kako mi je objasnila prijateljica, jer uz sve ostalo, nisam odradila trudnički tečaj, znala sam šta sam pročitala ili čula od drugih mama.
Sjećam se da mi je beskrajno odgovarala tišina i samoća dok sam sa svog prozora na petom katu gledala svjetla pod Sljemenom. Užasno mi je smetala moja preduga kosa, pa sam između trudova splela ogromnu punđu, samo da je ne osjetim na vratu i licu.
nakon par sati, kad su se javile prve ptice i sve češće auti, počela sam plakati- prvo tiho, a onda sve glasnije, i nisam imala više snage brisati tople suze , kad se probudila moja seka, zagrlila me i probudila mamu...
Još bunovna od sna, mama se prepala, ali je brzo došla k sebi i nazvala mi tatu jer sam ja vrištala da hoću da on dođe (tata se po putu skoro zabio u kamion) nazvala hitnu.
Tamo joj se javila dispačerka koja joj je rekla da oni trudnicama ne dolaze i-spustila slušalicu!
Kako nismo imali auto, zvali smo taksi, ali nema ni jedan slobodan dovoljno blizu... sve se urotilo protiv mene i moje bebice, prošlo mi je kroz glavu i tad me obuzeo beskrajan strah... ne za mene, nego za to malo biće...
U međuvremenu su zvali iz hitne i došli za 15 min ispričavajući se da je kolegica dispačerka malo živčana!?
Meni je bilo drago da je bar netko došao ko mi može pomoći jer ja viš sama nisam mogla.moram reć da me moja seka, tada je imala 15 godina i jako emotivno doživljavala moju trudnoću, čitavo vrijeme držala za ruku bz ijedne riječi, a to mi je davalo više snage nego svi ostali oko mene.
doktorica je , nakon mjerenja tlaka i šturog pregleda zaključila da nemamo baš previše vremena, pa da moranmo krenut za bolnicu.
Svaka čast mladom bolničaru kojin je moje nokte u svojoj ruci osjećao sigurno ješ par dana, jer sam mu grčevito stiskala šaku za svakog truda.
Iako su me planirali odvesti na SD gdje i spadam, zbog radova na cesti, odlučili su se za Vinogradsku.
kada smo došli, u predrađaoni nije bilo nikoga, a dvije snene babice su mi samo grubo rekle da sam mogla pričekat još dva sata da dođe jutarnja smjena!?
Preko volje su m odvele na wc koji više nisam mogla obaviti, a klistiranje nije imalo smisla...
Odvele su me u box i prikopčale na ctg, i dobro da jesu...
zaključile su da sam 6 prstiju otvorena, ali to dobro ide, pa ćemo čekati.
ostali smo sami-ja, radio sljeme sa zvučnika, zrikavci oko bolnice koji su mi bili zaglušujuće glasni i otkucaji srca moje bebe.
Mama je ostala u čekaoni nervozno tapkajući čekat tatu.
Pitali su dal treba zvat oa djeteta, ali ja nisam dala.
Svako malo su me došle pogledat, a onda je došla doktorica i hladno me obavijestila da će sad bit samnom i da kod idućeg truda mogu tiskat.
I ja sam se pripremila, a onda... ostali su samo rikavci i radio... srčeko se nije čulo.
Ja sam ispustila neljudski urlik i u trenu e oko mene skupilo čudo doktora i sestara...
Jedna od babica me podbočila na leđima, opstretičar me cvapnuo i onda se svom težinom naslonio na moj trbuh, a ja sam tiskala bez truda jer se glavica zaglavila na pola puta s omotanom pupčanom vrpcom oko vrata. doktorica je samo vikala da moram rodit SAD, a ja više nisam osjećala noge i od jada sam počela vrištati...
Izvukli su ga iz mene, odmotali vrpcu i odnijeli ga.
Za par minuta sam čula prodoran plač i tad su mi donijeli mog dječaka.
Malog, s crnom kosicom i malo ljubičastog u licu, ali ŽIVOG.
Ja sam izgubila jako puno krvi, a kako sam niskotlakaš, stavili su me na infuziju i transfuziju.
Tri sata kasnije premjestili su me na babinjače , i donijeli mi mog anđela na podoj.
4 šava koja sam zaradila užasno su me boljela, ali ništa se nije moglo mjeriti sa srečom što malo biće blaženo spava pokraj mene i saznanjem da nikad više neću biti sama.
Sada smo nas dvoje protiv svijeta![]()