Pre 2 meseca umro mi je ujak. Jedini kog sam imala. Mama je bila očajna. Svekiji su takođe morali na sahranu zbog mame i zbog ujaka kog su jako cenili. Ja decu nisam imala kome ostaviti jer je sahrana bila u mom rodnom gradu, 200km od grada u kome živim.

E sad, pošto smo pričali o tome da je deda umro i otišao na nebo nisam htela da ih vodim do same rake niti u kapelu već su oko kapele trčkali sa njegovim unucima a do grobnog mesta ih nisam ni vodila već ih ostavila u autu sa svekrvom da pričaju priče. Objasnila sam im da je baka (moja mama) puno tužna, da sam tužna i ja i još njih, da to nije mesto za malu decu (a i nije s obzirom da je običaj otkrivati pokojnika u kapele i pred sam pokop - šta onda sa pričm da je otišao na nebo?), da ću najverovatnije plakati ...ukratko, objasnila sam im da će im mnogo prijatnije i lepše biti sa bakom u autu.

Pre nekoliko dana bili smo na prvom pomenu i uredno su učestvovali sa nama u obredu, palili sveće...Opet je moja mama bila tižna i plakala ali nije bilo spornog sanduka i dede u njemu pa smo opet objasnili čemu suze i tuga.

Ima mnogo njih koji ne žele videti malo dete na groblju i protom misle i na sprovode i na pomene što je meni potpuno različito. mene je moja baka vukla sa sobom za svaki praznik na dedin grob i nikakve traume nisam doživela niti sma nekome smetala.