MM kaže da mu je užasno žao. Da mu se stalno vraća ta scena kad je mali plakao "nemoj tući bebu, nemoj tući bebu".
I ja sam ponovila da mu se to ne dogodi nikad, nikad, nikad više. Poslala mu na mail o dječjim tantrumima i kako ih hendlati.
Možda bih bila tolerantnija da se dogodilo u nekoj po život opasnoj situaciji, al ovo je proizašlo iz MMova umora i nadr*sti, a ne iz malog, mali je bio samo kap koja je prelila čašu.
Znači mislite da bi jednostavno nakon dobrog razgovora trebala prijeći preko toga?
Ja se bojim ako je ovakav uzrok bio dovoljan za flisku, što će biti kad i ako budemo imali još djece, kad uvjeti budu još teži? (tipa razbijena neka skupa stvar, ili već neka nepodopština kojih sam ja svojima priuštila milion)?