Roza prvotno napisa
razmišljam o jednom problemu koji me već dugo opsjeda - riječje o tome da sam upoznala savršene roditelje, koji me izluđuju i koji mi "jedu" energiju.
o čemu se radi? mladi bračni par, 2 male djece, i svi su s-a-v-r-š-e-n-i. djeca lijepo odgojena, sama jedu za stolom valjda od prvog dana dohrane, ne bacaju hranu, ne brljaju, pospremaju igračke, sama zaspivaju, ne bude se noću, idu u krevet u točno određeno vrijeme (sami), mama i tata točno znaju unaprijed kad je vrijeme za neku razvojnu fazu ili vještinu i onda im to tupe dok ne nauče.
toliko su savršeni, da moja musava djeca, koja i s 4 godine brljaju po hrani, ne prospavaju noć, nisu mirni, sve diraju itd. kraj njih izgledaju kao dva neodgojena čudovišta. kad smo zajedno, to se baš jako vidi. a vide i drugi. u doticaju s tako savršenom djecom, svi komentiraju kako su ta djeca divna, krasna, imaju izvrsne roditelje, brižne, pune ljubavi ali i discipline, svi im odobravaju pristup koji su izabrali i uzdižu ih u nebo. naravno, kad mi to netko priča, omakne mu se i primjedba kako evo moja djeca nisu takva... ove tri točkice označavaju ono neizrečeno.
a meni pada mrak na oči. ja sam stvarno zadovoljna s svojom djecom, koja nisu savršena ali meni jesu, oduševljavaju me svojim karakterima ali i s nepodopštinama koje rade. sve do trenutka dok ne sretnemo savršene. i onda se osjećak kao totalni failure, ne-roditelj.
i zaključila sam kako se uopće ne volim družiti s savršenima. jer mi jedu životnu energiju.
Odgovori s citatom
I jos su nas za vikend pozvali na veceru. :/ Propasti cu u zemlju. 
