Je li moje divno, kooperativno dijete...

[Balarosa]

...uistinu takvo? Ili sam ja ta koja je kooperativna?

Kako smo krenuli u jaslice, teta mi je rekla kako nikad nije vidjela takvo dijete, koje uopće ne želi poslušati. To se zapravo odnosilo na jedan veći protest uzrokovan nizom događaja. Mene uopće ne čudi što u tom trenutku nije htio slušati jer je takav, kad je histeričan ne čuje, no MM-u je ta izjava bila sjajan šlagvort za on_je_svojeglav_jer_mu_previše_dopuštamo raspravu.

Iz moje perspektive, ja se s T. mogu dogovoriti oko većine stvari. Objasnim mu što, kako i zašto i onda to radimo. Nekad on hoće još samo nešto, ali ja uglavnom rezerviram vrijeme za to i ne smeta mi, opet se dogovorimo. MM zamjera ovo dogovaranje i objašnjavanje, smatra da bi on trebao jednostavno poslušati zato jer smo mi roditelji. Tvrdi da zbog mog objašnjavanja T. misli da baš uvijek ima pravo birati hoće li nešto ili ne. I čini mi se da tu ima pravo. Kad nam nešto baš ne ide, kad mi inzistiramo, a on odbija, njegov otpor je ogroman. Ja ne znam drugu djecu i ne znam što je normalno ili ne, samo zbog ove izjave tete na početku priče mi je palo na pamet da to i nije toliko uobičajeno. Da ne skrenemo na krivi put, ne smatram da ga odgajamo permisivno. Imamo pravila i zabrane i znam mu reći ne. Ipak, možda kažem ne rijeđe nego netko drugi jer mi jednostavno to nije problem, nije mi teško pričekati na ulici da on nešto vidi ili mu dati 5 minuta da složi puzzle prije oblačenja. MM je drugačiji, manje planira, više mu je stvari teško i često ga požuruje zbog čega to puno puta završi u sukobu. Ide mu na živce neprestano objašnjavanje. Istina, bilo bi lijepo da kad nam se negdje baš žuri i ne možemo pričekati, on jednostavno napravi to što tražimo bez hrvanja po krevetu. Ali kako to izbalansirati, kako objasniti da se nekad može, a nekad ne?

Trudila sam se opisati objektivno ovu situaciju, ali teško je ostati objektivan, vidim da ulazim u opravdavanja tu i tamo. Bilo bi zgodno da MM napiše svoje viđenje priče. Što mislite o svemu, kako vi funkcionirate? Neću ni pitati griješim li nego samo tko od nas dvoje griješi više

[tanja_b]

Ne bih ulazila u teoretiziranja o odgoju, samo ću primijetiti da postoji jedna bitna razlika:
Kod kuće T. ima vas dvoje i vi se dogovarate s njim jednim.
U jaslicama je u grupi djece, gdje se od njih hoćeš-nećeš očekuje neka poslušnost. A što je dijete manje, teže mu se prilagoditi na takvu promjenu u pristupu (jer je možda ni ne razumije).
Naime, i mi imamo sličnu situaciju, samo ja to uopće ne smatram problemom (a ni tete u vrtiću). Kod kuće se o svemu dogovorimo, ali ponekad mu i popustim, ako vidim da mu je jako važno dovršiti nešto što taj čas radi, ili želi dovršiti crtež (jer znam da će u suprotnom biti nemoguć, nervozan i razdražljiv), ili složiti prugu, ili odvesti još jedan krug vlakićem prije pranja zuba. U vrtiću (jaslicama) je to tehnički neizvedivo, jer nisu sami, nego ih ima hrpa djece, i neka druga razina poslušnosti je neophodna.
Baš nas je teta nedavno upoznala s tim novim aspektom funkcioniranja našeg djeteta. Npr. svi idu van poslije užine, moj Andrej kaže da on ne želi ići. Svi idu u dvoranu na vježbanje, on izjavi da ide, ali samo s gitarom i slično. Samo što je on stariji, po prirodi je dosta razuman, a i teta ima strpljenja za takve mušice pa ga na kraju uvjeri i on posluša. Ali to od nje zahtijeva dodatnu količinu pažnje (možda to on i hoće, ne znam).
Uglavnom, situacija zasad nije problematična, on malo-pomalo spoznaje da u vrtiću funkcioniraju malo drugačija pravila nego doma...

[kloklo]

Baš si to lijepo objasnila, tanja_b, nemam kaj pametno dodat nego te potpisat

Ali ne mrem odoljet, Balarosa, TM griješi više, IMHO

[fegusti]

koliko sam skužila samo ti ga uspiješ pridobiti na suradnju jer imaš strpljenja i unaprijed izdvojiš vrijeme.
e sad, nećeš uvijek biti u takvoj situaciji pa ćeš se i ti s njim sukobiti.
teško mi je reći da li je on takav ili je navikao na tvoju metodu strpljivosti pa očekuje da će svi s njim tako postupati.
mislim da je potrebno ponekad se i sukobiti a ne ići stalno "niz dlaku" čisto da vidi da ne može uvijek biti po njegovom jer i drugi imaju svoje potrebe i nemaju uvijek previše vremena na raspolaganju.

[Mercedes]

mislim da je potrebno ponekad se i sukobiti a ne ići stalno "niz dlaku" čisto da vidi da ne može uvijek biti po njegovom jer i drugi imaju svoje potrebe i nemaju uvijek previše vremena na raspolaganju.

Uh, hvala ti za ovu rečenicu, da me malo smiri, jer u našem slučaju ja sam ta koja ima manje strpljenja nego mm.. al trudim se

[limunada]

Balarosa, mislim da je on navikao na vaš način komunikacije, pa mu sad ne odgovara tetin. Vjerojatno će mu trebati neko vrijeme da se privikne.
I moja Eva je tvrdoglavka i kod nje najbolje pali razgovor pa dogovor. Kad nešto mora na silu, ljuti se i teško to prihvaća. Ali što je veća, sve bolje nam to ide, jer joj je ipak lakše neke stvari objasniti.
Mislim da, koliko god je bitan odgoj, puno veze ima i karakter djeteta. Eva je u stanju pola sata plakati zbog nečega što nije po njezinom, iako je unaprijed svjesna da neće po njezinome niti biti, jer sam tu čvrsta.
Popustim ako se radi o nekakvoj sitnici, ali ako ne želi s nama sjesti ručati, nego bi jela sama za malim stolom, inzistiram da bude po mom, iako znam da će tvrdoglavica onda morati odraditi seansu plakanja, pa će, kad se ispuca, ipak veselo sjesti s nama za stol.
Primjetila sam da joj je, otkako je krenula u vrtić, baš potrebno da se isplače, pa izmišlja razloge, jer tako valjda izbacuje iz sebe nagomilanu frustraciju.
Tvoje kooperativno dijete se najlakše dogovori s tobom jer ti najbolje znaš sa njim. A što se tiče njegovog neposluha prema teti u vrtiću, možda je to njegova vrsta protesta. Moja Eva, recimo, u vrtiću ne želi ići na WC. Inače je bez pelena već nekoliko mjeseci, čak i noćnu smo skinuli nakon dva tjedna bezpelenaštva, na WC-u je bila posvuda, i u šoping centru, i u javnoj garaži, i u Varaždinskom kinu, kad smo bili na Špancirfestu, ali u vrtiću neće niti čuti za WC i samo u vrtiću nosi pelene. Za sada ne forsiram ništa, jer joj je dovoljno stresno i ovako, ali kad prođe adaptacija na vrtić, predstoji nam adaptacija na vrtićki WC. :/

[flower]

ja stvarno ne kuzim zasto se procijenjuje karakter djeteta i njegvoe osobine u doba adaptacije, to je to adaptacija na nove uvjete. jako bi bilo cudno da sve odmah stima, pogotovo pracenje pravila u grupi i tetin autoritet

[yaya]

ja stvarno ne kuzim zasto se procijenjuje karakter djeteta i njegvoe osobine u doba adaptacije, to je to adaptacija na nove uvjete. jako bi bilo cudno da sve odmah stima, pogotovo pracenje pravila u grupi i tetin autoritet

Potpis

[Balarosa]

ja stvarno ne kuzim zasto se procijenjuje karakter djeteta i njegvoe osobine u doba adaptacije, to je to adaptacija na nove uvjete. jako bi bilo cudno da sve odmah stima, pogotovo pracenje pravila u grupi i tetin autoritet

Uh, ja se stvarno nadam da ga teta nije odmah strpala u ladicu... uostalom, upozorila sam ju... "kad se vas dvoje bolje upoznate, nećete više moći bez njega"

koliko sam skužila samo ti ga uspiješ pridobiti na suradnju jer imaš strpljenja i unaprijed izdvojiš vrijeme.
e sad, nećeš uvijek biti u takvoj situaciji pa ćeš se i ti s njim sukobiti.
teško mi je reći da li je on takav ili je navikao na tvoju metodu strpljivosti pa očekuje da će svi s njim tako postupati.
mislim da je potrebno ponekad se i sukobiti a ne ići stalno "niz dlaku" čisto da vidi da ne može uvijek biti po njegovom jer i drugi imaju svoje potrebe i nemaju uvijek previše vremena na raspolaganju.

Mislim da ovo boldano nije točno. Ne mogu tvrditi 100%, ali mi se tako čini. Do sad su ga čuvale dvije različite tete, od obje sam slušala samo kako je super, kako je lako s njim, kako im je lijepo... vjerujem i nadam se da ni jednoj ni drugoj nisam ostavila dojam razmažene majke razmaženog derišta koje nikad nije u krivu i kojoj se ništa ne može reći, uvijek sam upozoravala na neka pravila i govorila da ne smiju dati da im skače po glavi. I moj tata koji nam je proricao strašnu budućnost kad je Tin imao 6 mjeseci, danas kad ostanu sami uvijek kaže da je bio super i da je dobar. Dakle, sluša i druge. Ja sam se nekako vodila onom da dijete zna kod koga što smije. Kod moje mame ne smije dirati veš mašinu jer ona to ne dozvoljava. I ne dira ju. Meni doma to ne smeta i dira ju. Tako nekako očekujem da će shvatiti i kako stvari funkcioniraju u jaslicama. Meni je bezveze sad njega driblati s nekim zabranama ili ne znam čime ako ja za time nemam potrebe. I naravno da se ponekad sukobimo, ali ipak idem za tim da toga bude što manje i izbjegavam potencijalno stresne situacije.

Nemojte me krivo shvatiti, ne bih da sad ispadne da se ja branim. Jednostavno sam se zapitala koliko sam objektivna kad T. nazivam kooperativnim jer je lako ne vidjeti mane, ali pokušavam i što realnije opisti kako nam stvari funkcioniraju. I nije da mi sad stalno raspravljamo oko ovog ili onog, puno toga ide samo od sebe. A opet - ja, kao i mnogi drugi roditelji, vučem svoje "aveti prošlosti", jedna od njih je i pretjerana poslušnost... i naravno da je lako moguće otići sa svojim djetetom u drugu krajnost.

[Marsupilami]

Balarosa, moj sin je 4 mjeseca starijiod tvog i takoder smo imali problema u pocetku s jaslicama.
Istina, on je dijete s posebnim potrebama (poremecaji iz autisticnog spektra) ali svejedno, sva djeca u procesu adaptacije prolaze isto.

Sada nakon nekog vremena, unatoc problemima u ponasanju, on u vrticu radi ono sto kod kuce ne bi ni u ludilu.
Sjedne i jede u miru, spava kada je vrijeme, slusa tete i prati ostalu djecu kada se spremaju na neku aktvnost (npr. izlazak van) dok kod kuce oko tih stvari "pregovaramo".

Sve to ne bi bilo izvedivo da tete nisu ulozile ogroman trud i strpljivo radile s njim.
Oni brzo shvate da je vrtic jedna situacija a kod kuce druga, tete su te koje moraju s njim raditi i uciti ga vrtickim rutinama, strpljivo.
Time sto se ona tebi zali nece nista postici, neka tu energiju ulozi u njega i pomogne mu da se navikne na novonastalu situaciju.

Nekoj djeci treba vise, a nekoj manje da se naviknu, mislim da tu nema veze odgoj koliko karakter djeteta

[štrigica]

OT totalni ali sad sa pukla od smijeha...

prvo mi stoji na vrhu liste ova tema a zatim onda cvitina: i sad to izgleda ovako

je li moje divno kooperativno dijete: istina ili mit?

[magriz]

je li moje divno kooperativno dijete: istina ili mit?

¸

sad nek nam sramežljiva otvori novu temu

on topic:
vidjela T i Balarosu - imaš super dijete - milo i razumno...

mislim da je teta samo krivo pristupila i da će se za par dana sve to izokrenuti...

[sne]

Balarosa,
kod mene sve isto, samo dogovori i pregovori, oduvijek. I objašnjavanja, nekada par puta za redom, drugačijom bojom glasa, sa naglaskom na druge riječi, ali svaku put sam željela da stvarno razumije zašto se nešto radi, ako zaista nešto moramo napraviti. Ukoliko se nešto ne mora napraviti suprotno njenim željama, onda je slušam, uvijek. Tak je svejedno da li idemo lijevo ili desno dok smo vani, ili sl.
Ni na šta ne prisiljavam, samo objašnjavam, objašnjavam i obično je kooperativna.

Na posljednjem roditeljskom sastanku u vrtiću, teta nam je uredno pročitala par natuknica o razvojnom putu djece između dvije i tri godine, sa naglaskom na cca 2,5 godine kada je vrhinac djetetova neposluha u smislu njegovog ispitivanja, ispipavanja svoje okoline i svog mjesta u njemu, i mogućnosti da nešto promijeni ili ne. Moguće da se tvom malom sve preklopilo, i to razvojno doba i nova sredina u vrtiću i nova teta koja nema vremena (da li ima volje?) posvetit mu se koliko treba. Mislim da djeca ipak osjete duboko u sebi tko je tu za njih stvarno, a tko samo formalno, tko ga pokušava razumjeti a tko ne.

Za mene najgora rečenica na svijetu : Napravi to zato što sam ti ja tako rekao! Sve je u formulaciji i pristupu.
A tvoj je osjećaj najbolji, ako ti osjećaš da je dijete kooperativno, onda tako sigurno i jeste.

Par puta sam imala raspavu sa MMom na istu temu kao i ti. U par konkretnih situacija, kroz neko vrijeme mi je rekao da sam bila u pravu.
Samo po osjećaju, i samo puno strpljenja.

[topluvodu]

Ja sam imala potpuno obrnutu situaciju. Otpočetka adaptacije F je bio strahovito poslušan u vrtiću. To je išlo tako daleko da je plačući slušao i one upute teta koje nije znao izvršiti (jesti sam juhu, svući i obući majicu). Bio je pun straha prema tetama. Jedino ih nikada nije htio poslušati da se igra sa drugom djecom
Dakle, posve obrnuto od vas, ponašanje idealno za tete, ali ja bi se raspadala od tuge gledajuć ga kako mu ruka drhti dok pokušava pojesti kompot od marelica.
Tek nakon 6 mjeseci situacija se promjenila pa sada ponekad i odbije ono što ne želi/ne zna raditi. I ja sam sretna zbog toga jer to znači da se opustio. Ponekad adaptacija može trajati duugo, ali moje iskustvo govori da se adaptiraju i tvrdokorniji.
Sretno i hrabro

[Balarosa]

vidjela T i Balarosu - imaš super dijete - milo i razumno...

Možda da mi daš pismenu preporuku

Sve to ne bi bilo izvedivo da tete nisu ulozile ogroman trud i strpljivo radile s njim.
Oni brzo shvate da je vrtic jedna situacija a kod kuce druga, tete su te koje moraju s njim raditi i uciti ga vrtickim rutinama, strpljivo.

Ovome se i ja nadam.

Ja sam imala potpuno obrnutu situaciju. Otpočetka adaptacije F je bio strahovito poslušan u vrtiću. To je išlo tako daleko da je plačući slušao i one upute teta koje nije znao izvršiti (jesti sam juhu, svući i obući majicu). Bio je pun straha prema tetama. Jedino ih nikada nije htio poslušati da se igra sa drugom djecom

Što se ovog tiče, meni je stvarno drago da se on tako glasno i jasno buni, doživljavam to kao zauzimanje za sebe. Btw, ipak smo otišli iz Veseljka.

Nisam htjela da ovo bude topic o njurganju na tete, za to sam si drugi otvorila , nego me ta konkretna izjava tete malo zabrinula i zapitala sam se je li on stvarno "lagano" dijete ili sam ja ipak previše popustljiva. Evo, kod nas je skroz isto kao i kod sne, uključujući i dio da MM s vremenom zaključi da sam ja u pravu i da vidi koliko je lakše na moj način, osim kad nije ... ali, sne, brineš li kako će biti kasnije, ako bude bilo drugog, trećeg djeteta ili ako više ne budeš imala toliko strpljenja?

[sne]

sne, brineš li kako će biti kasnije, ako bude bilo drugog, trećeg djeteta ili ako više ne budeš imala toliko strpljenja?[/quote]

Pročitala sam pitanje pa razmišljala jedno vrijeme, prije odgovora. Inače sam "mama briga", od kada sam mama mislim da neprestano brinem za nešto : zašto curi nosić, zašto je prestao curiti (da se ne skuplja možda tekućina u srednjem uhu), zašto kaka tri puta dnevno, zašto danas nije kakala, da li je to zastenjala u snu, da l' je nešto boli .....). BRIGA je zaposljenje sa punim radnim vremenom i brdom prekovremenih sati.
Ali nekako još nikada se nisam brinula da neću imati stripljenja, možda zato što se nisam toga sjetila , a možda zato što su granice mog strpljenja inače jaaaaaaako široke. To ne znači da povremeno ne pucam po šavovima, trudim se samo kad puknem da nisam u istoj sobi sa djetetom, siđem i optrčim krug oko zgrade.
A nadam se da ću imati i drugo dijete, i treće .... baš zbog one naprijed navedene BRIGE. Ne mislim da ću manje brinuti, već da će ta raspodijeljena briga biti malo podnošljivija, da ću pustiti da obične stvari ostanu obične. Da li ću tada imati STRPLJENJA javim ti za pet godina

[sne]

I još nešto, kad sve sabereš i oduzmeš, i okreneš i preokreneš, bolje je kada se buni u vriću i izražava svoje osjećaje, koliko god je to tetama teže, nego da proguta i boji se u sebi, kako je jedna mama napisala. Srce mi se stislo dok sam je čitala.
Ovako izbaci iz sebe sve što ga muči, a sve drugo polako, navići će se i na vrtić, kada je već sa tetama čuvalicama tako dobar bio.