preispitivanje / prihvatanje svog identiteta - treća runda

[Mariela]

Moj dječak je počeo novu rundu pitanja o svom podrijetlu, treću po redu. Njemu su četiri i pol godine, o posvajanju smo mu počeli pričati sa dvije i pol, postupno smo proširivali priču, dodavali nove detalje...
Počelo je prije dva - tri mjeseca pričom o rođenju. Iako zna da ga ja nisam rodila to mu je jako teško prihvatiti, mašta da sam ga ja rodila, priča kako je rastao u mom stomaku pa je poslije "jeo siku". Naravno te maštarije sam uvijek opovrgavla, ponavljajući "njegovu" priču, te da su njega hranile na bočicu tete koje su ga čuvale. Teško je prihvatao tu činjenicu i mislim mu još nije potpuno sjela jer bi se radije pretvarao da je tako bilo, ali znam da ne smijem popustiti i ma koliko mi bilo teško moram mu pomoći da se suoči s istinom. Mislim da bi mi se svako "muljanje" sada itekako obilo o glavu kasnije, a on bi samo više patio.

Jutros me je opet zasuo pitanjima tko je koga rodio u obitelji, i uviđa da se samo njegova priča razlikuje. Što je najgore upravo smo se spremali za vrtić i nisam imala vremena detaljnije ulaziti u razgovor, a vidim da ga to tišti. Također me je iznenadio njegov crtež kojeg sam vidjela na panou u vrtiću - nacrtao je nas kako se držimo za ruke (tema je valjda bila obitelj), ali ono što me je iznenadilo je da nam je svima prenaglasio pupak (pretpostavljam da to ima veze s rođenjem). U zadnje vrijeme su mu se pojavili i strahovi - boji se vještica, čudovišta i ne želi ostati sam u sobi niti ići na WC bez prtanje. Inzistira na spavanju s nama što mu ne branimo. Istovremeno osjećam puno jaču povezanost sa mnom i mojim mužem nego prije, i stalno naglašava da smo mi obitelj i da smo mi njegovi. Počeo je gristi nokte.
Istovremeno je napravio veliki razvojni skok - do sada nije skoro ništa znao nacrtati dok sada crta i bolje od vršnjaka, ovaj vikend je samoinicijativno počeo pisati slova, naučino napisati svoje i naša imena :shock: , a dosad nije želio niti uzeti olovku u ruku. Cijeli vikend je proveo pišući za stolom bez da ga je itko poticao na to.

Nastojala sam opisati njegovo ponašanje što sam detaljnije mogla jer Vas moram pitati za pomoć. Ne zvam kako mu olakšati ovu tešku situaciju, ne želim mu lagati, samo želim da što bezbolnije prođe ovu fazu preispitivanja svog identiteta.

[bepina]

Nažalost, ne mogu napisati ništa korisno jer smo tek u postupku, ali ovo što si napisala o vašim razgovorima me se jako dojmilo.

I nas uskoro očekuju slične dvojbe i svi ovi postovi mi mnogo znače jer mi se čini da ćemo tako biti bolji roditelji.

Stoga ti samo šaljem dok se ne jave iskusni roditelji.

[Vlvl]

Moji su dečki došli veliki, ali u knjigama o posvojenju redovito se spominju takve "runde" prerađivanja teme, jer kako dijete raste tako mu neke nove stvari dolaze u žižu interesa. Svaki put proradi informaciju na nivou i na način koji mu tada treba, a u idućem navratu naglasak će bit na nečem drugom. Istina je da se informacija o posvojenju nikad ne može smatrati "gotovom i arhiviranom" a tu imam i osobnog iskustva jer je naš stariji mnogo iznova i iznova ispitivao o posvojenju kad smo kretali u drugo posvojenje.

Što je najgore upravo smo se spremali za vrtić i nisam imala vremena detaljnije ulaziti u razgovor, a vidim da ga to tišti.

Ovo nije nikakva greška i dešava se često, u vezi s posvojenjem kao i drugim bitnim temama. Sama se vrati na temu s: Jučer si pitao... ili nešto slično.

[Zdenka2]

Moj sin je upravo u toj dobi imao žestoku rundu preispitivanja tih činjenica o svom rođenju, porijeklu i odnosu s nama roditeljima. Trajalo je nekoliko mjeseci i bilo je vrlo bolno za njega, a prilično i za mene, jer je preispitivao i moje majčinstvo. I on je fantazirao o tome da sam ga ja rodila i nije htio prihvatiti suprotnu činjenicu, no to je samo na površini - to je samo način da postupno emotivno prihvaća činjenice koje zna. Kad je jednom vikao neka mu lažem da sam ga rodila, uzela sam ga u zagrljaj i rekla da mu mogu pomoći samo istinom, ne lažima. Rekla sam mu da mu nisam mama po rođenju, ali jesam po zakonu, ljubavi, odgoju, ukupnom zajedničkom životu. Rekla sam mu da mu je prva mama dala njegov život, a ja sam mu dala svoj. Objasnila sam mu neizbrisivost te činjenice njegova rođenja i porijekla - to se mora prihvatiti, ali i razliku između mene i njegove prve mame, koja ga je rodila, ali sam mu ja postala mama, ona koja ga hoće, voli i stalno je tu za njega. Sve smo to prebrodili na temelju našeg vrlo čvrstog odnosa. (Ta kriza nije uključivala nikakva pitanja o biološkom ocu).

Naša djeca imaju dva para roditelja i to nije lako savladati. Krize preispitivanja identiteta dolaze i odlaze, s tim treba računati. Neka djeca su emotivno osjetljivija, pa više i ranije razmišljaju o tome. Takav je moj sin i koliko god bilo teško prolaziti te razgovore s njim tako malim, tješilo me je da smo neke teške stvari riješili mnogo prije kriza puberteta. Sve je to dio njegovog osobnog zrenja i prihvaćanja sebe. Zbog toga svemu tome ne prilazim s nekim posebnim sažaljenjem ni prema njemu ni prema sebi.

(Moja kći je sasvim drugačiji slučaj i drugačiji čovjek, pa o tome neću na ovom mjestu.)

Vjerujem da će sve biti dobro s tvojim sinekom. Sretno!

[Rebbeca]

I mi smo o toj temi imali razgovor prije par mjeseci, pisala sam već o tome na svojoj temi, pa da se ne ponavljam... Da se javim ponukala me zapravo Zdenkina rečenica da njen sin nije zapitkivao o biol. ocu, baš kao ni naš. On nikada, baš nikada ne spominje ni ne pita o biol. ocu, dok smo o biol. majci znali popričati, tj. bilo je pitanja. On zna kako nastaju djeca, tj. da su za to potrebni i mama i tata, ali nekako valjda ne doživljava da je tako bilo i u njegovom slučaju.

[Zdenka2]

Mog sina biološki otac ne zanima ni do danas, kada ima 8 godina. B. je par puta spomenula biološkog oca, ali to je zato što ga se negdje u izmaglici sjeća. No i za nju je to sporedan lik.

[Rebbeca]

Vidiš, to mi je baš zanimljivo! Zanima me dali je tako i kod druge posvojene djece, ili su samo naši dečki više zainteresirani za biol. majke.

[Zdenka2]

Mislim da se oni bave prije svega činjenicom svog rođenja i da su zato biološke mame zanimljive - one su ih rodile. Drugi razlog vidim u tome što su oni mali i jako uz svoje mame - nas. Mislim da će pitanje biološkog oca doći na red kada budu veći i kada budu zrelije razmišljali o svom genetskom nasljeđu i okolnostima svog začeća i rođenja.

Mislim da to nije zato što su dečki - i moja kći, koja je svog biološkog oca viđala u jednom razdoblju života, pokazuje jednako malo interesa za njega. Doduše, ona je sad u drugoj situaciji nego M. - shvatila je u punini da ima roditelje i sada tako jako uživa u tome, da su joj oboje bioloških roditelja pali u zaborav. M. je neke stvari sa sobom već riješio, pa povremeno spominje biološku majku u vezi nekih tehničkih pitanja, oca nikada.

[Vlvl]

Moj stariji, dijete samohrane majke, biološkog oca nikad ne spominje. Ionako o njemu zna više nego mi. Mlađi se sjeća svog "prvog tate" i o njemu povremeno govori.
Ali oni nisu došli nama kao bebe, a veći dio dotadašnjeg života proveli su u svojim prvim obiteljima.

[flower]

ali ono što me je iznenadilo je da nam je svima prenaglasio pupak (pretpostavljam da to ima veze s rođenjem). U zadnje vrijeme su mu se pojavili i strahovi - boji se vještica, čudovišta i ne želi ostati sam u sobi niti ići na WC bez prtanje. Inzistira na spavanju s nama što mu ne branimo. Istovremeno osjećam puno jaču povezanost sa mnom i mojim mužem nego prije, i stalno naglašava da smo mi obitelj i da smo mi njegovi.

samo da uletim s porukom da su strahovi normalni za ovu dob, zapravo su ocekivani i obiljezavaju tu razvojnu fazu - dijete jednostavno napravi (kako si i sama rekla) razvojni skok, mozak moze pojmiti vise pa se kao nusprodukt javljaju strahovi-sramezljivost-veca povezanost...iz tog kognitivnog skoka ide i to pojacano zanimanje za svoju proslost. s druge strane djeca trebaju puno ponavljanja da im nesto sjedne - to je ono po tisucu puta - jel me volis ili hoces li doci po mene u vrtic, za njega je to - mi smo obitelj. to ne znaci da on toga nije svjestan ili da se ubjedjuje vec da tu info. kognitivno upisuje u svoju mentalnu mapu (da se tako slobodno izrazim).

[čokolada]

A. također zna kako nastaju djeca (na razini sjemenki koje se spajaju), povremeno spomene tetu koja ju je rodila, ali tatu-sustvaraoca života nikad. Mislim da je u njenoj glavi žena ta koja rađa, muškarca ne doživljava u tom kontekstu.

[NatasaM...]

da napomenem: moja Leda je isto u toj dobi svima crtala pupak i imala strahove, a nije posvojena - to je vjeroajtno sve normalno za tu dob

[Mariela]

Hvala svima na savjetima i mišljenjima, puno mi znače vaša iskustva.
Namjeravam ovog vikenda malo opširnije popričati, objasniti mu neke detalje, naravno onoliko koliko on sada traži i može razumjeti.
Inače moj me sinak svakodnevno iznenađuje pitanjima na koje vać sam moram tražiti odgovore (ili barem odgovore primjerene njegovom uzrastu).
Javit ću vam kako je prošlo.

[Metvica]

Malo razmišljam naglas:
Zar se ne bi moglo dio njegove čežnje za time da si ga ti rodila nahraniti kroz igru?
Nešto poput: znaš dobro da te nisam rodila i to se nikada neće promijeniti. Ali ako želiš, možemo se malo igrati da sam te rodila i zamišljati kako bi to bilo da jesam.

Kao što se igraš s njime da je vatrogasac ili zmaj ili što već, svi znate da nije, ali to ne umanjuje čar igre. Niti ga nakon toga ostavlja zbunjenog u njegov stvarni identitet.
Možda bi to imalo smisla?
cijeloj obitelji

[Zoranova draga]

Nisam strucna, niti imam iskustva u ovakvim pitanjima, ali cu se usuditi da dam par komentara.

Malo razmišljam naglas:
Zar se ne bi moglo dio njegove čežnje za time da si ga ti rodila nahraniti kroz igru?
Nešto poput: znaš dobro da te nisam rodila i to se nikada neće promijeniti. Ali ako želiš, možemo se malo igrati da sam te rodila i zamišljati kako bi to bilo da jesam.

Meni ovo nikako ne izgleda kao dobra ideja. Mislim da bi se time itekako otezalo prihvatanje identiteta, kao i produbila ceznja za tim da ga je ona rodila.

Počelo je prije dva - tri mjeseca pričom o rođenju. Iako zna da ga ja nisam rodila to mu je jako teško prihvatiti, mašta da sam ga ja rodila, priča kako je rastao u mom stomaku pa je poslije "jeo siku". Naravno te maštarije sam uvijek opovrgavla, ponavljajući "njegovu" priču, te da su njega hranile na bočicu tete koje su ga čuvale.

Ovde si celu pricu o njegovom rodjenju svela na negativnu tvrdnju da ga ti nisi rodila i ne-eksplicitno navodjenje "njegove" price. Ne znam sta si mu o njegovom rodjenju ispricala, ali mislim da je jako bitno reci da ga je rodila prva mama. Upravo onako kako to Zdenka ucinila.

[Rebbeca]

Jučer smo išli u rodilište gdje smo vidjeli tek rođenu B. sestričnu ( šogorica rodila ). Upita B. dali se i on rodio u toj bolnici: ja mu odgovorim da nije, nego u drugoj, koja je blizu ove gdje se rodila njegova sestrična. Na povratku smo prolazili pored "njegovog" rodilišta, i baka mu kaže: evo, B. vidi, ovdje si se ti rodio. Pa baka nastavi priču: i tvoj tata se je tu rodio. Na to B. nju upita: jesi ga ti rodila

[Zdenka2]

Počelo je prije dva - tri mjeseca pričom o rođenju. Iako zna da ga ja nisam rodila to mu je jako teško prihvatiti, mašta da sam ga ja rodila, priča kako je rastao u mom stomaku pa je poslije "jeo siku". Naravno te maštarije sam uvijek opovrgavla, ponavljajući "njegovu" priču, te da su njega hranile na bočicu tete koje su ga čuvale.

Ovde si celu pricu o njegovom rodjenju svela na negativnu tvrdnju da ga ti nisi rodila i ne-eksplicitno navodjenje "njegove" price. Ne znam sta si mu o njegovom rodjenju ispricala, ali mislim da je jako bitno reci da ga je rodila prva mama. Upravo onako kako to Zdenka ucinila.

Ovo je jako točno. U Školi za posvojitelje su nam rekli da mnoga posvojena djeca zbog tog negativnog pristupa misle da oni uopće nisu rođeni i naglasili su da djeci moramo reći da su rođeni, kako, gdje i od koga. Ja sam to već prije bila rekla M., a bilo mi je drago da sam u Školi našla potvrdu svog intuitivnog stava. Potrebno je djetetu spominjati biološku majku i rođenje i omogućiti mu da pita sve o tome i da dobije sve odgovore. Pri tome svoje osjećaje treba staviti na strane, jer to je djetetov život i njegove stvari. Što se tiče vlastitog majčinstva, objasnila sam mu i podlogu toga - zakonsku (i državnog i crkvenog zakona) i onu koja proizlazi iz zajedničkog života, odgovornosti i ljubavi. I jednom i drugom djetetu objasnila sam da su im biološki roditelji sada samo to - biološki roditelji, a po zakonu im nisu roditelji iz tih i tih razloga.

[Gost]

Mi još nismo naletili na preispitivanje ono pravo, znao je samo reći kako sam ga ja rodila što sam ja naravno objasnila da nisam ......, i to se deslo par puta i to je to .

[Mariela]

Spletom okolnosti ovaj smo vikend išli u D. rodni grad što mi je prižilo priliku da člijepo i nenametljivo provučem priču o njegovom rođenju. Zahvaljujući vašim savjetima rekla sam mu da je njega rodila "prva mama", ali je ona nakon što ga je rodila otišla na policiju (pojam Centra za socijalni rad ne bi razumio) i potpisala dokument u kaoje stoji da ona nije u mogućnosti biti njegova mama. Zatim sam mu objasnila da je ona kad je potpisala dokument prestala biti njegova mama pa je mi zato zovemo teta (jer smo mu dosad govorilili da ga je rodila teta pa smo to morali nekako objasniti). Onda su se za njega brinule dobre tete u jednoj lijepoj kući i tražile mu mamu i tatu. Kad su tete čule da mi tražimo naše dijete javile su nam da brzo dođemo po njega...
Priču sam završila s tim da smo mi također potpisali dokument da želimo biti njegovi roditelji i da smo nakon potpisa to i postali.
Ono što me je doslovno izbacilio iz kolosijeka je njegovo sljedeće pitanje nakon kratkog razmišljanja - "A dokad ćete vi biti moji mama i tata? Kad ćete me dati nekom drugome?" Nisam mogla niti zamisliti da moj mali miš može i pomisliti da je kod "privremeno". Naravno da je onda uslijedio odgovor da je on naš zauvijek i da se to više nikad neće promijeniti, da ga volimo više od svega i da ga nikada nećemo ostaviti.
Malo je razmišljao.postavio još nekoliko pitanja i od tada je zatišje. Više ne spominje ništa vezano za tu priču.
Zaboravila sam napisati - pitao je tko mu je dao ime. Odgovorila sam mu mama i tata jer smo jako voljeli to ime i čuvali ga za svoje dijete (on je jako ponosan na svoje ime i voli ga), pa se nadovezalo pitanje o prezimenu - ma čudo su naša djeca - tako maleni, a toliko toga mogu razumjeti.

[Vlvl]

Mariela vidiš da već naiđu prigode za razgovor.

"A dokad ćete vi biti moji mama i tata? Kad ćete me dati nekom drugome?"

Nekom zgodom smo razgovarali kako je malac od prve mame i tate otišao "na čuvanje" teti (udomiteljici) koju je također zvao mamom, a njenog muža tatom, pa smo mm i ja njemu zapravo treći mama i tata. A on je upao s "A onda ću imati četvrtog..." Nije lako istovremeno naglasiti da smo mi sada bitni, oni pravi, a ne umanjiti važnost osoba iz ranijeg života djeteta - za koje ga nedugo nakon posvojenja veže više veza nego za nas. (Ovo zadnje nije slučaj kod onih koji posvoje malu djecu.)
Onda smi i mi krenuli objašnjavat, ponovo, kako je sada zauvijek naš. Ali sjetila sam se još jednog knjiškog savjeta: dijete ne razumije uvijek takve izraze na način na koji smo mislili.
Razradili smo priču: da ćemo se mi brinuti za njega i on ostati kod nas dok ne krene u školu i ne završi je, postane još veći nego je sad njegov brat, zaposli se i možda oženi, a tada će poželjeti živjeti samostalno i odseliti. Ali i dalje će biti naše dijete, iako nećemo živjeti zajedno. I mi ćemo ga posjećivati, i on nas, kao što nas posjećuju baka i dida, a mi ćemo njegovoj djeci bit baka i dida itd... Mogu potvrditi da je reakcija na ovu priču mnogo intenzivnija :shock: "Stvarno?" od dotadašnjih razočaravajuće mlakih reagiranja na priču o posvojenju, mi roditelji, ti zauvijek itd.

[Zdenka2]

Prilike naiđu i uvijek ih treba iskoristiti (dakako ne po svaku cijenu) - razgovor o posvojenju treba biti normalna i otvorena stvar.

Djeci svakako na prikladan način treba reći da je posvojenje konačno i da smo mi ti konačni roditelji. To sam napravila i s M. i s B. - i M. je brinuo oko toga, iako je posvojen kao bebica.

[nela]

Razradili smo priču: da ćemo se mi brinuti za njega i on ostati kod nas dok ne krene u školu i ne završi je, postane još veći nego je sad njegov brat, zaposli se i možda oženi, a tada će poželjeti živjeti samostalno i odseliti. Ali i dalje će biti naše dijete, iako nećemo živjeti zajedno. I mi ćemo ga posjećivati, i on nas, kao što nas posjećuju baka i dida, a mi ćemo njegovoj djeci bit baka i dida itd... Mogu potvrditi da je reakcija na ovu priču mnogo intenzivnija :shock: "Stvarno?" od dotadašnjih razočaravajuće mlakih reagiranja na priču o posvojenju, mi roditelji, ti zauvijek itd.

I mom sinu, friškom četverogodišnjaku, baš ovakve priče najviše pomažu u razumijevanju nekih situacija.
Gotovo identičnu priču pričamo kad govorimo o tome da je zauvijek naš, a kod pitanja o rođenju jako mu je važno da naglasimo da se rodio kao i sva druga djeca, da je bio "u trbuhu" i da mu opišemo kako je to izgledalo, sa svim onim detaljima koje je vidio u slikovnicama na temu rođenja.
Trenutno smo kod pitanja zašto smo izabrali baš njega, a ne neko drugo dijete, kao npr. dječaka s bodljama (iz "Ježa"), a javljaju se i prva kolebanja vezana uz moju majčinsku ulogu. Nedavno je izjavio kako je mnogo razmišljao o pravoj majci i zaključio da to nisam ja: ona ja bila stjuardesa koja je umrla, a ja sam mu pomajka.

[Zdenka2]

Objasni mu tko je pomajka - ti to nisi nego si mu majka.

[nela]

Objasni mu tko je pomajka - ti to nisi nego si mu majka.

Ma naravno da sam objasnila i da mu stalno objašnjavam, već kako nailaze njegova pitanja i razmišljanja.
S dva zadnja primjera sam samo htjela dočarati u koju je fazu kročio i dokle smo stigli s pitanjima.

[Zdenka2]

Pa to je ta faza u kojoj sva djeca shvaćaju i promišljaju rođenje. Razgovarala sam s mamama koje imaju rođenu djecu koja također postavljaju pitanja vezana uz identitet - kako to da si rodila baš mene; što bi bilo da si rodila nekog drugog... Sve je to normalan dio novog promišljanja sebe u kontekstu obitelji, samo što je to kod nas malo složenije.

Već sam više puta naišla u novinama da se posvojenu majku naziva pomajkom, a dijete posinkom ili pokćerkom. Kosa mi se nastrši na glavi od takvog miješanja terminologije kojem u osnovi stoji nepriznavanje posvojenja kao zakonskog čina kojim se stvara odnos roditelj-dijete. Zanima me kako je tvoj sinek došao do tog termina "pomajka".

[mareena]

Kikiću je sve do nedavno dovoljna bila činjenica da ga nisam rodila ja, nego jedna teta (zovemo ju i biološka majka) koja nije mogla i nije znala biti mama, pa je prepustila meni da ja budem njegova prava majka.
Ljetos je prvi put pitao "A koja je to teta koja me rodila?"...i nije se zaustavio... "Kako se zove? Kako sam se ja zvao i prezivao kad sam se rodio? Gdje je ona sad? Volio bih je upoznati." Dva dana se igrao rađanja; zavlačio bi se meni pod maju i izlazio van kmećući, ili sebi stavljao ručnik pod maju i "rađao". Mislim da kroz ovakvu igru prolaze sva djeca.
Niti jednom nije izrazio žaljenje što ga nisam rodila ja, ali je zato jako nesretan što mu ne mogu roditi bracu ili seku i to neprestano ponavlja već tri godine. Neki dan je rekao "Svi mogu biti trudni, samo mi ne možemo." Tada sam, presretna što ih imam, navela sve prijatelje posvojitelje (i njihovu djecu) koje poznajemo . "Ha, pa to je odlično!", zadovoljno je zaključio.

[Rebbeca]

Uh, i moj B. već godinama žaluje što nema bracu ili seku, bilo da ju rodim ili da ju usvojimo Prije tjedan dana mu se rodila sestrična, pa je posebno osjetljiv... pomalo ljubomoran na bratića koji je dobio seku. Jučer je izjavio da on ima seku uopće mu nebi trebale igračke, samo bi se s njom igrao

[mareena]

O, da! I Kikić bi rado posvojio seku ili bracu, samo mu se nakon tolikog čekanja trudnoća čini jednostavnijom.
Rebbeca .

[Metvica]

Dva dana se igrao rađanja; zavlačio bi se meni pod maju i izlazio van kmećući, ili sebi stavljao ručnik pod maju i "rađao". Mislim da kroz ovakvu igru prolaze sva djeca.

Pa na tako nešto sam mislila.

Kikiću je sve do nedavno dovoljna bila činjenica da ga nisam rodila ja, nego jedna teta (zovemo ju i biološka majka) koja nije mogla i nije znala biti mama, pa je prepustila meni da ja budem njegova prava majka.

Sviđa mi se ovo „prava mama“

Ljetos je prvi put pitao "A koja je to teta koja me rodila?"...i nije se zaustavio... "Kako se zove? Kako sam se ja zvao i prezivao kad sam se rodio? Gdje je ona sad? Volio bih je upoznati."

Što odgovaraš na to? Kažeš djetetu staro prezime? :?

Niti jednom nije izrazio žaljenje što ga nisam rodila ja, ali je zato jako nesretan što mu ne mogu roditi bracu ili seku i to neprestano ponavlja već tri godine. Neki dan je rekao "Svi mogu biti trudni, samo mi ne možemo."

Baš sam se pitala kako se djeci iskomunicira činjenica da su posvojeni jer mama i tata nisu mogli sami roditi bebu.
Ne ostavlja li im to uvijek neki gorak okus da su „second best“?

[Zdenka2]

Na sinovo pitanje o imenu biološke majke i njegovom starom prezimenu odgovorila sam kako je. B. je znala svoje prvo prezime.

Što se tiče pitanja o tome kako je to išlo i kako smo MM i ja došli do posvojenja, rekla sam onako kako je bilo. Za mene to što sam se prvo osvjedočila da ne mogu roditi ne implicira da su moja djeca "second best". Primila sam tu činjenicu kao svoju prednost, jer sam dobila svoju djecu. Rekla sam im sve kako je bilo, pa i to da sam danas sretna što nisam rodila i što imam njih. Toliko od sebe dajem svojoj djeci i toliko ih volim da nema šanse da se oni osjećaju drugorazredno u odnosu na mene. Isto i MM.

[čokolada]

Mislim da bi se ovo zadnje moglo "riješiti" pričom da smo oduvijek htjeli baš posvojiti dijete (možda je to nekome mala laž, ali mislim da nema štete), pa čak i da smo mogli roditi svoje biološko.
A. je jedno vrijeme dumala kako to nju nisam mogla roditi, a M. jesam. Prihvatila je priču o mojoj bolesti, uostalom neplodnost i jest neka vrsta bolesti, a još joj se više svidjelo moje čudesno ozdravljenje da bi ona mogla dobiti seku (zapravo svidjela joj se činjenica da se to dogodilo baš zato jer je ona tako nešto htjela ).

[leonessa]

Za mene to što sam se prvo osvjedočila da ne mogu roditi ne implicira da su moja djeca "second best". Primila sam tu činjenicu kao svoju prednost, jer sam dobila svoju djecu. Rekla sam im sve kako je bilo, pa i to da sam danas sretna što nisam rodila i što imam njih. Toliko od sebe dajem svojoj djeci i toliko ih volim da nema šanse da se oni osjećaju drugorazredno u odnosu na mene. Isto i MM.

Naša djeca imaju dva para roditelja i to nije lako savladati. Krize preispitivanja identiteta dolaze i odlaze, s tim treba računati. Neka djeca su emotivno osjetljivija, pa više i ranije razmišljaju o tome. Takav je moj sin i koliko god bilo teško prolaziti te razgovore s njim tako malim, tješilo me je da smo neke teške stvari riješili mnogo prije kriza puberteta. Sve je to dio njegovog osobnog zrenja i prihvaćanja sebe. Zbog toga svemu tome ne prilazim s nekim posebnim sažaljenjem ni prema njemu ni prema sebi.

Ovo šta je Zdenka napisala je po meni ključno u cijeloj priči oko prihvaćanja činjenice rođenja naše posvojene djece (barem je tako kod moje obitelji). Kad roditelji to prihvate na ovakav način, kao prednost, posebnost na koju su ponosni, onda svakako nije problem ni za djecu, pitanje je samo vremena kad će im se kockice posložiti. Jedan od mojih sretnijih dana u životu je bio kad je moj sin , u prvom razredu, samoinicijativno ispričao cijelom razredu sve o svom rođenju/posvojenju (i to jasno, sigurno i ponosno-komentirala je njegova učiteljica).

[mareena]

Ljetos je prvi put pitao "A koja je to teta koja me rodila?"...i nije se zaustavio... "Kako se zove? Kako sam se ja zvao i prezivao kad sam se rodio? Gdje je ona sad? Volio bih je upoznati."

Što odgovaraš na to? Kažeš djetetu staro prezime? :?

Naravno.

Niti jednom nije izrazio žaljenje što ga nisam rodila ja, ali je zato jako nesretan što mu ne mogu roditi bracu ili seku i to neprestano ponavlja već tri godine. Neki dan je rekao "Svi mogu biti trudni, samo mi ne možemo."

Baš sam se pitala kako se djeci iskomunicira činjenica da su posvojeni jer mama i tata nisu mogli sami roditi bebu.
Ne ostavlja li im to uvijek neki gorak okus da su „second best“?

Ne. Ja sam mu nebrojeno puta rekla koliko sam sretna što ga imam (i on to ponavlja meni) i to je jedino važno; to što se imamo. Duboko vjerujem da nas s našom djecom veže puno više nego što možemo objasniti i to uvjerenje prenosim na njega.
Čak bih rekla da je Kikiću rađanje bebe "second best", jer je već izmoren čekanjem posvojenja seke/brace, pa mu se čini da bi lakše bilo da ga možemo roditi. Jasno, bilo bi lakše, ali ne i vrednije.
Gore sam se nespretno izrazila, jer sam htjela skratiti: on želi postati brat već tri godine, a trudnoću je spomenuo tek nedavno.

[Rebbeca]

Palo mi je na pamet čitajući vaše postove da ustvari moj sin nikada nije pitao ništa o svom "prvom" imenu i prezimenu. Valjda mu još nije došlo do mozga da je nekada imao neko drugo prezime osim našeg

[Zdenka2]

Doći će i to na red, Rebecca - M. je prvi put pitao za to prije nekih mjesec dana.

[Rebbeca]

A onda dobro, mislila sam da su to svi vaši pitali sa 4 god.