ja sam prolazila slicnu fazu sa najmladjim i nekako umanjivala problem, bilo mi ga je zao da place, tj. vristi bez ijedne suze u oku. nosila bi ga, lezala s njim...i onda me ulovila prva kriza griznje savjesti da zapostavljam velike. to je nekako proslo i tako smo ti mi gurali jos koji mjesec. svi su mi govorili da sam previse blaga prema njemu i da mu time ne cinim dobro, ali ja jednostavno nisam mogla slusat tu njegovu vrisku.moje psihicko stanje bilo je strava i uglavnom je stradao mm, nisam podvukla crtu kad je trebalo, pa sam se jedne veceri (prije mjesec i pol) samo srusila. i od tada sam stvari postavila malo drugcije.
1. meni mora biti dobro da bi i njima bilo dobro
2. ako je sit i presvucen, nece mu biti nista, ako pola sata sjedi u vrticu i gleda me dok kuham npr.
3.dosljednost u odlukama

bilo je tesko prva tri dana, zatvarala sam sve prozore da ga susjedi ne cuju koliko se dere, ali nakon tri dana to je stalo. tu i tamo "pokusava" deranjem i fol placom dobit ono sto zeli kad mu mi to ne damo odmah, ali koliko god nam to neki put bilo tesko, ne popustamo, vec do kraja ostanemo pri odluci koju smo donijeli.
moram jos dodat da je kod adriana ta faza pocela sa nekih 7 mjeseci....i mozda je i dodatno ublazilo sve ovo i cinjenica da je prohodao pa ga istrazivanje stana zabavlja.