ja bih rekla kako je stvar i u karakteru djeteta; ima djece koja i uz takav odnos izgrade osobnost i sretna su.
ima i one koja su do srži nesretna i ne snalaze se u kasnijem životu.
ali, ima ih i jednih i drugih uz različite odgojne metode.
 |
|||
|
|
|||
ja bih rekla kako je stvar i u karakteru djeteta; ima djece koja i uz takav odnos izgrade osobnost i sretna su.
ima i one koja su do srži nesretna i ne snalaze se u kasnijem životu.
ali, ima ih i jednih i drugih uz različite odgojne metode.
Pa da budem baka prije reda??? :shock:summer prvotno napisa
Evo, ja bi da me ti usvojis
Inace, ne volim ekstreme.
Istina. Sve moje prijateljice koje su živjele "pod čizmom" danas imaju vrlo loš odnos s roditeljima.Mislim da ima ali isto tako mislim da nema dobrih odnosa u onakvom načinu odgoja.
Znam da je mojima bilo teže jer su bili u strahu kad sam odlazila od kuće, bavila se koječim i imala dosta slobode, ali ne prođe dan da im ne pokažem kako to cijenim. I znam da oni razumiju kako mi je sada kad sam ja ta koja kćer mora pustiti u život. Najlakše bi je bilo zadržati u kući i slomiti, ali to za nju ne želim. Ista ta curica ide u glazbenu školu, ali poslije nje ostaje družiti se s prijateljicama, "visi" na MSN-u. Ista ta raspuštena mala vrlo dobro zna koja su joj prava i obaveze, što se tolerira, a što ne, o čemu odlučuje sama, za što čeka moju potvrdu...i svim time razvija jedan kritički stav prema svijetu svjesna svih opasnosti, ali i toga da je život predivan ako si ga takvim napraviš. Zgaziti karakter vlastitog djeteta čini mi se puno gorim od DA po guzi. Sve je to nasilje, a njega ne podržavam.
mislim da je vazno razlikovati zelju za kontrolom, nedopustanje da se dijete osamostali, neprihvavacanje da dijete odrasta od realne zabrinutosti.
za realnu zabrinutost ce roditelj pokusati naci neko srednje rjesenje, upozoriti dijete na rizik, a ne samo reci ne moze i to je to
ja se uopce cudim kako dijete slijedi sve te upute :/
al valjda kad pocnes uporno s tim od rodenja, ko na primjer dagerovi s onom dekicom, nemas brige poslije
i potpisujem mim!
za tvoju informaciju asocijativni testovi i projektivne tehnike nikako ne mogu biti etiketirajući jer se u jednima kao podražajni materijal koriste opći pojmovi i opće imenice, a u drugima više manje bezlični likovni materijaliimaš pravo na svoje mišljenje
a i ja sam rekla ono što mislim. ili da se ukinu npr. oni testovi "slika-asocijacija", jer asocijacije mogu biti neprimjerene i etiketirajuće... ??
a ti si etikete nalijepila konkretnim ljudima. što nije isto.
nemam dalje namjeru dokazivati tko je u pravu - ja naravno :D - jer smo otišle previše OT
jaje ili kokoš?a ti si etikete nalijepila konkretnim ljudima. što nije isto.
nemam dalje namjeru dokazivati tko je u pravu - ja naravno :D - jer smo otišle previše OT
ljudi iz ove dvije priče - za mene nisu konkretni ljudi. ja ih ne poznajem. dala sam svoju asocijaciju na "sliku". iako je ta "slika" ovdje izražena verbalno.
ne bih rekla da je OT, jer u biti svi komentiramo takvu sliku. drugu nemamo.
kad sam napisala da smo OT - mislila sam na paralele s asocijativnim testovima i usporedbe s raznim filmovima....jaje ili kokoš?a ti si etikete nalijepila konkretnim ljudima. što nije isto.
nemam dalje namjeru dokazivati tko je u pravu - ja naravno :D - jer smo otišle previše OT
ljudi iz ove dvije priče - za mene nisu konkretni ljudi. ja ih ne poznajem. dala sam svoju asocijaciju na "sliku". iako je ta "slika" ovdje izražena verbalno.
ne bih rekla da je OT, jer u biti svi komentiramo takvu sliku. drugu nemamo.
ovo što si napisala o komentiranju slika mi je dosta diskutabilno! naime bojim se da i o "konkretnim ljudima", kako ti kažeš, imamo samo sliku koja ne mora odgovarati realnosti. tj puno toga je samo stvar naše percepcije, a mi si utvaramo da poznajemo neku osobu. (mein got! mislim da smo stigli do aristotela) što bi značilo da bez puno beda možemo lijepiti asocijacije i na te "konkretne ljude"?
Meni ova priča iz šume djeluje zdravije nego li odgoj iz ove teme. Doduše, jest ekstrem, i ne znam koliko će biti održivo, i kako će to dijete u šumi, ali se čini kao da je za sad zbrinuto. U svakom slučaju u samoj priči nema naznaka da roditeljima nisu važne potrebe njihovog djeteta.
Meni rečenice tipa "Bolje da ti plačeš sad, nego mi poslije" govore o kome razmišlja onaj tko iz izgovara. Nije to "bolje da plačeš nego da se povrijediš", već "nego da mi plačemo". Potreba roditelja je prva, a dijete je instrument.
Ogromna je razlika između straha, ma kako on izražen bio, i sprečavanja djelovanja zbog tog straha. Može meni biti neugodno u masi, to nije ništa neuobičajeno, ali onog dana kad se zbog toga zatvorim u kuću i ne izlazim van - to je ozbiljan problem i traži pomoć. A ako ni svoje dijete zbog tog ne pustim van - vjerujem da bi većini to upalo u oči kao nenormalno.
Svi se mi bojimo za svoju djecu, to spada u opis zanimanja roditelja. Razlika od normalnog i bolesnog je u razini straha te onom što činimo. Npr. imaš dijete tinejdžera i ne možeš zaspati dok je ono vani s ekipom. Normalno, zar ne? Dijete već ima 20 godina, a ti i dalje ne spavaš. I to se da razumjeti. Ali, dijete želi van, a ti ga ne puštaš jer nećeš moći zaspati dok je vani - ŠTo mislite o ovom? MOžda ja ne mogu nikako pustiti kontrolu i zato ne mogu sklopiti oči - ako radim samo to, meni treba pomoć, ali ja sam odrasla osoba i to je moja odluka. Ali, ako zbog moje potrebe za kontrolom, ne puštam dijete van (primjereno uzrastu i običajima kulture) - to je problem djeteta, a onda i društva koje mora štititi dijete (barem po normama zapadne civilizacije kojoj pripadamo.
Naravno ostavljam mogućnost da nije sve ovako kako zvuči, ali mi raspravljamo o primjeru ispred nas, tj. baratamo s podacima koje smo dobili.
[quote="no@"]je, otišla si daleko... mislim do aristotelaovo što si napisala o komentiranju slika mi je dosta diskutabilno! naime bojim se da i o "konkretnim ljudima", kako ti kažeš, imamo samo sliku koja ne mora odgovarati realnosti. tj puno toga je samo stvar naše percepcije, a mi si utvaramo da poznajemo neku osobu. (mein got! mislim da smo stigli do aristotela
naravno da i o konkretnim ljudima imamo svoju "sliku" (stvorenu po našem modelu svijeta kojeg temeljimo na našim iskustvima i spoznajama, nlp...bla-bla...) ... no tu "sliku" gledam dinamično, više kao film - jer se nešto događa.. na neki način je interaktivno...
u ova dva slučaja - imamo samo: a) nekoliko fotografija i točno određen tekst; b) priču jedne forumašice
ljepimo li asocijacije na "konkretne ljude"?
da, u svakom slučaju... npr. kad me nazove roza - ja imam pred očima njenu magentu iz avatara... ili kad pričam s teddy - imam "sliku" njenih preslatkih peseka... kad pomislim na serpentinu - asocijacija je riva u crikvenici... ti nemaš avatar, a ja imam "sliku" školskog hodnika - i nas dvije kako razgovaramo kraj otvorenog prozora
a sad da se vratim temi... tanjads je baš fino objasnila kako stvari stoje.. i podsjetila me kako svako malo ne spavam...
A asocijacija na sorcie?
nije mi vještica, već navodno fini kelj
Potpisujem!!!!
Jedino što mene tu jako zanima, a i znanstvenike, je li
Potpisujem i Tanjads
evo moj je istih godina i puštam ga da se penje na drvo koliko god visoko želihoće li meni netko odgovoriti koliko visoko na drvo?
ili ih vi uopće ne puštate da se penju na drvo?
:shock:I - bogme je slomio ruku!
pa da, o tome ja govorim.
koliko god je juraj oprezan, ipak je još dijete. i ja uvijek zatomljujem taj osjećaj nelagode. :/
u stvari, baš me zanima vaš stav o tome, možda da prebacimo na novu temu, da se ne izgubi ovdje?
aliii
i zasada dobro procjenjuje svoje mogučnosti tako da ga nikad nisam našla navrh drva samo dopola
meni su se npr svi čudili kad je imao 2-3g i pao bi ja ga nebi nikad dizala nego pustila da se sam digne(naravno vidjela bi da nije neki strašan pad)
to me moja mama naučila,ako se digne sam i nastavi znači sve je ok
taj strah se lako lijeci.. prvi put kada te zatvore vrata vidis da nije tako jako strasno :D
taj strah se lako lijeci.. prvi put kada te zatvore vrata vidis da nije tako jako strasno :D
ooo kako kome.
ja i dan danas imam ožiljak na ruci di su me uhvatila vrata od autobusa.
i bolilo je ko sam vrag.
ali to nije značilo da nisam opet (taj isti) dan ušla u bus i vozila se njime još godinama.
ja sam u nekim stvarima možda i previše ležerna, a u nekim stvarima sam opet bolesno zaštitnički nastrojena.
penjanje po stablima ne dozvoljavam iako je L. izuzetno pažljiva. čak mislim da je više trtaš za svoju guzu nego što je pažljiva. ali to penjanje po svemu i svačemu je meni dalo šivenu bradu (vješanje na željeznu konstrukciju za čišćenje tapeta) i kompletno šivenu glavu jer sam s prvog kata kuće pikirala točno na glavu. tako da se svak češe tamo di ga svrbi.
ali su mene moji od 1. do 8. razreda puštali na školski izlet split-makarska jer se u makarskoj slavio dan škole uz obavezni posjet podgori i nekom nob spomeniku.
od 1. razreda sam sama išla u školu busom i to minjajući dva busa do škole, dva nazad kući.
ali sam cilu srednju školu morala bit doma najkasnije do 21.30, sa 19 god. u 23 (i to vikendom). pa sam u međuvremenu "podivljala" i bila sve samo ne milo, dobro i poslušno dite. ali moja unutarnja kočnica je uvik znala kad triba prikočit i ne otići u ekstremno. a cili svoj život, pa i danas sam bolesno vezana uz svoje roditelje i još uvik su oni ti od kojih očekujem da rješavaju "probleme" umisto mene. ako ne da ih rješavaju, a onda makar da razbijaju glavu kako ću ih ja riješit.
Ovo je što mene živcira i što ne želim svojem budućem djetetu, a što sam ja! Nesamostalna i financijski i psihički i mislim da se malo odmaknem (ne fizički, nego savjetima) imam osjećaj da bi umrla od gladi/žeđi ko zna čega...a cili svoj život, pa i danas sam bolesno vezana uz svoje roditelje i još uvik su oni ti od kojih očekujem da rješavaju "probleme" umisto mene. ako ne da ih rješavaju, a onda makar da razbijaju glavu kako ću ih ja riješit.
A mislim da me baš to neko pretjerano paženje i davanje savjeta takvom napravilo ili sam se možda i rodila takva?
Kada čitam tebe Lorryblue, ja sam imala drugačije nešto - smjela sam izlaziti ispunjvale su mi se sve želje, imala sam para na bacanje, a u sebi prazna k'o kanta... i mislim da je možda tu odgovor koji sam našla kod našeg dragog prijatelja Juula
Negdje sam otvorila topik o roditeljima, više ga nema - mislim da je vrijeme za novo otvaranje!
U ovom zacrnjenom gore je problem..Roditelji promatraju druge roditelje, naravno...uspoređuju svoje postupke prema djeci, odgojne metode, zabrane, dopustanja, ukratko odgojni stil s drugim roditeljima..opet, naravno...i pri tom često misle da je jedno u redu a drugo nije, dakle često je to ono "različite smo , pa s kojom od nas mama nesto nije u redu"U pravu si, nije jer ću danas pustiti curicu od 11 godina samu s prijateljicom u kino ( a to joj neće biti prvi puta) , dopodne sam joj skinula par songova Amy Winehouse, a čita horror krimiće za teenagere (zadnja 3 sam joj sama kupila). I, zamisli, odlična je učenica i još je živa, a svaki dan se vozi javnim prijevozom. Čak pojede i pecivo u pekari kraj škole!! Zamisli kojoj opasnosti izlažem dijete.
S kojom od nas dvije nešto nije u redu-dalo bi se raspravljati. :/
Zasto ne prihvatimo da postoji vise od jednog dobrog odgojnog stila, i ako " sam ja razlicita od tebe, to ne znaci da sa mnom ili s tobom nešto nije u redu"
Odgoj opisan u uvodnom postu definitivno nije i moj, ali ne mislim da "nije u redu", jer sve dok se roditelji brinu za svije dijete, odgoj je itekako u redu...sad, da li će to imat posljedice danas-sutra na tu djevojčicu u smislu njenog sazrijevanja kao osobe, nisam sigurna, ali pitam da li je itko od nas koji odgajamo djecu sa više sloboda u išta siguran...Radimo "u dobroj vjeri" i najbolje što znamo..a rezultat ćemo tek vidjeti..
meni se i nisu ispunjavale sve moje želje, ne zato što ih možda moji nisu želili ispunit nego nisu bili uvik u mogućnosti (srednja radnička klasa, iako ne niža nego viša, ali opet srednja). valjda sam (odgajana u prošlom sistemu) skužila kako mi i ne mogu uvik udovoljit i ispunit sve moje bijesne gliste.A mislim da me baš to neko pretjerano paženje i davanje savjeta takvom napravilo ili sam se možda i rodila takva?
Kada čitam tebe Lorryblue, ja sam imala drugačije nešto - smjela sam izlaziti ispunjvale su mi se sve želje, imala sam para na bacanje, a u sebi prazna k'o kanta... i mislim da je možda tu odgovor koji sam našla kod našeg dragog prijatelja Juula
potrebe su mi uvik bile zadovoljene.
ali ja sam cili život bila strašno vezana uz moje. isto ko i oni uz mene. najveći šok, i meni i njima, je bio kad je počeo rat i ja s 19 godina otišla iz kuće. po povratku mislim da se ta vezanost još više produbila. i nekako sam se kroz odrastanje navikla oslanjat na njih i da oni budu ti koji će "mislit" umisto mene. i tu je nastala greška jer je moja borbenost zakazala. šta ja kažem: držite mi cili život ruku pod guzicom, pa je držite i dalje. a šta kad njih više ne bude??? tad ostajem na goloj ledini, a s dovoljno nabivenih godina da bi se tribala sama snalazit u životu a ne očekivat od njih svekoliku pomoć. i podršku. tu osjećam veliku nesigurnost i potrebu da mi roditelji budu ti koji će odobrit ili ne neke moje odluke.
Ma gledaj, imala sam ja i zabrana, nisam bila sada ono... ali za razliku od drugih sam imala više, mogla više itd.
Puno sam skrivala od mame, kiksala....ma ne znam ni ja...
I to ti se na ovak svodi: ja ću ti dati savjet, a ti oduči šta želiš i dat ću ti mogućnost, ali uveliko bi popuštala njenoj volji i odluci,jer ipak ona zna bolje i najbolje
(najveći moj šok u životu je bio da moja mama nije uvijek upravu i da ne zna šta je najbolje za mene uvijek...)
I ovisna sam o njoj, baš kako pričaš ti za svoje roditelje.
Ja mislim da je to posljedica tog držanja na oku, ispunjavanja želja, življenje mog života i kritikovanje istog želeći meni najbolje, a u isto vrijeme ne rješava ona svoj, nego živi svoj za moj? Kontaš?
Ja POJMA nemam čega je to posljedica, možda sam se takva i rodila...i baš želim kod psihologa da vidim o čemu se tu radi i da se postavim na noge, jer osjećam da mi jako smeta to s obzirom da se smatram nesposobnom da živim sama svoj život...a godine su tu!
Možeš li se naći negdje što ja pišem?
Ili smo se samo takve rodile????
apsolutno se slažem s ovim.U ovom zacrnjenom gore je problem..Roditelji promatraju druge roditelje, naravno...uspoređuju svoje postupke prema djeci, odgojne metode, zabrane, dopustanja, ukratko odgojni stil s drugim roditeljima..opet, naravno...i pri tom često misle da je jedno u redu a drugo nije, dakle često je to ono "različite smo , pa s kojom od nas mama nesto nije u redu"
Zasto ne prihvatimo da postoji vise od jednog dobrog odgojnog stila, i ako " sam ja razlicita od tebe, to ne znaci da sa mnom ili s tobom nešto nije u redu"
Odgoj opisan u uvodnom postu definitivno nije i moj, ali ne mislim da "nije u redu", jer sve dok se roditelji brinu za svije dijete, odgoj je itekako u redu...sad, da li će to imat posljedice danas-sutra na tu djevojčicu u smislu njenog sazrijevanja kao osobe, nisam sigurna, ali pitam da li je itko od nas koji odgajamo djecu sa više sloboda u išta siguran...Radimo "u dobroj vjeri" i najbolje što znamo..a rezultat ćemo tek vidjeti..
S ovim se ne slažem u potpunosti. U dobroj vjeri rade i oni roditelji koji prakticiraju DA po guzi. I oni vjeruju da je to za dobrobit njihovog djeteta, a toliko postova je napisano protiv toga.Zasto ne prihvatimo da postoji vise od jednog dobrog odgojnog stila, i ako " sam ja razlicita od tebe, to ne znaci da sa mnom ili s tobom nešto nije u redu"
Odgoj opisan u uvodnom postu definitivno nije i moj, ali ne mislim da "nije u redu", jer sve dok se roditelji brinu za svije dijete, odgoj je itekako u redu...sad, da li će to imat posljedice danas-sutra na tu djevojčicu u smislu njenog sazrijevanja kao osobe, nisam sigurna, ali pitam da li je itko od nas koji odgajamo djecu sa više sloboda u išta siguran...Radimo "u dobroj vjeri" i najbolje što znamo..a rezultat ćemo tek vidjeti..
Ne možemo samo čekati rezultate svog rada. Dijete nije tvrtka koja, ako ode u stečaj-big dil, oporavit ćemo se nekako. Greške su nepopravljive. Zato je itekako važan stil odgoja. Isto tako je važno promatrati je li dijete sretno. Iz prvog posta meni se ne čini da je ta curica sretna što znači da je stil odgoja pogrešan. Da ona, kao što je to Maria71 navela, SAMA bira knjižnicu i crkvu umjesto igre s prijateljicama, da sama izabere da ne ide na izlet...priča bi bila drugačija. Meni se čini da je to dijete zlostavljano stalnom kontrolom i da sve to ne može završiti dobro.
Ova tema mi nekako vuce na one teme "zgrazajmo se" :/
tek na 3. stranici, ali bolje ikad...
Meni je pak ova tema dala misliti kako MOJE paranoje utječu na odgoj i stavove moje djece... jer oni uče gledajući nas, a ne samo slušajući nas.
Već dugoooo se borim sa svojim strahovima i prenošenjem istih na djecu.
Kao mlada cura (u 20 godini) sam stradala u prometnoj nesreći - nepažljivi vozač stresao me s bicikla. Nije bilo tak jako strašno, ali ni bezazleno (nije ni bitno). Od tada ja sam pretjerano oprezna dok prelazim cestu, gledam na sve strane, 100 puta provjeravam itd. S godinama je malo popustilo, ali nikada nisam više postala bezbrižna kao prije. I vozim na isti način.
Razum mi kaže da je to pretjerivanje, ali leđna moždina vuče na svoju stranu... Nisam još našla zadovoljavajuće rješenje (kako pomiriti svoj strah i djetetove potrebe) ali nadam se da moji sinovi uz tatu uče da može i drugačije.
Tko zna čega se i zašto boje roditelji ove djevojčice, iako to po mom mišljenju nije opravdanje za "stakleno zvono".
Ja znam čega se ja bojim - ne znam za druge... Bojim se i onog opisanog hvatanja vrata od autobusa i sl. ali nekako izlazim na kraj.
I još važnije - bojim se (jer djeca su još mala i relativno vezana na roditelje) da će te moje paranoje kasnije sputavati djecu. Nastojat ću to riješiti tako da kažem "ti idi i pazi na sebe, ali mene brine to-i-to..." Ne možemo djeci vezati noge zbog svojih strahova. Barem to meni nisu činili moji roditelji, pa ne namjeravam ni ja svojoj djeci. Ako mi uspije...
ja sam po prirodi plasljiva (ali se dobro maskiram) i moja mi vec dugo zna reci - a da ti ces se toga bojati...i mislim da je to ok. ona zna za moj strah, ali je ne sputavam da radi stvari dok je npr. s tatom i sl.
e upravo ovo.
sretna sam sto sam to otkrila jako rano.
evo npr. ja sam na bazenu nad njom lebdila, pazila jel joj zima, jel smocila kosu, jel se napila vode....a onda sam skuzila da sve to MORA napraviti i da ju to cin sretnom. MM je u toj situaciji nesputaniji i njh dvoje izvode gluposti za kakve ja ni u najludjim snovima ne bi imala hrabrosti.
eto, zahvaljujuci tome ona je sa 2 god. pocela roniti, skace sama u bazen itd.
samnom bi jos plutala na onoj spuzvi
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom