Predobro se sjećam na kako kratkoj lajni su mene baka i deda držali, sve u nenormalnom strahu da mi se nekaj dogodi. I znate kaj, ne da mi se nikad niš loše nije dogodilo - nije mi se niš događalo uopće! Ali baš ništa! Ja praktički nisam živjela dok se konačno nisam otrgnula s lanca i onda jedno vrijeme divljala, sam bog me spasio da ne zaglibim zauvijek i nepovratno.
Sve do punoljetnosti sam bila maltene asocijalno biće, preslatko i predobro i preodgovorno djevojče koje se savršeno lijepo znalo ophoditi s odraslima, ali među vršnjacima nisam znala beknut jer su mi socijalni kontakti bili nula bodova. Školu ne brojim, jer sam u školi bil sva u kontrolnima i zadaćama i nitko se nije htio družiti sa beznadežnom štrebericom. I oni koji su pokušali, odustali bi nakon nekog vremena jer sam ja samo znala zuriti u pod i mislit u sebi kako svi misle da sam najgluplja i najdosadnija osoba na svijetu.
Brrrrrrrrrrrrrr, ne do bog nikom takvu roditeljsku brigu!

Zato se ježim na ovakve priče i argumentaciju roditelja "Bolje da ti plačeš jedno popodne nego mi cijeli život" jer njihovo dijete već plače i plakati će dobar dio života kad se bude iz petnih žila pokužavalo pokrpati i sastaviti kao osobu.

Najgore kod zlostavljanja ove vrste (da, zlostavljanja!) je što roditelji to uvijek svakome mogu predstaviti samo kao neizmjernu ljubav i brigu, pa djetetu izbiju argumente iz ruku jer nema vidljivih masnica ni ožiljaka, samo onih na duši, a to je teško dokazati
Zapravo je to i samom djetetu teško razlučiti, moja psihoterapeutica je potrošila sate i sate učeći me kako da izbijem iz glave automatsko opravdavanje "oni su me voljeli", jer su grozne stvari koje su ljudi u stanju napraviti u ime ljubavi

Bojim se da prijava na CZSS ne bi urodila nikakvim plodom, osim ako bi oni mogli natjerati starce na nekakvu obiteljsku terapiju gdje bi im netko stvarno stručan otvorio oči i uvjerio ih koliko štete nanose normalnom razvoju svog djeteta, a da toga nisu uopćer svjesni u svoj toj paranoičnoj brizi.