evo i mene sa svojim sinom u sličnoj situaciji kao ti.

do 3 godine je silno želio biti duh, vještica, div. za 3.rođendan smo imali 3 torte na duha, diva i vješticu. ne trebam ni8 reći koliko mi je trebalo vremena da to sve nacrtam jer nema pokriva na tortu s tim temama . u 3.mjesecu ove godine je s 3 godine i 5 mjeseci počeo s barbikama, roza bojom, oblačenjem mojih haljina i majica, silnom željom da bude princeza, vila ... to do tad traje, dakle već 8 mjeseci. ništa ga drugo ne interesira osim ženskih stvari, memory, lego kocaka i crtanja. prednjače ženske stvari u velikom omjeru. jedini on u svojoj grupi u vrtiću dolazi redovno u vrtić s winx knjigom, slikovnicama o vilama, memory fairytopia, crtićima gdje su glavni likovi predivne princeze ili slični likovi. prošli smo sva moguća zgražanja od teta u vrtiću do rodbine i nepoznatih ljudi. ja ga u pravilu puštam da uživa i zovem ga moj mali glumac jer on to stvarno jest. živi u svojoj mašti. on zna da je djećak, poželio je više puta biti curica, kad se igra obavezno stavlja peškir na glavu kao da ima dugu kosu. svi naši šamponi, kupke, paste za zube, četkice su roze boje. mene stavlja na posebno mjesto u svom životu. brojevima izražava osjećaje: mamu volim 5, tatu 4 itd. ja sam ona koja s njim radi sve. naš je odnos prepun nježnosti i ljubavi. zna mi reći da uživa u svom životu, ali da bi mu bolje bilo da je curica. postavlja mi pitanja tipa: mama, zašto je tebi Bog poslao dječaka? ispočetka mi je bilo teško jer sam se i ja trebala priviknuti na takvo ponašanje posebice jer je ono dolazilo nakon faze s čudovištima koja je trajala pune 2 godine. puf pa na barbike, nije baš lako, zar ne?

no, sad sam sve više uvjerena da je moje dijete stvarno dio neke nove generacije dječaka koja su senzibilnija i neopterećena stereotipima. mislim da kad cure kažu da je to divno i da će svijet biti bolje mjesto s njima potpisujem. moj divni, preljepi sin u kojeg su zaljubljene skoro sve curice u vrtiću jer je stvarno lijep, koji šamira svaku ženu na koju naiđemo, voli ženske stvari. i to je to.

nije bilo lako doći u vrtić po njega, a on cijeli dan hoda okolo u ženskoj haljini i s torbicom na rukama. ispočetka mi je bio šok ne zbog zajedljivih komentara koje smo redovito imali već zbog toga što sma mislila da mu se djeca rugaju. nakon nekoliko dana već je bilo 3 dječaka skupa s mojim koji su isto tako poželjeli nositi ženske stari. dakle, vidjela sma da je dobro pustiti ga da se sam izbori za svoje mjesto ispod sunca jer on se sam izborio na način da je na neki svoj način uvjerio još 3 dječaka da je ok nositi ženske stvari ako im se to sviđa. onda mi je redovito počeo dolaziti doma s rečenicama tipa: mama, jadan l jer mu mama ne da da se igra ženskim stvarima, a njemu se to sviđa.

ne voli loptu, nogomet, bagere (s njegovih godinu dana smo morali uvijek stati kad bi bager bio u blizini i ići u obilazak istog-dakle to je isto bila faza koju smo prošli i koja u se više ne sviđa) . voli žene, cure, djevojčice. u vrtiću ima samo jednog prijatelja koji ima slične interese, a sve cure doživljava kao super prijateljice. tetu u vrtiću obožava i zaljubljen je u nju, a i ona njega. ovu drugu koja mu brani ženske stvari ne doživljava previše. tip je osobe da se uvijek izbori za ono što želi pa i ova druga teta poklekne. način na koji on to radi je tako šarmantan i odlučan da mu pomaže osvojiti sve oko sebe za svoj interes. totalni je pacifista, ali ipak dobije ono što želi bez tuče, vike, nereda. to mi je kod njega najbolja osobina uz osjećajnost kojom obiluje i koju se ne libi pokazati.

kad su mu u vrtiću se muškići počeli rugat zbog ženskih stvari on mi je to sam ispirčao i rekao da mu nije važno što mu se rugaju jer da on to voli i da nmeće prestati zato što su oni takvi. i bio je uporan dok ga nisu prihvatili takvim kakav jest. ovo me moje dijete iznenađuje koliko duboko razmišlja za svojih niti 4 godine i koliko je dosljedan sebi. to mi je super. i kad se sojetim da bi mogla pokleknuti jer i ja kao majka imam kriza u tom ženskom svijetu mog sina on me vrati na pravi put. doslovno me moje dijete vrati na pravi put opet na svoj neobjašnjiv i čudesan način. npr. kad sam mu na početku ove priče rekla da prihvaćam njegovu novu igru, ali da to neki ljudi i djeca neće prihvatiti kao mama on je na to samo rekao: mama, ti mene voliš i kad se smiješ i kad se ljutiš. meni je to važno.

u toj svojoj mašti dogodi se da sam mu npr.neki dan kupila pepeljugu koja pleše i svira i bio je zaluđen s njom. čak ju je i počeo ljubiti u usta. nakon nekoliko dana dao ju je prijateljici, a mene zamolio da u na internetu nađem spidermana jer da mu je interesantan. i sad paralelno sa žnskim svijetom pomalo istraživa spidermana.

ono što ja mislim jest da je ovo faza koju moram s njim proći na način da on bude sretan. i uopće se ne okrećem na izjave tipa: ako mu to serviraš postat će mu takvo ponašanje normalno pa će izrast u homića. . moje dijete je senzibilno, istraživa svijet oko sebe, traži svoju ulogu u društvu i ono što mogu jest da ga pratim, a da svoje strahove koje ponekad imam jednostavno zatomim i nikako ne pokažem pred njim jer moje dijete treba mamu u koju ima povjerenja i kojoj može sve reć te za koju zna da ga uvijek voli.

svojedobno sam i ja otvorila sličnu temu na jednom od foruma (više ne znam na kojem) i bila jako zabrinuta što mi se nije javilo ljudi sa sličnim "problemima". sad i ja vidim da "nas" ima i samim tim nam je svima lakše.

pusa svim mamama "rozih" dječaka i njihovim simpatizerima :D .