Ja se silno nadam sporazumnom prekidu dojenja jer nemam srca slušati njegovo neutješno plakanje. Bio je pravi cicoljubac, a sad smo na cca 3 podoja dnevno. Ide polako, ali nadam se da ćemo uspjeti. Jutros se samo malo pomazio, pomirisao cicu, dao pusu i pokrio grudnjakom. Malo veći problem je uspavljivanje, ali i tu vidim napredak. Moj najveći problem je što zbog trudnoće nekad uopće ne mogu podnijeti dojenje. Ježim se, kostriješim, bježim u drugu sobu. Ne da me toliko boli nego uopće ne mogu podnijeti dodir. A on onda plače jer ne može prepoznati mamu . Beskrajno puno pričamo o tome i nadam se da će si s vremenom sam u svojoj glavici posložiti kockice, a da će mene pustiti šiza. Ne želim traumatičan prekid niti da krivi bebu zbog ukidanja cice, ali nekad mi dođe takav crnjak da si poželim cice namazati pitajbogačim, samo da me pusti. Nadam se da ću izdržati.