Svaki je početak težak , a poslije sve nekako dođe na svoje mjesto
 |
|||
|
|
|||
Svaki je početak težak , a poslije sve nekako dođe na svoje mjesto
Dado, baš mi je drago pročitati da vam ide sve bolje!
Dado, hvala što si se javila. Ma, super vam ide.
Ljubomora je očekivana, ali svejedno teško nam padne.
Sve ide svojim tijekom, korak po korak. Bit će još svađa i ljubomore, ali sigurno nikad više ne onim početnim intenzitetom. I odraslima treba vremena da se prilagode, a kamoli djeci. Budite uporni sa školskim radom, sve dok ne osjetite da je stekao radne navike. Sretno!
Dado divno je kako ste se našli sa sinom, iskrene čestitke
Dugo se nisam javila. Još nekoliko dana škole, a naš je dječak s nama od kraja prvog polugodišta, dakle, pet i pol mjeseci. Mnogo, malo... Ne znam. Sada mi izgleda kao da je oduvijek bio s nama, više ne mogu ni zamisliti kako je izgledao obiteljski život bez njega, samo s jednim djetetom. Sada je življe, razgranije, veselije, napornije...
Kako smo? Dobro, rekla bih, iako nije lako. I neće biti. Kada me poznanici i prijatelji pitaju je li se Malac prilagodio, ja se čudim pitanju koje ima u sebi prošlo svršeno vrijeme, kao da je PRILAGODBA završila. Ona traje, stalno smo u nekoj fazi, dižemo se i spuštamo, no mislim da je najvažnije to što naš dječak pokazuje da je zadovoljan. Da budem malko konkretnija?
Nakon prve faze poslušnosti, ušao je u fazu prkosa, kao da je imao potrebu ispitivati granice, poput trogodišnjaka koji na sve što mu nudimo, čak i kada je nešto što mu se sviđa, odgovara - neću. Nastojeći ne popuštati, držati se koliko toliko kućnih pravila, kod njega se stvorila doza nesigurnosti. Možda smo prečesto poviknuli, ili je bilo više kritika nego pohvala ( to svi činimo jer dobre strane uzimamo zdravo za gotovo), ali učinilo mi se da se uvlači u sebe, da je u njemu više prkosa nego radosti, čak je odbijao nježnost koju je prije rado prihaćao. Možda mu je naporno to što se očekuje od njega - ispunjavanje školskih obveza koliko god je to moguće, obavljanje sitnih kućnih dužnosti, stvaranje mnoštva novih odnosa...
Tako smo se tijekom proljeća našli u maloj krizi. I što nam je pomoglo? Jednostavno odgojno pravilo koje kaže-Volim te, ali moraš učiniti to i to. Hvala Bogu, to mi je savjetovala njegova učiteljica, zlatna žena. Mnogo puta sam pročitala da djetetu uvijek valja isticati da je voljeno, da valja naglašatavi pozitivne strane, a ne samo negativne jer to obično činimo kad smo ljuti, no nisam bila svjesna koliko to pravilo PALI. I koliko mu treba sigurnost?! Za mene je on naš, ali kada te jednom ostave onda rana dugo boli. Kada smo se i mi opustili te ga počeli još više maziti i naglašavati da je ga volimo, da su on i njegova sestra nama najvažniji na svijetu, da je pametan i zgodan i on je postao bolji, mislim, opušteniji, poslušniji.
Inače, on je vrlo dražestan, omiljen u društvu, voli se zezati, čini se da ga i curice vole (ne voli on o tome govoriti, ali kažu nam da ima u razredu i nekih simptija).
Mučimo se oko škole, on napreduju vidljivo, ali nije ni njemu ni nama lako. Dosta napora treba da napiše sve zadaće, vježba čitati. Više mi se čini da je to pitanje manjka koncentracije i radnih navika nego inteligencije. No, kraj je godine, ljeto je pred nama pa ćemo se više družiti i baviti odnosima a manje obvezama.
Ali, morma vam reći, srce mi je puno i zaista sam ponosna na svoju obitelj.
Prekrasno vas je citati
Drago mi je da si se javila, jer vas se često sjetim - u sličnoj smo situaciji. Želim vam prekrasne prve obiteljske praznike.
Dado1, drago mi je da si se javila.
Period prilagodbe traje i za djecu i za nas dulje nego bismo pomislili. Iako nas znanci češće pitaju je li se dijete priviklo, a ne mi.
Djeci s traumama može dugo trebati da dosegnu osjećaj sigurnosti. Koliko dugo - ja tek sad vidim da su našem starijem sinu trebale godine, i dok je trajalo uvijek sam se pomalo čudila na neka njegova ponašanja, kao, trebao je to već prerasti, ali eto nije - iako sam bila svjesna što tome može biti uzrok.
Mi imamo osjećaj da smo starijem previše popuštali, a da ovog maleckog sad suviše strogo držimo. Hvala na podsjećanju za "Volim te, ali moraš to obaviti."
Dado1,
ono što ti ja mogu reći iz svog iskustva je da se naoružaš sa strpljenjem jer proces prilagodbe ne može proći u tako kratkom vremenu, on uvijek još ispituje teren, i njegove nedoumice se javljaju dosta kasnije nego kod djece koja su usvojena kao male bebe. Ovo je , slažem se u početku puno bolnije, teže i stresno, no mislim da mi fazu u pubertetu lakše prođemo.... Sve ima svoje mane i svoje prednosti.
Ovo me jako zanima, jer nam to razdoblje slijedi (djeca su mi stara 8 i 9 godina). Molim te za detalje i pojašnjenje.medonja prvotno napisa
no mislim da mi fazu u pubertetu lakše prođemo.... Sve ima svoje mane i svoje prednosti.
Zdenka2,
odgovorim čim mi se M. prestane motati oko compa, jer svoj je povario, i na reinstalaciji je.
Slažem se ViVl u potpunosti!Djeci s traumama može dugo trebati da dosegnu osjećaj sigurnosti. Koliko dugo - ja tek sad vidim da su našem starijem sinu trebale godine, i dok je trajalo uvijek sam se pomalo čudila na neka njegova ponašanja, kao, trebao je to već prerasti, ali eto nije - iako sam bila svjesna što tome može biti uzrokuote
A ovo je ujedno i odgovor koji je tražila Zdenka2.
Naime, mislim da svi moramo biti svjesni i prihvatiti tu činjenicu, koliko god ona bolna bila i koliko god mi mislili da to nije upravo tako, da, naša djeca koja su posvojena u starijoj dobi bez obzira u kakvom idealnom domu ili udomiteljskoj obitelji boravili, svi oni imaju i nose u sebi duboke emocionalne traume. Kod nekih se to rezulitira povlačenjem, a kod nekih izuzetnom snalažljivošću i činjenicom da se sam ili sama moraju brinuti za sebe. Taj dio se privremeno preskače kad se usvoji mala beba koju formirate vi i koja odrasta uz vas i kojoj se u različitim fazama života na način prikladan njenom uzrastu objašnjava činjenica da on ili ona nije vaš biološki. Dijete to lako prihvati u početku, ali faza bunta doći će sama po sebi kad se najmanje nadate. To je ono drugo i dugo vrijeme o kojem je govorila ViVl. Upravo kad čovjek pomisli da se dijete u potpunosti adaptiralo i prihvatilo sudbinu koja mu je namijenjena svakome od nas dogidit će se faza odbijanja i bunta. Mislim da je ja sada prolazim, i do kompletnog njegovog ulaska u pubertet, ona će postepeno nestajati. Govorim iz iskustava i mojih nekih prijatelja kojima se dogodilo upravo isto. Mala beba koju su usvojili i koja je prije nekoliko godina imala 13 prošla je strahovitu krizu identiteta, a uzeli su ga sa nekoliko mjeseci ( osim njega, usvojili su još 4 djece, ukupno 5 ). dvije curice (sestre) koje su usvojili starije, od 6 godina tu su krizu prošle od 9-12, 13. godine, a njihov kasniji ulazak u pubertet roditelji nisu ni primjetili. Dapače, odgovornije su i savjesnije od bilo kojih drugih curica njihove dobi. Sada su to već djevojke koje bi svatko mogao poželjeti. A njihova majka je skoro svaku drugu noć sa suzama odlazila u krevet zbog njih dvije.
Na to sam mislila kada sam rekla da mi lakše predbrodimo pubertet. Kod nas to ide obrnutim redom. Prvo se ubere, pa se tek onda posadi.
No, plod je ubran, bilo na jedan ili drugi način.
Nisam sigurna da djeca koja su posvojena starija lakše prolaze kroz pubertet. Nemamo baš neki veliki uzorak.
Možda se nama slučajno poklopilo razdoblje bunta nakon prve faze posvojenja kad je sve krasno, s početkom puberteta. Tako smo imali dosta teško razdoblje kao friški roditelji. Doživjeli smo to još teže jer nismo očekivali, a jedan razlog je i to što se predpubertetlija ponašao u nekim stvarima kao dosta mlađe dijete, pa je s jedne strane mucica, a s druge pubertet kuca na vrata. Šta kuca, razvaljuje ih.
Kasnije, kad je počeo "pravi" pubertet tj. godine u kojem smo ga očekivali već smo bili oguglali, a najburniji bunt nakon posvojenja ostao je za nama.
Vidim mogućnost za teži pubertet posvojenog djeteta koje kroz razne faze odrastanja do tada nije dovoljno prorađivalo činjenicu posvojenja. Ali isto tako sigurna sam da se jačina kojom pubertet "lupa" razlikuje od osobe do osobe, neovisno o bilo čemu što su roditelji učinili.
Ljubomora, ljubomora, ljubomora....Imali smo fazu uspona pa padova, sada mi se čini da se opet mučimo s ljubomorom, osjećajem (ne)sigurnosti, (ne)pripadanja...Znam da prilagodba traje, da je Malac kod nas tek pola godine, da ima pravo na strahove... :?
Evo što nam se događa. Možda mi možete pomoći savjetom. Imam osjećaj da se vrtimo u krugu. Škola je završila, klinci su više doma, upućeni jedno na drugo, pa su svađe buknule. Malac je pun "domskog repertuara" ponašanja: često joj se ruga, plazi joj jezik, smeta mu sve što ona radi, govori joj da se pravi važna, a Ona pak puca po šavovima. Znam da je dio toga uobičajen u svakoj obitelji i da nema braće koja se ne svađaju, no mi smo se malo izgubili. Ona se naravno ljuti pa ubrzo krene svađa. Mi posredujemo i naravno, stanemo na njezinu stranu jer on je taj koji izaziva ili barem prvi počinje. Njemu je to još jedan razlog da bude na nju ljubomoran te da mu negdje u njegovoj projekciji ona bude kriva za sve. Onda je još naporniji, a mi se još više ljutimo na njega i kritiziramo ga. Gubimo kontrolu nad sobom i situacijom. Osjećamo se nemoćno.
:shock: :shock: :shock:
On se sve više otvara, udomaćio se i prihvaća svoj novi život pa su, pretpostavljam, i strahovi od mogućeg gubitka veći. Možda je zato još osjetljiviji na gubitak naše ljubavi i pažnje pa mu sestra, kao domaćin, izgleda kao još veća konkurencija.
"Nju više voliš", kaže mi katkad. "Volim vas oboje, najviše na svijetu. Roditelji imaju mjesta u srcu za svu svoju djecu", nastojim mu objasniti. Ona pak mnogo lakše prihvaća dijeljenje ljubavi, iako mi kaže da sam blaža prema njemu. A to je istina jer ona je lakše odgojiva i sigurnija je u sebe, curica je i manje divlja, jednostavno, discipliranija je pa ju i više hvalimo svi, od učitelja do nas, roditelja. S njim je sve teže-od škole do kućne discipline. No, oboje nastojimo jednako maziti, ljubiti...
Jutros smo imali takvu situaciju u kojoj smo mu ponovno rekli da ga volimo te da su oni oboje naša voljena djeca. I tada sam se dosjetila i rekla mu sljedeće - ti si izabrano dijete. Malu sam rodila i takvu sam morala prihvatiti. Znaš da se ne mogu mijenjati djeca! No tebe smo izabrali. Baš si nam se ti svidio. Bio si zgodan, pametan, lijepih očiju, slatkog smiješka i kad smo te vidjeli odmah smo poželjeli da budeš naš dječak. Nakon mog malog govora zatitrao mu je smiješak. Nije se suprostavljao. Imam osjećaj da me je čuo. Da je to primio.
Kasnije, za ručkom razgovor je izgledao ovako:
A koliko si ti mene platila?
Što misliš, pitam. Milijun i pol kuna, kaže on.
Odakle meni toliki novac, pitam ga. - Zaradila si, zeza me. Još smo se malo zezali pa mu kćer kaže:"Djeca se ne kupuju!"
Izabrali smo te da budeš naš sin jer si nam se svidio, ponavljam mu.
Čini se da ga se dojmio jutrašnji razgovor.
To su naše brige. Sada se odmaramo od školskog ritma i uz sve probleme koje je imao, moramo ga hvaliti jer je znatno napredovao. Prihvaća da svaki dan moramo odvojiti pola sata za vježbanje čitanja. I u tome napreduje, a napredak je i spremnost na vježbanje. Voli razgovarati sa nama, što znači da je otvoren, da se ne povlači u sebe. Mazljiv je, srdačan...Voli kad smo sami, jasno bez sestre konkurentice. Tako prolaze naši dani.
Jedva čekam vaša razmišljanja, prijedloge. Kako mu pomoći da se osjeća voljeno i sigurno?
Vrijeme, strpljenje i upornost, rekla bih. Sumnjam da ima kraćeg puta.
Predlažem da se, kad su oboje krivi za neprihvatljivo ponašanje prema oboma ponašate jednako, bez obzira tko je prvi počeo. Kćeri objasnite da je za vas prihvatljivo da se makne od brata kad on počne, a nije da uzvrati vikom ili beljenjem. Tako se on neće osjećati neravnopravo ako nakon zajedničkog divljanja dobije više špotancije.
Na priči o izabranom djetetu ne treba puno inzistirati, jer da bi dijete moglo biti posvojeno moralo je prvo biti na neki način ostavljeno. Zato dugoročno rješenje nije isticanje izbora, iako se u krizna vremena treba poslužiti svime što djeluje.
Ako imate malo prilika da hvalite sina, pokušajte promijeniti okolnosti. Mi u početku nismo pazili kada i kako zadajemo sinu poslove, ali izbjegnuti i loše obavljeni poslovi postali su prečesto dodatni izvor frustracije. Počeli smo paziti da ne zadajemo poslove dok je ljut i inatljiv, da ih ranije najavimo, ako su davno dogovoreni da ga podsjetimo, i slično. Prvo sam osjećala da popuštam time što razmišljam kad će zadatak biti dobro prihvaćen, da je to varanje na neki način. Ali ni odraslim ljudima ne dolazim s prijedlozima kad su loše volje.
Uglavnom, uz odabir trenutka i princip jedno uho nutra drugo van za prvu negativnu reakciju (često taj čas kaže da neće, a ako ne reagiramo uskoro bez podsjećanja obavi) bitno smo povećali udio dobro obavljenih zadataka.
Jeste li razmišljali o nekom hobiju, aktivnosti za sina? Sport, glazba, modelarstvo, bilo što. Korisno je da ima nešto što jako voli i u čemu je dobar. To bi vama dalo priliku za pohvale i izražavanje ponosa, a njemu osjećaj zadovoljstva i postignuća.
pohvala i kritika
Vlvl, naravno da ga hvalimo, da ističemo njegove pozitivne strane. Da ga mazimo i grlimo kad god je to moguće. Vrlo je spretan pa smo ga odmah upisali na teakwondo, što je on i htio. Dobio je novi bicikl čim je svanulo proljeće i uspostavilo se ga zna voziti. A bic je bio vrlo važan dar, nešto s čime se ponosi u durštvu vršnjaka i što je prva veća stvar koja je NJEGOVO VLASNIŠTVO. Dobivao je i prije igračke, imao je i rođenadan, ali bicikl se čekao s mnogo uzbuđenja i strasti.
Danas su dobili knjižice i jasno da je dobio nagradu za postignut školskih uspjeh. I oko škole je bilo dosta strke, svakodnevno smo vodili brojne male i velike bitke no napredak je evidentan. I nagrađen je, ne samo darom već i pohvalama i priznajem da je pametan dječak koji mnogo toga može kada se potrudi.
Čini mi se da kćer više puta strada ni kriva ni dužna, da bude kažnjena jer je reagirala na njegove nepodopštine, i da je Mala u pravu kada kaže da sam prema njoj stroža.
Borim se sa strogoćom, odnosno, mnogo mi je napora potrebno da se poštuju osnovna kućna pravila i odrađuju školske obveze. Znam da je najgore popuštati, iako bih ih katkad pustila da rade što žele samo da me puste na miru. Sve je tim teže jer se svako malo osjeti ugroženo, nesigurnost i strahovi isplivaju a onda je prgav, svadljiv, nesuradljiv...
Mislim da je važno naglasiti da je on sve privrženiji, da prihvaća bliskost, da želi i daje dodir, ne bježi od nas...Ipak uspijevamo istjerati svoja pravila - od pisanja zadaća do slaganja kreveta. Ali stalno smo na bojnom polju. I to nas troši. I ta njegova neprestalna ljubomora, taj osjećaj ugroženosti koji ga prati i čini napornim!?
X Pola godine je jako kratko vrijeme za probleme koje vi morate riješiti. Da, sva se braća svađaju, ali situacija u koju si ti, isto kao i ja, stavila oboje svoje djece nije svakodnevna situacija i to nisu obične dječje svađe i netrpeljivosti među braćom. Oboje djece moraju riješiti teške emotivne probleme. Kći je do sada bila jedinica, nije imala nikakvih problema. Odjednom je dobila starijeg brata s kojim su joj došli razni problemi i s njim i s roditeljima. On je dijete koje je dugo živjelo bez pravog odgoja i ljubavi. Došao je u kuću s mnogo problema i zatekao ondje djevojčicu koja je rođena kći, koja je uvijek bila s roditeljima, koja odgovara njihovim zahtjevima, svi je hvale. To dvoje djece imaju teški put da postanu braća. Pola godine tu je gotovo ništa. Tu si i ti koja pokušavaš sve to pomiriti i sigurno često pucaš po šavovima.Vrijeme, strpljenje i upornost, rekla bih. Sumnjam da ima kraćeg puta.
To ti sve govorim zato što je moja obitelj bila, djelomično još jest u potpuno istoj situaciji. Možda je lakše utoliko što je meni prvo dijete, odgojeno od početka dečko, a drugo dijete curica i to nešto mlađa od tvog sina. Ali, mislim da ti je moj primjer blizak. Nama je prošlo godinu i pol od posvojenja B. i mi tek sad primjećujemo da se naša djeca počinju zaista, ali zaista voljeti. Oni su se jedno drugome sviđali od početka, bili su bliski, lijepo su se igrali, ali sad se zaista doživljavaju kao brat i sestra. To vidim i po fizičkoj bliskosti koju su prije izbjegavali. Svađaju se i sad, ali onako na pasja kola kako je to znalo biti prije.
Ponavljam opet ovo što je mudro rekla Vlvl, vrijeme, samo vrijeme. Jednostavno ne možete ništa preskočiti. Sretno!
Dado veliko srce imaš
naše kompije su usvojile pre 4 godene devojčicu od 2,5 i ona im je baš promenila život ,na bolje naravno
Predivna je curica!
Hvala, cure!
Lijepo je znati da te netko razumije, posebice vi koje doista znate o čemu pišem. Znam da je pola godine malo, katkad se i ja začudim kako je kratko kod nas, a zapravo osjećam da je sastavni dio naše obitelji. Kao da nikad nismo bili bez njega.
Nadam se da i godinu dana kasnije nije prekasno za cestitati!
Ne znam kako, ali tvoja mi je lijepa prica do sada promakla. Kako i mi zelimo povojiti starije dijete, s ogromnim sam interesom procitala tvoja iskustva. Mogu si misliti da s dvoje djece imas pune ruke posla, no nadam se da se neces ljutiti ako priupitam kako prica ide dalje?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
