Htjela sam samo napomenuti (možda več negdje i jesam na prethodnim stranicama) da nema smisla zamarati se nadimcima.
Moje dijete se zove Matej i kad smo razmišljali o imenu, uvijek sam ludila da li će ga ljudi zvati Matek.
Ljutila me sama pomisao na tako nešto i cijelo vrijeme sam mužu govorila da ćemo obavezno sve ispravljati, tko će ga zvati Matek.
Na kraju, igrom slučaja, dijete se samo prozvalo Matek i ne priznaje ništa drugo.
Kad ga netko pita kako se zove predstavlja se Matej Matek i prezime, jer sva djeca oko njega imaju dva imena.
I tako je dijete savršeno zadovoljno da se zove Matek, kad će ga smetati vjerujem da će sam znati ispraviti u Matej, kao što je i sam nametnuo da je Matek.