Da me se krivo ne shvati, tandem mi je nešto predivno i prirodno i bila sam ponosna što mi se pruža prilika, ali s druge strane me strah kako ću fizički uspjeti stići zadovoljiti sve emotivne i tjelesne potrebe troje djece, s tim da su dvoje na cici, a tu je još i sto drugih obaveza, a trebam i na svoje zdravlje (tjelesno i mentalno) misliti.. :/
Cure tandemuše, može koja riječ ohrabrenja?