Tražila sam malo po pdf, našla nešto o strahovima, ali ne baš konkretno što me zanima. Naime, S. ima sad nešto malo više od tri godine. Televiziju ne gledamo skoro pa nikako, večeri jedino dnevnik, a crtiće palimo možda, eventualno jednom tjedno, i to s DVDa a ne s TVa tako da točno znamo početak i kraj, i da ne gleda TV do u nedogled. One japanske izbejgavamo potpuno (fuj). E sad... kako bi rekla. Boji se SVEGA, i najmanje strašne situacije i to do te mjere da se počne tresti, preznoji se i počne plakati i vikati "gasi mama, gasi to, molim te". To su situacije tipa početak "potrage za Nemom" kad zločesta riba napada mamu i jajašca (dobro, to možda čak i je malo brutalno), boji se Cruelle de Vil, i sad, večeras, prepao se neke zločeste bube u pčelici Maji.... Bio je zavolio "Kralja lavova", ali to je nakon nekog vremena poprimilo, pa rekla bih čak patološke crte, jer smo MM i ja postali Mufasa i Sarabi (a tu mi recimo nije jasno kako se ne boji Scara i hijena). Kao što rekoh, probali smo s Nemom, ali je zapelo već u prvim minutama. Naišli smo na Munjevitog Jurića i frendove, i hajde, tamo nema nekog strašnog tipa, pa sad njega obožava. Ali i to već predugo traje i totalno se fokusira na taj jedan crtić jer ne gleda druge. Evo, i Maja je nastradala. Obožava slikovnice, pa ga kroz njih pokušavam pripremiti na radnju u crtiću, ali ne pali uvijek. Ne brine mene to što on neke crtiće neće da gleda, nego što mi se to čini ipak malo previše što se tako lako prestraši. Mislim, barem pčelica Maja nije neki strašni crtić, dapače, čak je i poučan... Jel netko ima slična iskustva?