Citiraj Anka prvotno napisa
E, tako, došlo je vrijeme da i ja službeno objavim svoju treću trudnoću, koja je svakako bila planirana i željena..... ali za jedno pet godina...ha....
Kada sam shvatila o čemu je riječ, bila sam prestravljena, jer koliko god da sam željela treće dijete, malo nas je "uhvatilo" nespremne.
Onda, kad sam vidjela pozitivan test, preletjelo mi je stotinu misli u glavi: pa nismo spremni sada, N. je još mali i kako ću se moći posvetiti njemu i M. koji će ipak biti malo stariji, ali opet treba puno pažnje... najviše me strah kako ću uspjeti sve uskladiti i svima zadovoljiti potrebe, jer i sada sa dvoje djece je teško, a kako će tek izgledati sa troje!!!????
Ja, sam se doduše idućih nekoliko godina željela posvetiti i poslu, i ipak si stvoriti nekakav put u poslovnom životu, na kraju krajeva, evo: za dva tjedna se vraćam na posao poslije drugog porodiljnog.
A, onda sam si natovarila još jednu brigu na vrat: šta će mi reći na poslu, kako će gledati na mene, kao: došla sa porodiljnog, pa će za par mjeseci opet otići...pa, pričanje iza leđa. Naime, vraćam se na posao u svoju staru firmu, ali od kada sam otišla na porodiljni, cijela ekipa se izmijenila i više nikoga ne poznam, niti radne kolege niti šefove...

A, da ne spominjem brige o financijama, o načinu prijevoza (pa, Bože dragi, kud smjestiti tri AS na stražnje sjedalo auta???!!!)

Ja sada sve ovo pišem sa osmjehom na licu, jer dijete želimo, ali definitivno nismo pogodili dobar "tajming".

No, najbitnije od svega je da trudnoća prođe u redu, da rodim živo i zdravo dijete, a sve ostalo će s vremenom sjesti na svoje mjesto.
Jao Anka, već se jedno vrijeme spremam da otvorim takva sličan post. I ja imam dvoje djece, i taaako želim još jedno, tak imam osjećaj da postoji još negdje jedna dušica koja hoće k nama...
ali...radim od 7-16 svaki dan. Muž radi noćne, odnosno ima svakakvo radno vrijeme. I ovako me peče savjest da se ne stignem djeci posvetiti koliko bih htjela, kako bi onda s troje?
Već sad smo u velikim minusima na računima....što li će tek biti kasnije?
Nemamo nikog blizu tko bi nam ponekad uskočio i pomogao.
Imamo jaaako malo vremena...
A tako volimo djecu....
Moj posao - u prošloj trudnoći sam radila do početka porodilnjog, ali to mojim šefovima nije bilo dovoljno...Da sad objavim nekome da sam opet trudna, bojim se što bi bilo kad se vratim na posao.
Moj šef NE VOLI malu djecu, tj. trudnice.
Posao neću promijeniti jer mi je OK i plaća je na vrijeme, što je jako važno.
Ne bih koristila porodiljni dopust 3 godine, već 1 god., a muž valjda ostalo (nismo to još do kraja razradili).
Ali bojim se... a moja želja za djetetom je zaista velika...
Htjela bih još jednom uživati u čarima trudnoće.
Imam osjećaj da nam još netko fali...
Kaj mi je? da li sam malo
Ne znam....kaj vi mislite?