...to te ja pitam!!!
Evo, s gustom sjedam i bacam se na tipkanje dok je sve jos taaaaaaako nedavno bilo
Ovako se rodio Liam, ovako sam ja izljecila svoje "stare rane" sa prvog poroda, ovako je moje dijete blazeno uplovilo u ovaj svijet:
U nedjelju oko 18 h, nakon sto sam skuhala rucak, mm i N otisli su van u setnju. Na relaciji "iz sobe u sobu" osjetim -pljuc: ode vodenjak...
Pa mislim! 11 dana nakon termina sto drugo da pomslim nego "Aleluja, bit ce nesto"....Vec sam se ucrvala iako sam samu sebe uvjeravala da sve te dane ostanem cool. I tako odem ja do tusa, sredim se, operem kosu, obucem u trenerku...sredim po kuhinji sude, nabacim stoljnjak i svijecnjak na stol, pa ipak ocekujemo goste zar ne? I to vrlo VAZNE !) Uzimam komp i izvalim se u horizontalu. Bas uzivam sto sam sama, sto nema nikog da postavlja pitanja, siri nervozu, povecava napetost...jer je nema ni pod mali nokat. Ugovorim posjetu od babice, i ona potvrdi da dolazi oko 20 h. Mm i N se vracaju doma i kazem im sto se izdogadalo. Pojavila se babica oko 20.30, pocakulale smo i rekoh joj da trudova nema. Ona pak baci look na plod vodu i slozi "neveselu" facu...kaze: nije nista panicno, ali ne svida mi se bas skroz...i na kraju odlucimo obe da cu krenut u bolnicu zbog nebistre plodne vode. Jako kratko, u jednom trenutku bila sam razocarana sto moram ici od kuce, jer sam par puta pomislila kako bi bilo lijepo ostati fino na krevetu, pod tusem...ali ne razmisljam vise o tom, vec mi pamet govori "Sigurno je sigurno". Tada su otkucaju bili sasvim uredu, slusali smo ih na aparaticu sto ga babica fura sa sobom.
N-ica je zaspala, i dosli su susjedi, sa kojim smo dogovorili "cuvanje". Mm i ja smo u 22 h picili u bolnicu. U 22.15 zaprimljena sam u sobu. Unutra je bilo ugodno , nije mi ta atmosfera odmogla da budem opustena. Trudove sam sada vec otpuhivala, jer poceli su onako "poprave" negdje u autu...do tad, ja bih rekla -nista.Nakon ctg-a zamolila sam sestre da me "oslobode" kreveta ako ikako moze, i sa veseljem uzimam loptu na kojoj cupkam oko aparata ko pas na lancu
Tada ulazi sestra. Baci look i kaze da smo napredovali 4 cm. A?! Koje razocaranje, mislim si , pa to nije ni pola...auuu, bi ce to u zoru...i nastavim ja dalje:, fuuu, fuuu, fuuuu...sva nekako pesimisticna i vec ful iscrpljena. Premjestila sam se na neku stolicu na kotacice, jer lopta vise nije pasala. Odvalili mi u odpuuu-puuuu-puuu-puuu-hivanju jos 1 h, sami u zamracenoj sobi. Kad meni dosta! Ne mogu vise, guzica boli od stolice, ruke nazuljala na rukohvatima, sva se pokocila, zelim se mrdnut nekud. Trudovi me capaju svaku minutu, i u pauzi ja se odvucem prema krevetu ispred sebe i pocenm se verati cetveronoske na njega. AAAA, trud! Ne mogu se mrdnut. Cekam da prode i nesto se derem mm-u. Taman ovaj prolazi i ja kontam da se izvalim...kad:Aaaaaaa! sljedeci! Jao ne mogu mrdnut, vicem, molim mm-a, daj me nekud...daj nesto.....daj moooolim teeeeee......Koma mi tako, jos sam cetveronoske na krevetu. Oci mi ispadaju i vicem m-u pomoziiii miiiii! Pa sta?! Kako hoces...sta da radim...kako da te....aaaaa, povuci potegni, nista od mm-a, on se dalje muva oko kreveta, a ja ne u trudovima nego : RAĐAM! Osjetim ja da se tako na cetveronoske, dijete "prorovalao" vanka i da je ludilo! Mene napuhuje! Da, to je onaj osijecaj kad moras .....T I S K A T! Vicem sad sa izbezumljenom facom: "Dete ce van, covjece, di su oviiiiiii?! " MM je nalegnuo na onaj gumbic pored kreveta, i dobro da prstom odotud nije iscupao sestru koja je ipak u sekundi uletila u sobu.
Ona pali svijetlo i meni nesto govori , u smislu da se legnem, na krevet, na leda...haloooo?! Pa to pokusavam vec ne znam koliko, luda zeno,.... dijete ide van, ne mogu ja mrdnut! Skuzi i ona u sljedecem trenutku da smo beba i ja na zadnjoj stanici, i zajedno sa mm-om zgrabe me i okrenu na leda. Ovo je bilo 3. puta da me uhvatio trud sa tom "napuhnutoscu" i ja sam ovaj put upregnula iz sve snage! Nikog vise ne cekam, ne pitam, ne najavljujem...vec upirem svaki misic u trbuhu i flup! ugledam svog smrknutog štrumfica!!! Dok je druga sestra po sobi grabila plahte, podmetace, ne znam sta sve ne- u namjeri da sve to rasprostru prije izgona, moja beba je vec bila u mom narucju i tiho mrndala!!! Sve u zraku oko nas je pucalo od adrenalina...ja u totalnoj euforiji...a mm mijenja boje ko light-shou u disco-clubu. Malo mu se zamantalo, loool, ali dobro je to zakamuflirao! Tada je bilo 02:10 min. Rodio se nas Liam! Sve nas je iznenadio! Bili smo veseli i zateceni!
Onaj miris bebe, tiho mrndanje, malecke rukice koje hvataju nesto nevidljivo po zraku....jooooooj, tako sam ga stisnula, svog bih ga nekako izljubiti htjela...ma ne znam ni sama ustvari sta da covijek pozeli u tom trenutku, osim da traje stooo duze...mm se stisce uz nas, sav je uzbuden i vice....aaaa, sto je malecki. Ma vidi ga! Vidi ga!
Svi smo bili iznenedeni kako je to dijete mirno! Pustil su ga duze vrijeme na meni,vjerovatno je pupkovina otpulsirala vec kad su nas razdvojili. Rodila se i posteljica,to nisam niti osjetila (ponijeli smo je doma!), a strumfica su vagnuli i obukli. Cijelo vrijeme samo se meskoljio i mrndao po tiho...i opet sam bila iznenedana kako ne place. Ciku je slasno prihvatio! Dokaz da je PRAVI cicoljubac imamo danas, 6 dana poslije rodenja: dobio je 400 g, NITI GRAMA nije pao na tezini!
Liam se rodio sa 3,870 kg i 52 cm. Oboje smo odlicno. Lazem:ja sam vise nego odlicno, ma kao da sam rodila pred par mjeseci. Nemam niti sava, niti ranice, moje masaze upalile su po drugi put. Isti dan dosli smo kuci i puno se mazimo sa nasim klincima. Vrijeme mi tako brzo leti, bas na ocigled dani se nizu i gledam kako te malene bebice taaaaako brzo rastu....
Ovakav porod pozelila bih opet......
 |
|||
Odgovori s citatom
we&baby prvotno napisa
