ne znam kako bih to opisala...

ujutro ustajem u 15 do 6, u 6 i 15 dižem A , spremam ju za vrtić, i već tada počinje: neću obući to, neću ono, neću visoki rep, oću puštenu, pa obrnuto, neću te cipele...plakanje , divljanje, pa ja vičem, divljam, šizim u rano jutro....

Zarekla sam se da ću neću tući, da neću prijetiti nečim što ne mogu ostvariti, ALI VIŠE NEMAM SNAGA!!
Dođe mi toliko puta da ju ističem tako strašno da pamti za cijeli život, pa drago dijete nemoj mi to raditi, suzdžim se jer sam se zarekla da ju neću tući, tako ništa ne postižem, samo me se boji, i stvara joj se revolt prema meni itd. itd.....

ali nisam pametna šta onda uraditi?!

onda dođem na posao, e tu počinje tek muka, počnem razmišljat kako uglavnom šizim na nju, divljam, nemam vremena objasnit joj( ni snage u 6 ujutro) , grozna sam...pa se onda sekiram, trebam li drugačije, kad sam s njom ne razmišljam kako trebam, već postupan impulsivno, a kad sam na poslu onda razmišljam da bi trebala drugačije..

npr. u vrtiću ostaje tužna, već drugu godinu zaredom, i ja joj prijetim da ću ju ostavit kod kuće samu da se sama čuva , ako joj se ne sviđa u vrtiću, tu se ona naravno uplaši i rastuži, nemam snage više za objašnjavanje da su tete dobre, da ju paze kada nikog nema, da su tamo prijatelji itd. itd. teta joj je stvrano dobra,uf...teško mi je....

pa se rastanemo tako da joj tiho oštro šapućem: "samo se usudi plakat!!", i kad odem od nje dođe mi da se ubijem( ne bukvalno) od muke što sam se rastala od nje u takom raspoloženju..

et..malo sam vam se morala izjadat, tu sam sigurna da me niko neće prekinuti dok pričam, da nikom neću bitr naporna, ako ćete čitat, dobro, a ako nećete, ne morate, ne opterećujem vas direktno...