 |
|||
sad smije.vertex prvotno napisa
Pa nije ni čudo, kad ne smije sama ni niz stepenicenaravno, uz "pazi", "drži se za gelender", "de, molim te gledaj ispred sebe, ne zvjernjaj okolo!" "ne skači niz stepenice!" "aha, jesi vidjela kako se možeš spotaknuti!" itd. al' no frks, djeca rođena bez oksitocina bolje podnose ovakve matere poput mene.
djeca rođena bez oksitocina
A znaš ga spustiti
Pih, pa nisam ti ja zagrižena za oksitocin!
ajaj koliko stranica.. ja pročitala uvodni post pa sam samo htjela reći flo da često onuda prolazim i ne vidi se s ceste, a ja sve gledam da vidim neke fleke crne i šljkičaste..
kad ju ulovi opet art attack dovedi ju k meni, kod nas sve može i fasada i zidovi i ograda, volimo boje šarene, vesele - jedino s crnom imamo malo problema, al ljudi smo - dogovorit ćemo se
kako je ono išlo - "lako odgojiva djeca rijetko mijenjaju svijet" - ja od do očekujem velike stvari
moja se naskakala doma, pa ne skace po tudim kucama.Ma baš...
Mi smo ko djeca bjesomučno skakali po kaučima i krevetima. Znali smo da ne smijemo, ali bilo je taaako dobro. Pa se nekako nadaš da će se vrijeme zaustaviti i da ono poslije neće doći.
Nije mi nikad palo napamet doći u goste pa skakati ljudima po kauču. A ni po krevetu.
ne samo ja, i djeca su mi zabrazdila s terminologijomma kanga ih samo drugačije zove - mjere prevencije
mc, bez prirodnog ili umjetnog oksitocina?
seni, da se osvrnem na tvoj predzadnji post.
Mislim da ono što neke brine (ili možda nas i svih brine) je to da dijete ne živi samo u svojoj obitelji, nego i u puno široj zajednici.
I što ako mamine i tatine širokogrudne granice shvati kao poziv da mu je dozvoljeno bilo što bilo gdje?
Što se mene tiče, mislim da smo ok po tom pitanju. Uostalom, i konkretno ih odgajam da poštuju druge. Školu, vrtić i druge ljude koristim kao nekakve kontrolne faktore same sebe. Pošto "institucije" hvale moju djecu na sva usta, onda mi je to možda neki plus u očima nevjernih?
mc, ovo moje povjerenje u djecu nije povjerenje u smislu da im neće neka spačka past napamet i da apsolutno vjerujem svemu što kažu.
x
Moje recimo smiju jesti na kauču u dnevnoj sobi, ono jogurt, breskve, čokoladu i tako.
Kad je moja mama kupila novu kutnu garnituru, dovoljno je bilo reći jednom da sjednu za stol. Bez natezanja i pregovaranja.
Mislim da poštuju tuđe. Tako ih odgajamo.
Mislim, nastojimo da poštuju i svoje
Kod nas doma su svi zidovi išarani. Nigdje drugdje joj nije palo napamet to raditi. Rekla sam joj jednom da može šarati doma, a drugdje ne.Mislim da poštuju tuđe. Tako ih odgajamo.
Mislim, nastojimo da poštuju i svoje , no moje granice su tu drugačije nego kod nekog drugog.
a što još dodati na ova dva posta - upravo tako i ja mislim.x
Moje recimo smiju jesti na kauču u dnevnoj sobi, ono jogurt, breskve, čokoladu i tako.
Kad je moja mama kupila novu kutnu garnituru, dovoljno je bilo reći jednom da sjednu za stol. Bez natezanja i pregovaranja.
Mislim da poštuju tuđe. Tako ih odgajamo.
Mislim, nastojimo da poštuju i svoje
kuzim te.seni, da se osvrnem na tvoj predzadnji post.
Mislim da ono što neke brine (ili možda nas i svih brine) je to da dijete ne živi samo u svojoj obitelji, nego i u puno široj zajednici.
I što ako mamine i tatine širokogrudne granice shvati kao poziv da mu je dozvoljeno bilo što bilo gdje?
Što se mene tiče, mislim da smo ok po tom pitanju. Uostalom, i konkretno ih odgajam da poštuju druge. Školu, vrtić i druge ljude koristim kao nekakve kontrolne faktore same sebe. Pošto "institucije" hvale moju djecu na sva usta, onda mi je to možda neki plus u očima nevjernih?
mc, ovo moje povjerenje u djecu nije povjerenje u smislu da im neće neka spačka past napamet i da apsolutno vjerujem svemu što kažu.
mislim da djeca u principu razumiju da su granice razlicitih ljudi razlicite. ako im mi na to ukazujemo, te ako i sami postujemu tude granice, ukljucujuci i granice nase djece.
mi kao roditelji smo prvi koji im pokazujemo (ako im pokazujemo) da imamo svoje granice i zelimo da ih ostali, ukljucujuci i nasu djecu postuju.
i prvi koji mozemo djetetu pokazati kao postujemo i njegove granice.
to je prva i osnovna skola o granicama.
moje se dijete kad je bilo malo, uredno penjalo na nas stol u kuhinji. kod bake to nije radila, jer smo o tome razgovarali, a i skuzila je da se baki na to dizu sve kose na glavi.
da i moje dijete hvale u instituciji skole. sto mi je drago. jer shvacam da smo napravili (zasada
doduse ona je 8 i pol, i to je malo drgacija privca, nego kod manje djece.
moj post je isao tome, sto su se ljudi cudili jedni drugima, kako drugacije reagiraju na samo saranje fasade. a ja htjedoh reci da je to "drugacije" sasvim ok (dakle nije jedno krivo, a drugo pravo) dok je proizvod sustava vrijednosti.
ja npr. ne mislim da je svaka kazna losa, niti da ce djeca koja odrastaju s povremenim, i ne pretjeranim kaznjavanjem imati zbog toga probleme.
ja osobno zbog raznoraznih razloga (da o njima ne duljim) kaznjavanje ne upraznjavm, jer bih bila apsolutno nevjerodostojna i mislim da curka to jako dobro kuzi.
u tom smislu mi je drago da zasada (
ovdje kod kazne, mislim vise na posljedicu.
ja npr. bas ne kuzim tu vezu posaras fasadu, pa nema crtica tjedan dana ili slicno.. (mada teoretski, mozda to i djeluje, ne znam...)
vise kuzim: posaras fasadu, ciscenje kosta x kuna, trebas sudjelovati u tih x kuna.
i sve naravno ovisi i o starosti djeteta, te tome kako procjenjujemo cijelu situaciju...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom