Draga VedranaV, puno mi znaci potpora koju mi pruzate, jer vecina ljudi me samo pita dojis li i odmah me napadne sto nisam, a ja se stvarno jako trudim ponovno pokusati, hodam po kuci s pumpicom u ruci, nekad je pretesko jer moram stici i sve ostalo, tri masine vesa svaki dan, kuhanje, presvlacenje, kupanje, pa pripremanje adaptiranog, iskuhavanje... Ma sta da ti pricam, znas i ti kako je. Nekad se uhvatim kako zavidim prijateljicama koje imaju pomoc sa strane, ali kad pogledam mog malog andjela pomislim ma ne treba mi niko imam njega, pa opet uzmem pumpicu u ruku i nista ne izadje, pa mu ponudim ciku, a on ju nece, pa opet tuga i sve tako. Pokusat cu, silno cu se potruditi uspjeti, a ako ne uspijem, barem se pokusati rijesiti ovog osjecaja krivnje, ma ne razmisljam stalno o tome ali kad neke (sasvim razumljivo) kaze da doji jer je to najbolje za njegovu bebu, onda razmisljam: vidis, ja ne radim ono sto je najbolje za njega, pa opet uzmem pumpicu, ali sve zavrsi iskuhavanjem bocica. Hvala, puno hvala na svemu, sada se ne osjecam toliko sama