Iako sam rodila uz pomoc epiduralne,glasala sam protiv.
Jedino u slucaju kad je stvarno neophodna i kad je rizik za bebu veci od samog rizika od epija.
Nazalost tako je bilo kod mene.
Od prvog dana prizeljkivala sam prirodan porod,gutala sve sto sam mogla o njemu-a na kraju gorko razocaranje.
Nakon 3 dana ludackih trudova(prvi dan moji,druga dva dana na dripu zbog neotvaranja ),napokon pristajem na epi da uspijem predahnut od bolova i izgurat bebu.
Nakon 2,5 sata potpuno sam se otvorila,epi je popustila,skroz osjecam trudove i za 15 minuta rodio se moj andeo.
Moram priznati da sam imala OGROMAN strah od epiduralne,jer sam dobro znala koje sve posljedice ona nosi i da stvarno nisam bila na rubu od bolova,(a jos je veci bio problem zbog plodne vode koja je istekla jos na pocetku,pa je bila bebe ugrozena),ne bi je nikada uzela.
Da nije bilo nesretnog dripa,mislim da ne bi ni do toga doslo.
Eto,koliko god sam bila protiv i 3 dana trpjela stravicne bolove,na kraju sam ipak popustila jer je bilo neizdrzivo.

Al kaj ces kad je takav zivot ,nije uvijek kako bi trebalo biti,a jos manje kako mi planiramo...

Ja sam nakon epiduralne 2 dana imala uzasne glavobolje,misla sam da ce mi mozak prsnuti,bila sam nekako sva omamljena i izgubljena.
I koliko god se ja trudila i voljela to malo mirisljavo stvorenje koje je lezalo samnom na krevetu,nekako sam mrzila samu sebe jer je nedostajao onaj prvi povezujuci faktor-ona navala emocija,ljubavi i radosti.
Cak nisam ni plakala.A cijeli sam zivot nekako zamisljala kad rodim svoje djetesce da cu od srece plakati satima.
Al eto,epiduralna mi je oduzela taj najcarobniji trenutak radanja,oduzela mi je mene samu i moje osjecaje,ostala je samo neka tupost.
I zato ju mrzim vise od svega.
Oduzela mi je moj porod.I to necu nikada prezaliti.