Slažem se s mikkom. Moj porod, iako u bolnici, je bio divan. Probušili su mi vodenjak a da nisam ni znala što će napraviti, muž mi je kasnio zbog snijega i silnih sudara po gradu, bila sam prestrašena provorotkinja ali sam porod, ono što smo ja i moje dijete odradili - to je bio odličan timski rad

Pišu žene kako su u 12:43 započeli trudovi koji su trajali 9 i pol sati, pa su u 19:52 došle u bolnicu gdje su u boksu završile 13 minuta poslije a doktorica je imala madež na lijevom uhu i čarape od 15 dena.
Jesam li jedina koja pojma nema u koliko sati je bilo šta i tko je uopće bio tamo? Razmišljala sam o svemu i svačemu ali kad bi došao trud, mislila sam samo kako ga što bolje prodisati i on bi onda prošao a nastupilo bi olakšanje. To je bila moja anestezija, moja epiduralna. Tako je prošlo vrijeme, Lucija se rodila, nakon 3 sata sam ustala, otišla pod tuš, nakon toga primila posjete....

Ponosna sam na to kako je sve prošlo, kako je moje tijelo odradilo jedan zahtjevan posao Vjerujem da ni sljedeći put neću tražiti epiduralnu.

(For the record, šmizla sam koja se boji boli i kojoj su išle na živce "one koje slave moć i snagu žene" u 21. stoljeću u kojem boli ne bi trebalo biti )