ja bi se nadovezala na bol koja se osjeti tijekom poroda. barem ono kako ju ja doživljavam.

nikako je se ne može uspoređivati sa nekom boli koja se dogodi prilikom ozljede. kada se ozlijedimo tijelo šalje jedne hormone koji signaliziraju opasnost i bol kod namještanja kosti, uganuća noge, vađenja zuba... je definitivno druge vrste.

kod poroda, kada je prirodna ravnoteža hormona, tijelo ne šalje hormone opasnosti nego hormone zbog kojih se skroz drugačije percipira bol. htjeli mi to ili ne. i jednostavno se drugačije nosimo sa boli.

dođe trud, boli te, fokusiraš se, zduraš ga i do drugog truda možeš se i smješiti i opuštati i pripremati se za njega.

ako ti treba namjestiti dvije kosti, vjerujem da ti između namještanja definitivno nije do smijeha.

ali prirodna ravnoteža hormona definitivno se narušava dripom i ostalim popratnim situacijama koje nailazimo u bolničkim porodima. od osobe do osobe je koliko se može nositi sa određenom smetnjom u bolnicama i u kojoj mjeri. ne smeta nas sve jednako i za neke stvari nismo niti svjesne koliko nas smetaju dok se ne nađemo u baš toj situaciji. neki put se može raditi o skroz banalnim stvarima koje nas inače ne bi izbacile iz takta.


glasala sam da ne bi epiduralnu. odnosno niti sam ju imala prva dva puta tako ju niti ne priželjkujem treći put.

koja je okolnost kada bi o njoj razmišljala. ne znam, možda neka slična kod Nene-jabuke. mada mi je tamo prvo palo na pamet da koji vrag su išli mrcvariti a ne odmah na carski (ja iz krajnosti u krajnost), a onda je poslije napisano da je carski bio još veća opasnost. u takvim situacijama bi razmišljala o svemu i onda odlučila.