Prije par dana sam se hvalila na jednoj drugoj temi kako je moja malecka kooperativna i kako mi sve uspjevamo postići objašnjavanjem i objašnjavanjem ..... i kako sam neizmjerno strpljiva. A danas se nalazim u moninim postovima.
Ujutru se neće obući : NE CARAPE MAMAAAAAAAA, NETU GACEEEEEE ...... popodne neće oprati ruke : NE PATI UKICEEEEEEE, kada ih ipak operemo dok sve vrijeme pokušavam pričati što i kako treba i zašto raditi, i krenemo van iz kupaone : HOĆU PATI UKICEEEEEEEE ......
Ima odličnih dana kada se sve posloži i strašno je dobra i kooperativna, a ima dana (odmah ih ujutro izdvojimo) kada je cijeli dan ubjeđivanje i kenjkanje. U jednom trenutku nešto neće, da bi već u sljedećem to htjela (taman kada sam prihvatila da neće). Prava borba.

A ja nekako sebe tješim, prema svemu što sam na ovom forumu, kroz različite, a opet slične teme pročitala, da je to neizbježna faza u odrastanju, ispipavanje granica, dokazivanje kompetentnosti i ukoliko nije nešto od životne važnosti, popustim joj i uradim kako ona želi, da joj pokažem da je slušam. A istovremeno pričam, pričam, pričam što, kako, zašto sam to napravila.

Lena je također velika penjalica. Nemamo puno namještaja po stanu, nema regala, ormara, polica, ali penje se po kaučima (sa svih strana) i jedno vrijeme se intenzivno penjala na kuhinjski stol, sada je to, na sreću, zaboravila. Ja vjerujemo, koliko god da joj nešto zabranjujem, sigurno će postojati trenutak u njenom životu kada, dok mi nismo pristuni, će napraviti baš ono što joj zabranjujemo.
Zato sam je otpočetka učila - kako da siđe odatle gdje se popela. Znači ne NE, NEMOJ TO RADITI već POLAKO I PAŽLJIVO, SADA OKRENI NOGICE, PA NOGICAMA NAZAD ...... I par puta je pala u tom svom penjačkom pohodu, pa sada kada vidim da je krenula verati se odmah kažem : Polako i pažljivo, sjećaš kako si onda pala i udarila glavicu i glavica je bolila ......

U posljednje vrijeme me nekada pokušava udariti, onda je potsjetim kako je njoj bilo kada je udario XY u vrtiću i pitam je li je bolilo i da li želi mamu da boli.

Nekada upali, nekada ne, najčešće ne upali upravo onda kada sam ja jako umorna i nervozna zbog drugih stvari.
I tako, čekam da je prođe prkos, uvijek pomislim kako ću u njenom pubertetu vjerojatno poželeti da se ponovo penje na stol