ja (mi) odgajam teškoodgojivog već 7 godina.
I nije niti malo lako.
pogotovo kad se uzme u obzir da sam ja relativno stroga mama tankih živaca.Da se razumijemo, nikad ga nisam udarila, ali ja vičem (otka postoji izazov za mame vrištalice, sve manje).
I prijetim. neke prijetnje ne ispunim, vćinu da.
Ali mi imamo pravila oduvijek i ne odstupamo od njih.
Najvažnije, koje je vrijedilo u vrijeme tantruma, a vrijedi i sad je HOĆEŠ ODMA- NEĆEŠ UOPĆE.
To se odnosi na inzistiranja i htjenja za koja smo ja ili mm dali opravdan razlog zašto ne može ili zašto mora čekati (primjer:ja širim veš, on bi sok-odma daj, ja kažem pričekaj da završim, pa ćeš dobit, a on kaže neću čekat , odma daj, žedan sam. e pa onda nećeš uopće, a za žeđ dobiješ vode i dosta.) ovo je vrlo banalan primjer, ali do sada ih je bilo milijardu, za apsolutno sve na svijetu.

Ali ja ne posustajem, i napredujemo kako on raste.
Jest da mi trebaju čelični živci koje nemam, ali mantram si da će sve to proći... kad tad.
Ono što sam htjela reći je da postaviš pravila i ne odustaješ jer ti odgajaš nju, a ne ona tebe.
Znam da se sad čini jako teško, ali kako bude rasla, postaje lakše...