Ja imam izbušena uha. I neki moji moji kolege, a ne samo kolegice, imaju izbušena uha, tetovaže i drugo, pa kaj? (Kad sam dala izbušiti zadnju rupu na uhu, kolega mi je u zafrkanciji rekao "pa kaj nemaš dosta rupa???" ) Otkad su se djeca rodila rijetko nosim naušnice. Vidiš... baš bih ih mogla opet staviti!

Mene smeta kad se netko "čuje" nakon višednevnog nepranja . Ovakvi ukrasi, koji su zapravo osobna stvar, uopće me ne smetaju, kao i frizura i cipele. Što ne znači da mi se svaki sviđa, kao što mi se koji put ne sviđa tuđa odjeća, frizura i cipele, pa mi ne pada na pamet prigovarati. I danas-sutra, kad moja djeca dorastu u godine kad tako nešto požele, reći ću im isto što i moja mama meni: Do 18 godine nemoj, da ne požališ, a ako tada i dalje budeš želio/la - tvoja stvar!

Svojevremeno sam prije n+k godina došla na radno mjesto gdje se "podrazumijevao" dress code (nikakve hlače, pogotovo ne traperice - bilo je toga još...). Došla je malo prije mene još jedna ženska osoba s kojom sam se zbližila, i nas dvije smo zajedno malo pomalo rušile dress code koji je živio samo u nečijim glavama. Danas više nikom ne pada na pamet da na posao ne treba dolaziti u hlačama / ovome / onome...

A potpisujem do neba i onoga tko je rekao da je cigareta gorje zlo od piercinga.