Moja starija djeca su otišla sa bakom i dedom na onaj vlakić koji vozi po centru Zgb-a.
Zatim čujem neku eksploziju i još si mislim kako nema svadbi usred tjedna, a i nije večer.
MM dolazi panično doma i ispituje gdje je tko i dal smo živi, a ja zbunjena.
Onda mi je rekao da su ubili Pukanića i to tu praktički iza ugla, a moja djeca su išla tim putem.
Meni su se taj tren odsjekle noge. Dok je on pokušavao dobiti mog tatu glavom su mi prolazile katastrofalne misli.
Oni su dobro, taman su se vozili u vlakiću, ali taj strah i panika... sad su me ulovili i s obzirom na sva ova ubojstva mislim da me neće tako skoro pustiti.

Kako se vi nosite s ovim svim mafijaškim i inim obračunima koji se događaju oko nas i naše djece? Jel vas strah da će baš netko vaš biti onaj "nesretni" prolaznik u trenutku nekog obračuna?
Meni sad baš više i nije svejedno. A ona sva policija po gradu i novopostavljeni stupići na cestama mi samo ostavljaju dojam da žele stvoriti lažan osjećaj sigurnosti ljudima.

I nije mi svejedno što se sve to događa oko nas. Ne znam, možda me još drže hormoni od poroda pa me strah bez razloga, ali nekako mi se svejedno ne čini normalnim da se ljudi ubijaju ko zečevi.
Jel vi to ignorirate ili ne?