Citiraj flower prvotno napisa
ja vjerujem da Mukicin O. moze pisati sam zadacu onda bi on to i pisao, nekako mi se cini da bi Muki bila sretna da je tako i sigurno bi nasla pet pametnijih stvari za raditi u tom trenutku.
Da je dobio priliku da radi sam možda bi i pisao zadaće samostalno. Mukica kaže:
ja od prvog dana prvog razreda sjedim s njim i ako nista drugo moram gledati direkt (ravno, bez skretanja pogleda) u to sto on pise
Dakle-dijete nije nikad ni upućeno u samostalni rad.

To ti nama dodje kao jos jedan oblik zajednickog druzenja gdje ona radi to sto radi, ja sjedim, eventualno pijuckam kavu, usput se igram s druge dvije cure itd.
Tebi je ok da sjediš blizu djeteta i na neki način si prisutna. I meni je to u redu, vi se zabavljate pri tom, ali ona samostalno rješava zadaću, ti SMIJEŠ skrenuti pogled. Vjerujem da bi Zorka i sama vrlo lako riješila zadaću. Mukica svoj problem nije predstavila kao zabavan. Meni, dapače, djeluje zabrinuta stanjem. Ne znam je li druga osoba pravo rješenje.

a zasto srednjoskolac ne bi bio samostalniji od sestogodisnjeg ili sedmogodisnjeg djeteta?
I ja se pitam zašto bi to bio. Ako je navikao da školske probleme rješava zajedno s njim netko drugi onda to ni neće biti. Nema prevelike razlike. Nažalost, znam roditelje koji su pokušavali savladavati gradivo srednje škole zajedno s djecom. Neka od njih su mi završila na instrukcijama i mogu ti reći da su bili jako zainteresirani za rješavanje problema kad im se to dozvolilo. Takvu djecu nisam nikad dovodila do rješenja nego sam ih zainteresirala da ih sama riješe. Govorim upravo o srednjoškolcima.

Kod Zorke u razredu se uvijek naglasava cinjenica da kroz izlazenje djetetu u susret dijete ostvaruje samostalnost.
Itekako opravdavam "izlaženje u susret djetetu". I ja sam tu da priskočim ako nešto zapne jer barem jednom tjedno se u zbirci nađe neki nerazumljivo napisan zadatak ili jednostavno nego školsko gradivo povuče na razgovor pa se zapetljamo u "nauku", ali netremice gledati dijete dok piše slova nije izlaženje u susret.