Zahvalna sam, iskreno, svima koje ste se javile na ovu temu.
Puno mi znači sve napisano i da, sjest će sve na svoje mjesto u

Loryblue, tebi najviše hvala jer shvaćam polako kako umjesto da živim svoj život za sebe kako mogu i znam, trebam u najbitnijm i najintimnijim situacijama (zapravo u svima) rasipati svoju energiju, preodgajati bezobrazne i još raditi njihov posao. Teško ću ti ja to moći jer je za mene to apsolutni apsurd.
Ponavljam, jesam "digla frku" nakon epizode "nemate mlijeka" da me cijela bolnica čula i nadalje je moje dijete donošeno na dojenje...
No to je u potpunosti nebitno u mojoj priči.
Nedopustivo je što su me doveli u situaciju da izludim zbog njihovih propusta.
Nedopustivo je i pomisliti kako je grubost u redu jer su jadni, u bolnici preopterećeni poslom i ne stignu svakome "potitrati".
Nedopustivo je da mi sestra kaže da zna kako "to" nije u redu ali da je vrijeme godišnjih i da jednostavno moraju tako par dana dok se ne vrate svi sa godišnjih.
I traži razumijevanje a direktno me oštećuje.
Ne radi se uopće o pojedincu koji se zna/ne zna izboriti za sebe nego se radi o tome da se oko nas događaju ružne stvari na mjestima gdje ružnih stvari ne bi trebalo odn. smjelo biti.

Ponavljam, uopće nije stvar u zalaganju za sebe. Mene to ne straši.
Mene straše ljudi koji u meni bude najgore emocije a ja ne želim biti kao oni.
I ja radim nešto slično kao medicinska sestra. I vjeruj mi, zbukirana sam od-do. Preopterećena, čak.
I nikada, ali nikada nisam bila bezobrazna ili površna u svome radu jer ga volim! A plaća mi je niža od prosječne u Zg.

I imam potrebu napisati ono što nisam željela napisati-nakon grubog i bolnog pregleda, drugi dan je došlo do početka pucanja posteljice i ja sam skoro iskrvarila kod kuće sama u nesvjesti ni ne znam koliko dugo.
Imala sam sreću da sam ovdje sa vama i da mi je dijete turbo.
Meni nije trebala sućut i žaljenje u bolnici, niti poseban tretman-meni je bilo dovoljno moje dijete za koje su procjenili da mi ga ne mogu "odmah" dati jer sam slaba. I jesam bila slaba ali psihički jer su me tretirali kao nesposobnu i nepouzdanu iz navike. I da, još sam bila žrtva poruge jer plačem što ne mogu ni pomirisati svoje dijete u sobi punoj dječjeg plača.
Ni da bi što rekli na babinjačama, ni pojasnili, niti dopuštali da ih se ispituje. Sve informacije saznala sam tek nakon što ih je nazvao mm i popričao sa njima.
Izborila sam se koliko sam mogla ali zašto, pobogu zašto su me dovodili u situaciju da "otimam" svoje dijete??

Za kraj i ovdje, još jednom, od srca zahvaljujem... ma kaj lupetam-nema uopće riječi zahvalnosti dovoljno velike-Udruzi Roda na s.o.s.-u i prekrasnim tekstovima na portalu jer da nije bilo Vas, sigurno ne bih uspjela u dojenju.