 |
|||
pa ne bi se baš reklo da nisi ogorčena jer se svak češe di ga svrbi.Jelka prvotno napisa
odnosno svak tvrdi da nije ono što ustvari je.
šta ćeš - kontradikcija suprotnog paradoksa.
ko što pijanac kaže: ja ne pijem tako i ogorčena žena kaže: blago meni jesam sretna što nisam ogorčena ko xy lory.
meni se cini da vi sve pricate isto, ali s drugacijih aspekata.
naravno da je ideal, i kraj ove price da je odnos prema rodiljama, pogotovo prema njima, nehuman i bezobrazan, i da nikako ne bi smio biti takav.
istina je i ta, da se stvari nece promijeniti same po sebi (nazalost), nego da se mora dici kriticna masa da bi to doslo na "kucni red" i da se taj pristup pocne ozbiljnije mijenjati.
tako da je moj skromni zakljucak da ste sve u pravu
otvaracici topika zelim sve najbolje, da se suoci sa svojim traumama i da se rijesi tih "aveti proslosti"
Zahvalna sam, iskreno, svima koje ste se javile na ovu temu.
Puno mi znači sve napisano i da, sjest će sve na svoje mjesto u
Loryblue, tebi najviše hvala jer shvaćam polako kako umjesto da živim svoj život za sebe kako mogu i znam, trebam u najbitnijm i najintimnijim situacijama (zapravo u svima) rasipati svoju energiju, preodgajati bezobrazne i još raditi njihov posao. Teško ću ti ja to moći jer je za mene to apsolutni apsurd.
Ponavljam, jesam "digla frku" nakon epizode "nemate mlijeka" da me cijela bolnica čula i nadalje je moje dijete donošeno na dojenje...
No to je u potpunosti nebitno u mojoj priči.
Nedopustivo je što su me doveli u situaciju da izludim zbog njihovih propusta.
Nedopustivo je i pomisliti kako je grubost u redu jer su jadni, u bolnici preopterećeni poslom i ne stignu svakome "potitrati".
Nedopustivo je da mi sestra kaže da zna kako "to" nije u redu ali da je vrijeme godišnjih i da jednostavno moraju tako par dana dok se ne vrate svi sa godišnjih.
I traži razumijevanje a direktno me oštećuje.
Ne radi se uopće o pojedincu koji se zna/ne zna izboriti za sebe nego se radi o tome da se oko nas događaju ružne stvari na mjestima gdje ružnih stvari ne bi trebalo odn. smjelo biti.
Ponavljam, uopće nije stvar u zalaganju za sebe. Mene to ne straši.
Mene straše ljudi koji u meni bude najgore emocije a ja ne želim biti kao oni.
I ja radim nešto slično kao medicinska sestra. I vjeruj mi, zbukirana sam od-do. Preopterećena, čak.
I nikada, ali nikada nisam bila bezobrazna ili površna u svome radu jer ga volim! A plaća mi je niža od prosječne u Zg.
I imam potrebu napisati ono što nisam željela napisati-nakon grubog i bolnog pregleda, drugi dan je došlo do početka pucanja posteljice i ja sam skoro iskrvarila kod kuće sama u nesvjesti ni ne znam koliko dugo.
Imala sam sreću da sam ovdje sa vama i da mi je dijete turbo.
Meni nije trebala sućut i žaljenje u bolnici, niti poseban tretman-meni je bilo dovoljno moje dijete za koje su procjenili da mi ga ne mogu "odmah" dati jer sam slaba. I jesam bila slaba ali psihički jer su me tretirali kao nesposobnu i nepouzdanu iz navike. I da, još sam bila žrtva poruge jer plačem što ne mogu ni pomirisati svoje dijete u sobi punoj dječjeg plača.
Ni da bi što rekli na babinjačama, ni pojasnili, niti dopuštali da ih se ispituje. Sve informacije saznala sam tek nakon što ih je nazvao mm i popričao sa njima.
Izborila sam se koliko sam mogla ali zašto, pobogu zašto su me dovodili u situaciju da "otimam" svoje dijete??
Za kraj i ovdje, još jednom, od srca zahvaljujem... ma kaj lupetam-nema uopće riječi zahvalnosti dovoljno velike-Udruzi Roda na s.o.s.-u i prekrasnim tekstovima na portalu jer da nije bilo Vas, sigurno ne bih uspjela u dojenju.
bauba
ja te potpuno kuzim zasto im ne mozes oprostiti.
radi se o odraslim ljudima, i nije na tebi da ih odgajas kad si dosla roditi. a isto tako, u opis posla im ide briga o djetetu i o tebi, pa ako to ne cine isto nije na tebi da ih ucis njihovom poslu.
tako da je odgovor jednostavan: ti im ni ne trebas oprostiti.
Srećom da si ti toliko pametna da za sve znaš odgovor.pa ne bi se baš reklo da nisi ogorčena jer se svak češe di ga svrbi.
odnosno svak tvrdi da nije ono što ustvari je.
šta ćeš - kontradikcija suprotnog paradoksa.
ko što pijanac kaže: ja ne pijem tako i ogorčena žena kaže: blago meni jesam sretna što nisam ogorčena ko xy lory.
bauba
bauba opet si me rasplakal iako sve u detalje znam.
petarpan joj daj, kakav hotel, kakav zgodni doktor? Tko uopće tako razmišlja? Nitko ne traži titranje po guzici, samo da umjesto onbog što već izreknu ružno, da ili šute ili umjesto toga ružnog kažu nešto lijepo.
Tako je sestra umjesto da je rekla da kaj sad ona tu plače, mogla reći nemojte plakati, brzo ćete vi biti sa svojom bebom. Npr.
nažalost draga svima nama (makar većini) se u određenim životnim situacijama dogodilo da moramo raditi i tuđi posao i papat njihovu kakicu i usput preodgajat neodgojive.
i ne samo u rodilištu nego i u bezbroj drugih situacija.
ja radim s ljudima, svakodnevno, svaki dan slušam njihove priče, neke vesele, neke tužne i tragične, ali nitko nikad nije primjetio da ja imam loš dan, da sam loše volje, da mi se ne radi, da mi je svega dosta zbog ko zna kojeg osobnog problema, bla, bla, bla......jer to nije njihov nego moj problem. svi oni dobiju makar smješak i dozu potrebnog suosjećanja ili veselja, ovisno o situaciji. mene ne košta ništa, a je li to njima značilo u određenom momentu - vjerujem da je jer povratne informacije uvik imam pozitivne i na svoje ponašanje i na svoj rad.
onog momenta kad ne budem mogla tako radit fino ću se zahvalit firmi i pronaći drugi posao.
iskreno se nadam da ćeš drugi porod i boravak u bolnici imat skroz suprotan od prvoga i da ćeš na taj način "oprostit" prvi.
Nisam sve pročitala, ali ja mislim da inače bezobrazne ljude treba raščerupati....za doktore i sestre koje su takve i koji se ponašaju kao da su boga za jaja uhvatili i govore rodiljama, trudnicama, majkama, muževima - bilo kome - sa visine, nemaju vremena za dati dijagnozu, daju POGREŠNE informacije (u smislu npr. dojenja...), koji su otresiti i bezobrazni - za njih se treba osmisliti poseban tretman i posebna jezikova juha...
Međutim, stvarno mislim da vrijeme bolesti ili poroda to nije vrijeme....
Nažalost, kod nas jeste tako...i mogu ja biti lajavica samo takva, ali kada dođem u tu situaciju da ne znam i ne mogu beknuti... zato će ići moj muž na porod samnom i ima da on bude moj glas, a ako ne bude, mislim da mii je to temelj za razvod!
I ne bi znala da mi to treba da nema ovog foruma......
E vidiš baš ovako kao ti na svom poslu, i ja na svom poslu bi se trebale ponašati i te tamo sestre na svom poslu. Po čemu bi one bile izoliran i smjele biti bahata i bezobrazne?
Bauba... ne znam kako to oprostiti sve što si nabrojala...u svakom slučaju meni je to užas! I baš je to jedan od razloga zašto RODA kao udruga postoji...
Bjes je gadna stvar....i jednostavno možda da se preispitaš ili naučiš neki način kako to prevazići, jer sam sigurna da tebe i dosta drugih prati taj osjećaj, i gorak okus poslije poroda.
MOžda na netu da nađeš nešto? Ili možda da skokneš do psihologa?
Mislim da bi ti to poslužilo u svim aspektima tvog života, kao i svačijem, jer znaš kako se mi svi znamo uhvaitit za neku stvari i piliti godinama po njoj, bila ona opravadana ili neopravdana....da li znaš šta ti želim reći?
ne bi smjele, ali jesu.E vidiš baš ovako kao ti na svom poslu, i ja na svom poslu bi se trebale ponašati i te tamo sestre na svom poslu. Po čemu bi one bile izoliran i smjele biti bahata i bezobrazne?
i tu smo mi koje dođemo rađat da nastojimo to priminit.
a kako drugačije nego svojim glasom.
jer opet ponavljam, ako šutiš daješ im prešutno potvrdu da se ustvari ponašaju ispravno i da nama takvo ponašanje odgovara.
ali ruku na srce ima i svakakvih rodilja i to je nepobitno. i onda zbog takvih nagrabusi slijedeća, mirna, tiha rodilja. ne opravdavam, ali razumim.
pa ja ne volim ni kada dodjem npr. u banku i teta na salteru je nervozna i meni to mora dat do znanja.
ali radjanje djeteta nije placanje racuna i ja ne moram niti zelim trpiti neciju nervozu, necij los dan! i ne zelim trositi svoju energiju kada radjam na nekakvu borbu i dokazivanje!
za mene je radjanje zaista vazan trenutak u mom zivotu. i mozda ja jesam za doktore i sestre u rodilistu samo jos jedna u nizu taj dan, ali to im nikako ne daje za pravo da na meni istresaju svoje frustracije!
a prema svemu sto sam tu procitala mogla bih zakljucit da ako hoces ic radjat u hrvatsku bolnicu moras itekako imat dug jezik i cvrste stavove, ali eto nisu svi takvi. mislim da i one tihe, mirne rodilje koje ne znaju sta ih ceka zasluzuju da se i prema njima ponasaju kao prema ljudskom bicu!
Slažem se s tobom da trebamo dići svoj glas, ali isto tako mislim da se ljudi žene različito ponašaju - neke nisu takve, pa se pokunje, a neke jednostavno tako "povuče" i ne mogu se boriti za sebe.
Pitanje je: zašto se moraju boriti za sebe u takvim trenucima, tj. zašto se moraMO boriti? Zato što su kreteni...eto, jednostavno rečeno...
Boga mi, ja ovo NE RAZUMIJEM... pa tako sigurno razumeš svog muža kada dođe jako nervozan s posla ili ga neko drugi iživcira i onda paljada po tebi? To onda razumiješ?
(ovo je blagim tonom rečeno..."čujem kako zvuči"...
Hm da slažem se.Boga mi, ja ovo NE RAZUMIJEM... pa tako sigurno razumeš svog muža kada dođe jako nervozan s posla ili ga neko drugi iživcira i onda paljada po tebi? To onda razumiješ?
(ovo je blagim tonom rečeno..."čujem kako zvuči"...
I meni dolaze svakakvi ljudi i neki se deru na mene bez razloga, a ja i dalje moram prema njima biti fina mada mi nekad dođe da ih u top strpam.
I što bih ja nakon jednog takvog prema drugom nekom finom trebala biti bezobrazna i to bi trebalo biti opravdano i razumljivo?
Pa dobila bih odmah vritnjaka.
ovo mi je zapelo za oko:
ako je poznata iz generacije u generaciju, da li joj je bio jedan los dan ili je ipak malo cesce takva? zasto je samo ona poznata po ruznom ponasanju, a ne i ostale sestre? koliko joj god bio los dan, odakle joj pravo da se tako ponasa?
znam odakle - to pravo ima zato sto ne postoji nikakav feedback na njeno ponasanje. :/ ponasala se lijepo, ponasala se ruzno, isto joj je. niti ce joj se dodati na placu niti ce joj se oduzeti od place. sef/ica ju nece pohvaliti ako je posebno dobro radila svoj posao i rodilje ju hvale, niti ce ju iskritizirati ako cesto dobiva pokude i ogorcena pisma od rodilja na kojima se doticna sestra iskalila jer je eto imala los dan. nista. i zasto bi onda pazila kako se ponasa? sto bi ju motiviralo? :/ :/
takodjer, rodilje se ne javljaju, ne pisu, ne daju nikakav feedback o tretmanu sebe i svog djeteta, osim ovdje na forumu, a mi ne mozemo puno uciniti. :/
smatram da dvije stvari treba uciniti da se ponasanje prema rodiljama i novorodjencadi popravi:
1. da se rodilje javljaju s pohvalama i pokudama pojedinom osoblju, imenom i prezimenom (ako nisu nosili plocicu s imenom, telefonski se moze dobiti tko je bio dezuran, to je nase pravo)
2. da osoblje koje se ponasa posebno dobro / posebno lose bude primjereno nagradjeno odnosno sankcionirano.
loryblue, mislim da razumijem sto pises. ima smisla, naravno, i ja uvijek ponavljam da treba dati feedback i dici svoj glas. i da je bolje to uciniti na licu mjesta nego kasnije kad je sve proslo. ali...
ali mozes li shvatiti da nismo sve iste, da nas ima tihih, plahih, njeznih, preplasenih, u bolovima.. i da u tom stanju naprosto nismo u stanju lupiti sakom o stol? sto bi preporucila takvim zenama? smatras li da takve zene naprosto nisu vrijedne boljeg tretmana, jer se nisu u stanju izboriti? u smislu tko ti kriv, kad si njezna i uplasena? :/
O da.
Pojavila se strašna želja da ne ostanem na tome da se "izborim" samo za svoj idući boravak tamo.
Vidim se kao žestoku aktivisticu. Još samo moram "smisliti" koji je najbolji način.
za pocetak slozi pismo i posalji u rodiliste
ne znam da li bih trebala otvoriti novi topik, ali zaista me zanima zasto u hrvatskoj nema kuca za porode?
da li to ima veze samo sa bivsim/novim zakonom o primaljama, ili je neki drugi razlog?jer takva kuca moze biti formalno osnovana i od ljecnickog osoblja (kao prije najpoznatija kuca za porode u becu/ voditelj dr. adam)?
da li uopce postoje incijative (jer vidim da cijeli ostali medicinski sektor buja od privatne incijative, od labosa do malih bolnica)?
da li postoje zelje ili planovi u sveziu toga?
cini mi se da kad bi se to dogodilo, da bi se i rodilista u sklopu postojecih bolnica promjenila na bolje?
I ja sam jedna od tihih i plahih koje se nisu znale i mogle izboriti za humaniji pristup za vrijeme i nakon poroda. U tom trenutku sam bila prestravljena i jednostavno sam se pustila. Oko dojenja sam bila uporna i nakon dva dana mojeg inzistiranja, M i ja smo stvarno bili 24 sata zajedno.
Kada ću drugi put rađati, izabrati ću rodilište gdje nisam žena koju se poarađ, već želim ići tamo gdje ću roditi. I naravno MM ide sa mnom kao podrška.
čuj, naravno da mogu svhatit? ili me držiš maloumnom?loryblue, mislim da razumijem sto pises. ima smisla, naravno, i ja uvijek ponavljam da treba dati feedback i dici svoj glas. i da je bolje to uciniti na licu mjesta nego kasnije kad je sve proslo. ali...
ali mozes li shvatiti da nismo sve iste, da nas ima tihih, plahih, njeznih, preplasenih, u bolovima.. i da u tom stanju naprosto nismo u stanju lupiti sakom o stol? sto bi preporucila takvim zenama? smatras li da takve zene naprosto nisu vrijedne boljeg tretmana, jer se nisu u stanju izboriti? u smislu tko ti kriv, kad si njezna i uplasena? :/
ni slučajno ne smatram da nisu zaslužile ljudski tretman .
ali zato i postoje one druge žene koje se ne pripadnu, nisu plahe i znaju udrit šakom o stol i kad je najteže. i izborit se. i ne samo za sebe nego i za one plahe, mirne i povučene.
jer kad jedna rodilja-galamđija "pokaže zube", ne povinuje se njihovim uhodanim metodama, jasno i glasno traži svoja prava......ali i ne stane na tome nego se potrudi obavijestit i nadležne toga rodilišta o neljudskom ponašanju e onda se oni u tom istom rodilištu vrlo vjerojatno moraju zapitat šta će im se dogodit ako ne prominu ponašanje.
Zalosno je to sto normalan tretman nije uobicajen kod nas u rodilistima. Zalosno je to sto se mi moramo boriti i dizati glas (u trudovima!) da bi dobile normalan tretman. Zastrasujuce.
slažem se da je žalosno. i više nego žalosno i zastrašujuće, ali je nažalost tako kako je.
Odlično si ovo usporedila. Ljudi moji, ja sam bila relativno dosta po doktorima i po bolnicama, po raznim odjelima, ali boravak na babinjačama mi je bio nešto specifično, neusporedivo s ostalim iskustvima (u negativnom smislu, dobro, ok, nešto je od hormona, ali nije sve). Pretpostavljam da je to zbog užasne gužve koja tamo vlada jer ne postoji način menadžiranja količine posla. Moja jedina nada je da će se porodi disperzirat, pa će možda ohanut pritisak na rodilišta i omogućit da se to radi malo... a reći ću "ležernije" i normalnije. Ostajem uvjerenja da su rodilišta tu zbog nas, a ne vice versa.
I, moram nadodat, nikakvu ružnu riječ nisam doživjela, niti čula. Ali, babinjače su nešto posebno, sasvim je drugi filing nego neki drugi odjel, nekako imaš dojam da ulaziš u "ratnu zonu". Moje je uvjerenje da je to zbog preopterećenosti osoblja, jer ne znam zašto bi bili drugačiji od drugog med. osoblja koje radi, pretpostavljam, u više "mirnodopskim" uvjetima.
Bauba, ja se u potpunosti nalazim u tvojoj priči... Ne mogu im ni ja oprostiti. Ali mislim da sam oprostila sebi jer sam se pokazala, eto, baš takvom tihom i plahom ženom koja se spominje par postova gore, koja se nije bila u stanju izboriti za ljudski tretman sebe i svog djeteta. Ne znam, možda sam ja živjela čitav život pod staklenim zvonom, ali sam navikla da se ljudi prema meni odnose makar s nekim minimumom poštovanja i dostojanstva. S obzirom da nikad nisam boravila u zatvoru, ništa me nije pripremilo na odnos osoblja kakav sam doživjela u rodilištu.
Da se razumijemo, ne očekujem ni ja da mi netko titra i skače oko mene. Ne očekujem čak ni toplu riječ, jer mislim da nikome nije posao ni dužnost biti topao prema meni ako to ne želi i ne osjeća... Ali, recite vi meni, ako si već živčan jer ti je loš dan, ili jer imaš kronično previše posla, ili jer si jednostavno takav po prirodi, jel onda problem barem prešutjet te svoje negativne osjećaje, a ne se iskaljivat na ženama koje ti nisu ni krive ni dužne i govorit im da su balave (što sam ja osobno doživjela), ili raznorazne druge stvari koje su žene čule iz usta osoblja?
Stvarno se trudim u sebi naći razumijevanje za te ljude i nemoguće uvjete u kojima rade. I sve bih im oprostila, ali vrijeđanje i ponižavajući odnos ne mogu, jer za njega jednostavno nema opravdanja. I dan danas, nakon dvije godine, mi je fizički zlo kad se sjetim rodilišta. I vjerojatno neću imati više djece iz prostog razloga da nisam sigurna da bih preživjela sve to još jednom i ne želim da ovo dijete koje već imam ostane bez mame...
Bauba i druge, iskreno vam zavidim što u sebi nalazite snagu za boriti se za bolji tretman. Svaka vam čast. Ja stvarno nemam snage kopati po tim uspomenama. Bojim se da će se, ako se krenem prisjećati, opet otvoriti onaj crni bezdan depresije i krivnje iz kojeg sam se jedva iskopala.
Ovo potpisujem. Radim u banci i prvo što nas uče je da moramo biti ljubazni i smješkati se i svoje privatne stvari ostaviti doma. Naravno da to nije uvijek moguće, ali se trudim. Ni ja u bolnici nisam očekivala neki poseban tretman, ali da su se prema meni ponašali kao objektu, a ne žani koja rađa to si nisam mogla zamisliti.
Ja sam sebi oprostila što se nisam uspjela izboriti za humaniji pristup na porodu, jer tada nisam ni znala drugačije. Sada sam pametnija i znam da će drugi puta biti bolje.
Vodit ću MM sa sobom koji baš nema dlake na jeziku i koji će se izboriti za naša prava 8)
Tako dobro rečeno.Ovo potpisujem. Radim u banci i prvo što nas uče je da moramo biti ljubazni i smješkati se i svoje privatne stvari ostaviti doma. Naravno da to nije uvijek moguće, ali se trudim. Ni ja u bolnici nisam očekivala neki poseban tretman, ali da su se prema meni ponašali kao objektu, a ne žani koja rađa to si nisam mogla zamisliti.
Ja sam sebi oprostila što se nisam uspjela izboriti za humaniji pristup na porodu, jer tada nisam ni znala drugačije. Sada sam pametnija i znam da će drugi puta biti bolje.
Ja sam se rasplakala...
Znam da bih sad drugacije. S vise mira i pameti, manje glavom kroz zid.
Nekako bih kao jegulja prosla kroz sve to, bila dobra i poslusna kad treba, bezobrazna kad treba. Sad znam.
Ali ono sto me jos progoni - za najveci, najgori zajeb koji se dogodio na mom porodu nije bila kriva bolnica. Nesto nepredvidivo je poslo krivo i K. je zavrsio na neonatalogiji.
Ni u snu nisam mislila da cu 10 dugih dana bit odvojena od njega (inace je rooming in)... da cemo se sresti tek treci dan umjesto prvi, da cu ga dojiti na jadnoj neudobnoj stolicici.
I da me ni mm ni najbolja prijateljica nece razumjeti
Istina je sve što pišete, jednom je netko dobro na forumu napisao, kad dođeš roditi u bolnicu kao da se rastaješ sa svojim ljudskim dostojanstvom. :/ Mislim da nitko nema takav tretman kod zubara, npr.
Možda je to i zato jer kad žena dođe u trudovima kud će onda, mora roditi, u neku ruku prepuštena je osoblju (na milost ili nemilost?).
Tu se puno stvari mora mijenjati, a svaka od nas pridonijeti promjenama koliko može.
Potpisujem, jer sestre koje su se brinule za nas bile su taaako ok i više nego što su morale......
Da, kod ove moje babinjače (krivo sam se izrazila) bilo je puno više loših dana jer su sve rodilje i prije i poslije imale negativno iskustvo s njom, ali pod hormonima ja sam na početku mislila kako sam ja nešto kriva (kako žalosno) a poslije i drugi put shvatila kako to nije imalo veze sa mnom. Te kako i govorite na sreću ja sam od onih čvrstih ženica koje brzo zaboravljaju ružne uspomene a pamte samo lijepe....
To ja kažem svakoj koja se sprema za rodilište, najbolje je da dostojanstvo ostavi kod kuće, kako je poniženja koje tamo doživi ne bi previše dirala...
moja iskustvo sa primaljama i liječnicima su bila pozitivna, ali općenito atmosfera na babinjačama je nehumana, vizite sa spuštenim gaćama degradirajuće, a empatija sestara (koje su ili živčane ili autistične) je prisutna samo u tragovima.
Srećom da je sve to vezano uz najljepše trenutke u životu, pa sve nekako žmureći proguramo, čekajući samo da se mirisnim smotuljkom uputimo kući svojoj obitelji.
e tocno to
E... upravo tako! Od srca sam se nasmijala kada sam ovu rečenicu izvukla iz konteksta. Fakat su nam rodilišta zatvori.
Po meni previše žena šuti i dopušta takav tretman dok su u bolnici, a onda kad izađu van žale se i kukaju. Vjerujem da ti je bilo teško, ali nitko drugi nego baš ti trebaš to pokušati promijeniti. Pa onda kada bolnice budu dobivale puno pisama od nezadovoljnih rodilja, i ne samo bolnice nego i Ministarstvo zdravstva i druge nadležne institucije možda se nešto i promijeni.
Cure, koliko vas je inače bilo u bolnici, na nekakvoj operaciji npr., prije nego što ste rodile?
bauba - ne čitam sve komentare, ne da mi se, pročitala sam tvoju priču i baš mi je žao što je tako bilo. Mogu ti samo reći da je moj 1. porod također bio katastrofalan i kad sam 2. put bila trudna tražila sam za sebe najbolju bolnicu i sa puno znanja, samopouzdanja i optimizma otišla u Rijeku roditi (bazen). 1. porod bio u Merkuru.
U Rijeci sam bila u šoku od ljubaznosti. Imala sam osjećaj da su me možda zamijenili sa nekim (žena nekog predsjednika), sve je prošlo tako divno i čarobno da jedva čekam opet roditi (zaista). Inače - nemamo apsolutno nikakve veze u toj bolnici.
Nadam se da će i tvoj drugi porod biti sličan mom drugom.
A što se tiče toga što si doživjela - proći će te, grubo zvuči al je tak.
A ona sestra što ti je onako odgovorila - to je njen stil, ja znam dosta takvih žena - opali te takvim riječima da padneš u nesvijest ali zapravo su dobre i da ti nešto stvarno treba pomogle bi ti možda i prije nego one što sve lijepo uvijeno i ljubazno govore. Nemoj to sve tak osobno shvatiti, uživaj u bebi i pozitivnom išćekivanju druge bebe. Vaša sreća i ljubav i želja za drugim bebekom je daleko veća od njihovih namjernih i nenamjernih grešaka.
Želim ti drugi porod tako čaroban i lijep za tebe i bebu da ćeš ovaj prvi zaboraviti a i kad ga se sjetiš da to ne bude sa ljutnjom ni gorčinom nego samo da ga se sjetiš kako bi ti drugi porod još čarobniji bio.
Tak je sa mnom. Pusa bebeku i nek cica.
Ja, jednom (i nekoliko puta kao dijete, ali to ne racunam).
Znala sam sto me ceka - bol, oporavak, sestre koje rade svoj posao i umisljeni doktori. I par izuzetaka od kojih ce traziti pomoc.
Spremila sam se tako da ovisim o njima najmanje moguce.
Educirala, imala odgovore, izborila se za spinalnu...
I jebiga svi planovi... desilo se da zdravlje moje bebe ovisi o njima, a ja mogu samo bespomocno gledati.
Zbog čega je ovo važno za temu?
Bila sam, jednom u Petrovoj, jednom na Rebru.
U Petrovoj sam bila toliko psihički loše da uopće nisam bila svjesna što mi se događa, a na Rebru kraljevski tretman (osim što mi prvi dan nisu dali jesti do ručka jer nisu bili sigurni dali će me operirati
meni se ne čini loše pitanjeZbog čega je ovo važno za temu?
možda da se vidi da li je "problem" u nama, našoj "razmaženosti" "osjetljivosti" "prevelikim očekivanjima"
ili gle čuda, drugdje smo doživjele drugačiji tretman
mada sigurno nešto što su nam rekli na drugom odjelu i drugoj situaciji, nismo ni čuli, a u rodilištu i te kako čuli i doživjeli
ja sam bila 8 dana na patologiji trudnoće u Rijeci
i bilo mi je dobro, koliko to u bolnici može biti
bila je 1 sestra, koju sam nazvala Frida, naizgled jako gruba (pa i nije bila nježna, curu iz sobe je svu izrezala kod bijanja, cura joj je psovala sve po spisku) bilo je ajde idemo, nemojte biti pekmezi....
ali nam je navečer došla u sobu, sjela s nama i 1 sat nam pričala, onako neke događaje s odjela , priče, baš onako lijepo ljudski
pričala nam je lijepo o liječnicima s odjela, kako smo u dobrim rukama...
kad su nas (tu curu i mene, sve smo skupa i u isto vrijeme prolazile) vozili na operaciju druga sestra nam je unaprijed dala savjet kako ćemo smanjiti bolove u ramenima nakon operacije, ako ih budemo imali
no u šok sobi baš nisu bili nešto, ova cura je jako povraćala, a nisu baš trčali doć, tek kad sam se ja ustala i počela zazivati sestru, tad su došli, a curi je već malo prokrvarilo na mjestu šava od napora
i zamjeram im jer su me tu noć kateterizirali jer nisam mogla u padelu mokrit, a samo su mi trebali pomoć doć do wc
ali kako da kažem to mi nije ostalo kao trauma, kao odnos primalje prema meni
dan poslije operacije (laparoskopske) dr Vlastelić me je sreo u hodniku, odmah pozvao u svoju sobu, objasnio što je bilo, što je napravio, dao savjete.....
uglavnom, uz neke izuzetke, jako pozitivno iskustvo s ljudske strane
tako da bi ja zaključila da su, u mom slučaju, na drugom odjelu bili objektivno ljubazniji, pristupačniji, ljudskiji..
onu hladnoću primalje neću zaboraviti nikada
a i fizički mi je namjerno naškodila
nije to neka strašna šteta, ali je bilo namjerno
ali sigurno da je rodilja i u drugom psihičkom stanju, puno osjetljivija, zahtjevnija, puna pitanja i osoblju je teže na tim odjelima
ali to se treba rješavati povećanjem broja osoblja, njihovim boljim uvjetima, a ne preko leđa rodilja
ih, od mog poroda najgore su bile sestra nataša (na odjelu, prije poroda) i sestra olivera (na intenzivnoj). ni jednoj nisam ostala dužna.
sestra nataša je pobjegla predamnom, i završila na odjelu za rodilje (ona mala debela trči predamnom, a ja s trbušinom za njom i urlam
sestra olivera me praktički vrijeđala, ali najbitnije je - da mi je dala ruku da pokušam ustati, a kad sam krenula - ona je ruku izmaknula. mene je zabolio rez, a ona opalila kak sam pekmez i nek se ugledam u druge mame (i pokazala jednu od 18 :? )... ni njoj nisam ostala dužna, pa me preuzela druga.
ta druga je rekla da se ne svađam ko da sam na placu, a ja sam joj rekla nek to kaže svojoj kolegici - jer je ona tamo zbog mene, a ne ja zbog nje. nakon toga je bio mir, i sestra olivera me zaobilazila.
i ne kužim kaj je tak teško pružit jezik, ak nešto nije u redu???
Miša mu maloga, Sorci, ne kroji sve svojim metrom!
Ti imaš jezičinu za troje
Naročito su rodilje, pogotovo prvorotke u posebno ranjivom stanju i nema, nema opravdanja ni za nikoga tko se prema njima ponaša hladno i grubo!
Svatko odabire posao prema svojim afinitetima i valjda je dovoljno pametan da zna je li za taj posao ili nije. I babice i ginekolozi koji su odabrali raditi u rodilištu bi, prema tome, trebali bi znati s kako osjetljivom populacijom rade i naći u sebi potrebnu dozu empatije toliko potrebnu rodiljama.
Ti imaš jezičinu za troje
šalu na stranu...
ako se ne znaš izboriti za sebe, kako ćeš se izboriti za svoje dijete?
ma i ja sam bila rodilja, prvorotka, bez igdje ikoga, bez podrške....
hm... možda u tom zecu leži grm... :/
doma mažen-pažen, a onda "šok" u bolnici...
Evo ja - na 3 operacije, nebrojenim IVF-ovim itd., beskrajnim posjetima bolesnima po raznim bolnicama. Tim mi je na babinjačama bilo čudnije, premda sam išla spremna - čula priče.meni se ne čini loše pitanjeZbog čega je ovo važno za temu?
možda da se vidi da li je "problem" u nama, našoj "razmaženosti" "osjetljivosti" "prevelikim očekivanjima"
ili gle čuda, drugdje smo doživjele drugačiji tretman
mada sigurno nešto što su nam rekli na drugom odjelu i drugoj situaciji, nismo ni čuli, a u rodilištu i te kako čuli i doživjeli
Ali, nisam nešto pretjerano bila na hitnoj, a babinjače mi se po kontinuiranoj velikoj količini pacijenata čini usporedivo, usporedivije od ovih "mirnodopskih" odjela.
Ne znam, ja sam bila na dvije operacije prije nego što sam rodila i bolnicu sam doživjela upravo ovako kako se opisuje u ovim postovima: kao mjesto na kojem se ne poštuje privatnost i na kojem se ne doživljavaju pretjerane ljubaznosti nego si tretiran kao na traci. Mene su kao 14-godišnju curicu brijali i klistirali u predvorju WC-a u koji su svi ulazili i izlazili a kad sam užasnuto regirala dobila sam komentar da se u bolnici ne smije sramiti. Tako da je meni ovo što čitam na ovoj temi (i inačle) uobičajeno za bolnice, međutim, opet, ja nisam niti ležala na odjelu babinjača pa možda i nisam doživjela neke najgore horore.Zbog čega je ovo važno za temu?
Bila sam, jednom u Petrovoj, jednom na Rebru.
U Petrovoj sam bila toliko psihički loše da uopće nisam bila svjesna što mi se događa, a na Rebru kraljevski tretman (osim što mi prvi dan nisu dali jesti do ručka jer nisu bili sigurni dali će me operirati
Btw. i meni je sestra na odjelu na kojem sam ležala došla razgovarati sa mnom u sobu, i sjedila je sa mnom na stepenicama bolnice i razgovarala, ali mi je ta ista sestra rekla i da mi nema vremena masirati cice kad sam dobila kvrge a onda došla posuditi od mene Gloriju
Btw. blažena, meni je dijete ležalo na neonatologiji 5 tjedana, tako da razumijem dosta dobro i taj dio priče.
Moj je porod prosao u redu a poslije su na odjelu sestre zaista bile ljubazne. Mislim da ni ja ne bih to samo tako zaboravila da je bilo drukcije.
Ja radim u nastavi. Znate svi kakva je danas situacija i kakav je bio odnos ucenik-profesor prije i danas. I kakve djece danas ima.Ali ne daj Boze da povisis ton ili nazoves nekoga lijenim ili sl. i evo ti roditelja u skoli. I da ne kazem sta ide dalje.
A u bolnicama, gdje bi zaista trebali raditi ljudi koji prije svega trebaju imati odredjeni senzibilitet (jer oni se skoluju da bi pomagali ljudima), zaista mozes naletiti na svasta. I ne moze mi nitko reci da ce me jednako povrijediti neljubazni doktor ili sestra ako sam bolesna, operirana, rodila ili bilo sto drugo ili zivcana sluzbenica za nekim salterom. Ne zelim reci da se sluzbenica smije tako ponasati, samo zelim reci da se ipak od bolnickog osoblja ocekuje taj jedan pristup ljudima koji su u odredjenoj agoniji.
A da ne kazem da sam ja prva prije odlaska kuci sestrama donijela kavu i bonbonijeru za njihovu ljubaznost i nije mi zao ali kad se zapitas:"Pa zar to nije njihov posao? Da ti pomognu i da te nauce?"
Zalosno je sto je netko napisao da se sokirao kakav je ljubazan tretman imao. I ja bi bila sokirana jer danas je postalo normalno da ako trebas ispuniti neki obrazac i nesto ne znas pa pitas-deru se, ako ti dojenje odmah ne krene-ne zelis to ili nemas mlijeka (moje sestre nisu bile takve ali cujem da mnoge jesu), drugim rijecima kad te danas netko iole ljubazno primi ili ti pomogne, ti moras biti sokiran!!!
A to sto ja svoje probleme ostavljam kod kuce i sto moja nastava zbog toga ne trpi, sto me ne zanima samo znanje nego i druge stvari o uceniku-to je normalno!
Koliko god tesko zivjeli i mnogi krpaju kraj s krajem, osmijeh je zaista besplatan a lijepa rijec i zeljezna vrata otvara. Ovo sad zvuci malo kliseizirano
I dapace ja sam vrlo lajava, drska i bezobrazna kada treba-znaci nema ovo veze s tim da se ja necu izboriti za sebe! Ali nije mi normalno da se uopce moram boriti za pristojnost i ljubaznost!
Baoba, ne idi s negativnim mislima na drugi porod. Pokusaj misliti na nacin da ce se sada stvari odvijati onako kako ti zelis, jer sad si iskusnija i teze te se moze usutkati. Zelim ti svu srecu!
dobro....
ja sad više ne znam šta bi rekla... od šoka...
u bolnici sam bila samo dva puta u životu, kad sam rodila.
prvi put sam bila isprepadana, mlada, sama...
sestre na babinjačama dale su sve od sebe da mi pomognu, pokazale mi s puno strpljenja kako dojiti i donosile mi bebu na zahtjev četiri dana koliko sam bila u bolnici. nisu me tješile jer one zato i nisu tamo, one se moraju pobrinut da sve bude u redu s tobom i bebom s medicinske strane i ništa drugo.
ne smiju te vrijeđati, ali bogme ne moraju ni tetošiti, to im nije u opisu radnog mjesta.
kad sam drugi put išla roditi, na dogovoreni carski, dobila sam bebu čim sam se probudila i bio je samnom skoro 5 sati u komadu, kad sam ja molila da ga odnesu jer sam bila umorna.
imala sam povišene jetrene probe, pa su me vodili na još neke pretrage, ne zato da me maltretiraju, nego da mi pomognu.
i svi, od specijalista, tehničara, do sestara bili su ljubazni, poslovično, ali ljubazni.
i ovu bebu sam dojila na zahtjev. malo se bunila glavna sestra, jer kao bit će mi teško, ali su ga svejedno nosili svaki put, a kraj njegovog krevetića je stajalo da s doji na zahtjev, tako da sve smjene to znaju.
I kad mi je postalo teško, ne zbog dojenja nego zbog infuzije koju sam primala, na moju zamolbu su je maknule.
Moram reć da definitivno djelim mišljenje loryblue.
i drage moje, žene rađaju već tisućama godina i to je divno, ispunjujuće, intimno iskustvo, ali niti jedna od nas zbog toga nije uhvatila boga za bradu. očekivanje tetošenja i nekog specijalnog tretman mi je malo too much..
osim toga, dan nakon što sam ja rodila, rodilo se 24 djece. sad vas ja pitam, koliko psihički jaka mora biti sestra koja će svakoj rodilji podilaziti, ispunjavat željice i borit se s emocijama ludim od hormona?
ljubazno i humano ponasanje nije tetosenje. lijepa rijec nije tetosenje. njima jest u opisu posla da stite dostojanstvo pacijenta. mi ne trazimo da rade iznad onoga za sto su placeni - trazimo da rade ono za sto jesu placeni. mnogi rade, naravno, ali ima iznimaka zbog kojih postoje ovakvi topici.
naravno, takvo ponasanje bi trebalo biti neka temeljna norma razgovora izmedju dvoje ljudi - ali ako vec nisu doma stekle temelje, neka se adaptiraju zahtjevima svog radnog mjesta. ne vrijedjati i ne derati se.
opet, ne govorimo o tetosenju i ludim zeljicama. govorimo o temeljnim nacelima ljudske konverzacije. da postujes sugovornika, ne deres se na njega, ne omalovazavas ga, ne vrijedjas ga. je li to tako tesko?
ali da, najlakse se istresti na onima koji ne mogu uzvratiti, na djeci i rodiljama.
te tisuce godine se ne odnose na porode u bolnici. tisucama godina su zene radjale kod kuce, u poznatom ambijentu, uz primalju, ili samo s drugim zenama, hodajuci i krecuci se kako su htjele, u polozaju koji im je odgovarao, itd. okolnosti su bile bitno, bitno drugacije tako da po meni ova usporedba ne vrijedi. o tetosenju i specijalnom tretmanu sam vec rekla.
Ovdje se prvenstveno piše o činjenici da je osoblje ponekad ili često NELJUBAZNO i BEZOBRAZNO, dakle neprofesionalno (jer bi im i ljubaznost trebala spadati u opis radnog mjesta), pa je besmisleno opravdavati ih činjenicom da imaju 24 rodilje na odjelu.
U mom slučaju odjelne su sestre (sve osim jedne) bile zaista ljubazne, tople i trudile su se maksimalno da nam olakšaju, ali za sestre iz dječje sobe nemam riječi - hladnoća, trganje beba s cice jer je "vrijeme", izrazi poput:
-ne znate? ak' nećete dojiti samo kažite
-kaj ja vama imam pokazivati - tko će znati ako nećete vi
-mama mama...ccc...jeste li na ušima sjedili jučer kad sam tumačila kamo bebu staviti
- jel vi stvarno mislite da ja imam vremena za vas?
-vidim da me krivo gleda, 'oće li me i ova tužiti?
- (viče drugoj) nosi ovu bebu, nema u OVE mlijeka!
-kako možete reći da dohranjujemo bebe? (a bebi skoreno mlijeko na ustima i spava ko top)
-kaj se mučite, vi nećete moći dojiti, evo vam bromergon (ta je bila kakti ljubazna i sućutna)
Za neke od ovih rečenica baš moraš biti nečovjek. Nekulturan. Sirovina.
ja kad govorim o losem iskustvu u blnici mislim bas na ovo. da ti nisu pomogle kod dojenja, da ti nisu donosile ili ODNOSILE bebu u zahtjev, da nisi dobila bebu odmah nakon carskog, da su ti bebu nadohranjivali i uporno tvrdili da nisu oni nista dali, jel bi i dalje mislila da su super, i da druge zene pretjetruju i preuvelicavaju, i glume mimoze? :/
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom