Bauba, ja se u potpunosti nalazim u tvojoj priči... Ne mogu im ni ja oprostiti. Ali mislim da sam oprostila sebi jer sam se pokazala, eto, baš takvom tihom i plahom ženom koja se spominje par postova gore, koja se nije bila u stanju izboriti za ljudski tretman sebe i svog djeteta. Ne znam, možda sam ja živjela čitav život pod staklenim zvonom, ali sam navikla da se ljudi prema meni odnose makar s nekim minimumom poštovanja i dostojanstva. S obzirom da nikad nisam boravila u zatvoru, ništa me nije pripremilo na odnos osoblja kakav sam doživjela u rodilištu.

Da se razumijemo, ne očekujem ni ja da mi netko titra i skače oko mene. Ne očekujem čak ni toplu riječ, jer mislim da nikome nije posao ni dužnost biti topao prema meni ako to ne želi i ne osjeća... Ali, recite vi meni, ako si već živčan jer ti je loš dan, ili jer imaš kronično previše posla, ili jer si jednostavno takav po prirodi, jel onda problem barem prešutjet te svoje negativne osjećaje, a ne se iskaljivat na ženama koje ti nisu ni krive ni dužne i govorit im da su balave (što sam ja osobno doživjela), ili raznorazne druge stvari koje su žene čule iz usta osoblja?

Stvarno se trudim u sebi naći razumijevanje za te ljude i nemoguće uvjete u kojima rade. I sve bih im oprostila, ali vrijeđanje i ponižavajući odnos ne mogu, jer za njega jednostavno nema opravdanja. I dan danas, nakon dvije godine, mi je fizički zlo kad se sjetim rodilišta. I vjerojatno neću imati više djece iz prostog razloga da nisam sigurna da bih preživjela sve to još jednom i ne želim da ovo dijete koje već imam ostane bez mame...

Bauba i druge, iskreno vam zavidim što u sebi nalazite snagu za boriti se za bolji tretman. Svaka vam čast. Ja stvarno nemam snage kopati po tim uspomenama. Bojim se da će se, ako se krenem prisjećati, opet otvoriti onaj crni bezdan depresije i krivnje iz kojeg sam se jedva iskopala.