Kad pogledam ovako sad unatrag hladne glave, čini mi se da je problem zapravo taj nesklad emocionalnog, intelektualnog i motoričkog razvoja. U najvećem slučaju kod djece koja su intelektualno naprednija. Kako odrastaju bude lakše, ali treba preživjeti to razdoblje kad je taj nesklad veliki.

Ja sam otprilike kao i Peterlin. Nemam živce na beskonačno rastezanje i u većini slučajeva sam stvari rješavala ovako kako je Peterlin napisala, oko bitnih stvari nije bilo rasprave.
To je značilo da kad bi došli izvana sam ja morala ponavljati skini cipele, operi ruke po sto puta. Ona krene obučena prljavih ruku za stol crtati, ja ju vratim pred vrata i kažem joj da nema ničega dok ne napravi to. Onda ona plače krokodilske suze kako joj ništa ne dam, drami i tako. Došli smo do toga da joj danas ponovim 1-2 puta.

Ona se pronašla u likovnom smislu. Crta, slika, izrezuje, lijepi i to ju smiruje, ALI kad je bila manja glavica bi zamislila nešto a ručice to nisu mogle izvesti, ajoooj svega je bilo, teške drame su to bile i nisu previše pomagli savjeti, jednostavno je to trebalo preživjeti.
Meni je pomagalo da se ispušem ovdje na forumu, da se ispušem na roditeljskoj grupi u centru Sever. Super mi je bilo kod Sever na roditeljskim grupama jer sam mogla pričati s roditeljima koji imaju iste ili slične probleme i koji me razumiju.