Naravno Beti da smiješ napisati svoje mišljenje, ali nakon svega (sličnog) što sam prošla i godinama pokušavala sa svojom djecom (od prvog dana i prvog vristanja u prvim kolicima i sjedalicama) ja sam potpuno mirna da sam učinila sve što sam mogla. I da mogu samo hendlati te situacije kad se pojave, ali ih ne i spriječiti. I ne rade to samo meni. Nego i tati, i baki i dedi, i čuvalici... Svakome tko im je blizak.

Nakon gomile ovdje procitanih topica gdje na jedan ovakav post slijede stranice uputa što majka krivo radi, (a da ne pričam o tome da se nakon nekog vremena o toj istoj djeci piše i na topicu o psihologici Sever, koji i sama pratim i pitam se je li pitanje dana da i mi krenemo) samo mirno mogu ponoviti onu staru "Sit gladnom ne vjeruje".

Ima suradljive djece, ima manje suradljive djece, ima malo zahtjevne djece, i puno zahtjevne djece. Tako ja to vidim, i mirna sam s tim.