Citiraj zasad skulirana prvotno napisa Vidi poruku
Zuska,što ti nije nikad imala tantrum vani?Ni dok je bila mala?
Moja ih je imala posvuda,ali sada samo doma....pojavili su se opet kad je došo braco..a s njim moje pomanjkanje vremena za nju i definitivno kraći fitilj.

Sačuvala sam snimku tantruma kad je imala mislim 3god, trigger je bio večera koju sam poslužila u zdjelici a ne na pjatu kako je dama zamislila....
Mitovski me podsjetila na njene likovne frustracije..isto voli crtat ali kad ne ide u stanju je povuć crtu po papiru i počet histerizirat da ju je krivo potegla, zgužva papir i odlazi po novi na printer više puta...onda bi ja poludila da ima pravo na 2 i nema šanse da radi jedne crte grči i baca cijeli papir...pa onda drama...

Ujutro se oblači u banji po pola sata,pošalješ je oprat ruke prije objeda pa je nema po 20min,sve se ohladi a ona u banji pjeva dok toči voda... Popodne sam ju poslala u prizemlje kod none sa riječima da joj kaže da u 18h mora doma, do dna skalina je zaboravila da joj je išta trebala reć...kad prestaje ta zamantranost?
Prema mom iskustvu - ne prestaje...

Moj stariji je prirodno organiziran iznutra (i to bolje nego mm i ja), a mlađi ima totalno poremećen osjećaj za vrijeme. Da nema mobitela sa hrpom alarma, taj ne bi ni ustao iz kreveta niti bi otišao u školu niti bilo kamo...

To se ne promijeni, nego nađeš kompenzacijske metode i cijelo vrijeme učiš dijete (i sebe) kako se živi s tim. Moj sin jednostavno nema osjećaj što je 20 minuta. Ima timer i koristimo ga od malih nogu da osvijesti koliko mu vremena treba da napiše zadaću, pojede doručak i slično, ali pomaci su minimalni. On si teško određuje prioritete (prvo zadaća, onda filmići i igrice) ako mu ja ne zapovijedam, aliiii sad smo već daleko od teme tantruma, pa ću se sad okrenuti i reći još nešto o tome.

On je isto šizio kad mu nešto nije išlo kako treba, ali jednostavno je - većina djece u dobi od dvije ili tri godine ima taj period učenja kako se nositi s unutarnjim frustracijama. To je ono što Kris sada ima doma. Aliii ima djece koja to prođu lagano, kratko i podnošljivo, ali ima i ovakvih kojima je JAAAKO TEŠKO naučiti živjeti u vlastitoj koži, a da im bude udobno i da se pomire s tim da stvari nisu uvijek onakve kako oni zamisle. Njima mi trebamo pomoći kako da to prihvate i kako da nauče sami sebi pomagati.