Uvijek me nasmije nakon radionice kod Sever kad se klinci, njih 6 je u grupi, spremaju za doma. To traje i traje, krenu oblaciti cipele pa krenu zujati, pa nesto samo sebi u bradu pricaju, pjevaju, jednostavno mozak dobije krila Onda cujes nas roditelje obuci cipele, obuci cipele, eeej J. obuci cipele, obuci jaknu i tako.

J. je imala zestoke tantrume, zadrzavala bi dah, plavila. Zasto? Bas kako skulirana kaze jer sam stavila krivi tanjur, jer sam krivo narezala meso, na kockice umjesto na trakice, jer voda u casi nije dosta hladna, jer ju grebe rucnik nakon tusiranja, jer je vani previse svjetla, jer je vruce, jer je hladno, jer je zimi kad idemo u vrtic jos noc pa do teskih tantruma jer ona ne moze izvesti ono sto je zamislila.
Nikada nije dala da joj nesto pokazem, zeli znati citati, zbrajati, engleski. Place, ljuti se, frustrirana, a ako ja pitam dali zeli da joj pokazem, histerija. Sve je to naucila sama. Taman kad ja pocnem brinuti kako cemo u skolu ona dode kraj mene i pita me da bi mi nesto procitala i napisala...kada i kako je naucila ne znam.

I da, mislim da to nikada ne prestaje, kako odrastaju nauce se lakse nositi s frustracijama, ali uvijek teze nego ljudi koji nemaju takav problem.
Mi smo zadnjih 5 mjeseci imali divno razdoblje, sad su se opet pojavila neka nezadovoljstva i frustracije, dosta je nezadovoljna, ljuta, opet je pocela plakati dosta. Pretpostavljam da pocinje biti zabrinuta oko odlaska u skolu i tesko se nosi s tim.
Kad su krenuli u vrticu s predskolom, dizala mi se svako jutro u 6 i vjezbala u crtancici ono sto rade u vrticu. Ja izlazim iz kupaone a ona za stolom. Nije lako biti perfekcionist, pogotovo dok si jos dijete.