Tantrumi

[nina70]

Hehe, da vidjela sam taj tantrum kod Obame.
Eh moja isto ima neku fazu, ali kratko traje pa kao nisam zabrinuta. Evo, svaki put kad je na TV-u himna najprije veselo govori da bi i ona to pjevala i da želi ući u televiziju...ali onda skuži da je to nemoguće i udri u plač. Sad kad naši rukometaši igraju odmah prebacujemo program dok himna ne završi. Kad se prerano probudi voli gledati na RTL kockici djecu kako pjevaju pa je valjda žalosna što i ona to ne može...Onda joj čitam slikovnice pa se toliko uživi da hoće npr. na farmu među životinje i opet udri u plač jer je to nemoguće. Ja sve okrenem na zezanciju i u većini slučajeva upali i sve završi škakljanjem i smijehom. Uglavnom uvijek takve neke filozofije, te bi se popela na mjesec a jedva da zna hodat E da, najgore mi vani kad čekamo autobus i ona zamisli da će doć 3A a ono dođe br. 2. Odmah galama, ali srećom burno i kratko. Uglavnom, sve to me ne brine jer mislim da je to ono što ste pričale - nesrazmjer želja i mogućnosti. Brine me što zadnje vrijeme pokazuje agresiju, grize se i tuče ako nešto nije po njenom i obično odabere najslabiju kariku (baku). Za sad nije često ali desi se. Ne znam di je to vidjela jer u vrtić ne ide a doma se ne tučemo...još :D

[Tayra]

Tantrumi su bili moja nocna mora, bicu posve iskrena, zbog njihove ucestalosti i intenziteta, odlazak na posao bio mi je godisnji odmor, a povratak kuci dozivljavala sam kao kaznu jer vec 3 minute nakon ulaska u stan dozivljavala sam scene bacanja po podu, histerisanja, vristanja i bacanja stvari posvuda. Po prirodi sam mirna osoba, stalozena, nikad me nitko nije vidjeo ljutu ali takve situacije su me dovodila do ludila u kojem nisam mogla prepoznati samu sebe.

Moj L. je prohodao sa nepunih 9 mjeseci, motorika mu se razvijala nevjerojatno brzo, ali ne i govor, tek kasnije cu shvatiti da je i to bio veliki dio problema. Njega nikada previse nisu interesirale igracke osim autica, sada im 4 godine i ne glada crtice jer mu je to bezveze, dosadno i za bebe. Oduvijek je htjeo biti veliki i raditi ono sto rade veliki. Vec sa godinu dana pokazivao je ocitu zelju ali i potrebu da se sam obuce....kakve su samo to muke bile. Satima sam znala čučati pored njega i cekati da obuce trenerku, cipelice, a sve to bilo je popraceno epizodama histerisanja, bacanja po podu i vristanjem iz petnih zila, zato sto bi obje nogice gurnuo u istu nogavicu, ili naopako obukao cipelice ili nesto prosuo ali neeeeee, nije dopustao da mu pomognem, a ako bih i pokusala ljutio se, udarao me i grizao. Htjeo je sam sebi mijenjati pelene, praviti mlijeko za bocu, gurati tesku kosilicu bas kao tata, prostirati veš, peglati i sta vec ne....itd Nekad sam imala živce i vrijeme sve to gledati, trpiti i cekati....nekada ne, pa bih pobjesnila obukla ga na silu i nastavila dalje, a on bi tada bio cendrav, zivcan, i smetala bi mu svaka najbanalnija glupost....valjda takvom isfrustriranom sto nesto ne moze smetalo bi mu sto recimo cokolino nije gust bas onoliko kako on zeli, sto mu sunčeva zraka udara u lice, sto se ogulila boja na nekom auticu, sto mu carapa nije dobro obuvena, sto mu je nesto kapnulo na majicu, sto mu se kockica cokolade istopila u ruci ili je juha prevruca, a caj nije sreviran isti tren kad je on zazelio ili sam promjenila zdjelicu iz koje on jede....i sve su to bili okidaci za novu turu histerije, vristanja, bacanja i udaranja. Priznajem u svom tom ludilu i ja sam postala uzasno tvrdoglava i ultimativna da ce sve biti po mom jer govorila sam si...- E neces biti razmazeno deriste pa taman crkla! ... I tako smo zajedno upali u zacarani krug medjusobnog nerazumjevanja, tvrdoglavosti i opceg ludila od kojeg smo svi bili napola ludi...i L. I moj muz i ja ( a sigurna sam i susjedi)

L. Je poceo pricati tek kada je napunio tri...i razvojem njegovoga govora polako su se poceli rjesavati nasi problemi i medjusobni odnos. Shvatila sam polako da je on zaista dijete koje vrlo dobro zna sto hoce, a sto nece....ne priznaje ultimativno NE bez objasnjenja i zeli mogucnost izbora. Jedno jutro kada sam mu pripremila majicu koju ce obuci u vrtic rekao je, mama ja ne zelim tu majicu, zelim onu plavu jer zelim biti policajac u vrticu. Ta recenica, bilo je prvo njegovo pojasnjenje njegovih zelja...i to me potpuno osvjestilo i promjenilo iz temelja. Umjesto da kazem obuci ces ovu majicu jer ja tako kazem, otisla sam i donijela plavu majicu koju je zelio i rekla ok, moze plava majica i budi dobar policajac i pazi ostalu djecu u vrticu. Njegovoj sreci nije bilo kraja. Beskrajno je bio ponosan i sretan. On mi je ponudio, a ja sam Dobila objesnjenje koje mi je ocito trebalo i od tada vise ne inzistiram da obuce odredjenu majicu zato sto se recimo slaze uz tene ili jaknicu. Sada se dogovaramo, noc prije punodim mu da izabere trenerkicu koju zeli, onda odaberem nekoliko majica i kazem mu, izaberi koju zelis ili zasto neku ne moze. Sada zna pitati moze li opet obuci kao jucer majicu sa auticima jer mu je Ivan rekao da je super, kazem ok, moze jos danas ali onda ide na pranje i sve ok..kada se vrati iz vrtica sam je stavi u korpu za orljavi ves i zamoli da je brzo operem jer mu se jako dopada i zelio bi je opet obuci. Kada pravim cokolino, pozovem ga da mi pomogne i dodajemo mlijeko i mijesamo dok on ne kaze ok dosta je takav cokolino zelim. ...u uvijek kada je to moguce ponudim mu mogucnost izbora i to ga raduje, osjeca da je veliki i samostalno donosi odluke. Jako puno razgovaramo, sada prihvaca i uvazava primjedbe ali uz detaljno objasnjenje. Ultimativno NE ga i danas izludjuje, ali nekad nema izbora, kada se vratimo kuci ruke se peru isti tren, bez onoga mogu li kasnije, tu razgovora i dogovora nema.

Idpricavam se na opsirnom postu, ali zeljela sam objasniti situaciju u kojoj smo mi bili vise od dvije godine. To je bila svakodnevica iz nocne more. Velikim dijelom prouzrocena je medjusobnim neraumjevanjem potreba i ocekivanja i nemogucnoscu da L. Ispolji i objasni svoje zelje, a beskrajno je zelio samostalnost u odlucivanju. Da se razumijemo, on i danas ima kako se to kaze " kratak fitilj" iznervira se brzo kada mu nesto ne ide od ruke ali sad i ja znam sta je problem pa ga pustim da se ispuse ili ponudim pomoc koju sada prihvaca. Jako smo puno pricali shvatio je da se sve u zivotu uci i da se treba potruditi i vjezbati ako nesto ne moze, prihvatiti i potraziti pomoc jer mamai tata ce mu uvijek rado pomoci dok sam nesto ne savlada, vristanjem nece postici nista. Sada kada ne moze uklopiti neku lego kockicu ne razbaca sve pop podu od huje, nego me zove da mu pomognem uz opasku, mama necu vristati ne, ja nisam beba ja sam veliki.

Moja poruka je budite strpljivi, uzasno je ali proci ce, pokusajte pronaci sta je "okidac" sto ih to izbije iz takta. Moj L. Nije histerizirao zato sto je cokolino bio prerijedak, kao sto sam ja to mislila i sto me izludjivalo, histerisao je zato sto mu prije toga nisam dopustila, primjera radi, da obuce drugu majicu ( a nisam zato sto se nije slagala sa ostalom odjecom) pa mu je sve nakon toga islo na zivce, a i meni. Histerizirao je i zato sto su mu zelje bile velike, a on "zarobljen" u malom tijelu koje te zelje nije moglo pratiti. Probajte sto vise razgovarati, prilagoditi se i uciti jedno od drugog....proci ce ili bar postati puno podnosljivije za oboje, jer u takvim situacijama nikome nije lako...ni njima ni nama.