Kad smo kod Žuži, jednom mi je preko MM - a poslala svoju knjigu sa specijalnom posvetom, samo za mene. Možda bi bilo pametnije da sam ju pročitala.misliteljica prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Kad smo kod Žuži, jednom mi je preko MM - a poslala svoju knjigu sa specijalnom posvetom, samo za mene. Možda bi bilo pametnije da sam ju pročitala.
[/b]Žuži-oslobodi me Bože te žene i njenih savjeta.
Hm ovo mi baš ne stoji :/ Moj nije sexa vidio jaaaaaaaaaaaaaaaaaako dugo a brine se o meni, pažljiv je, strpljiv, i trpi sve moje semi-histerične ispade...mislim da se i oni mogu skulirati, to je sve sklop u glavi. A naravno, kad se poljubimo i zagrlimo osjetim da bi najradije išao dalje, al nažalost ne može...ali skulira se...
[quote="Zubic vilaPa da... kaj nije jasno?
Zaljubljenost je prerasla u ljubav, odavno, ali je ostalo i žara. I danas se znamo poljubiti (onak zaistač) usred supermarketa, u autu dok čekamo zeleno na semaforu, smješkati se jedno drugome ko da smo zaljubljeni tinejdžeri pod satom zemljopisa, iako je naš odnos prerastao fazu početnog zanosa, idealiziranja jedno drugog i strasti koja ne zna za vrijeme i mjesto. Smatram se jako sretnom i blagoslovljenom osobom, ali ništa u životu ne uzimam zdravo za gotovo. Mislim da se oko voljene osobe (kao i oko svega što nam je važno) uvijek treba truditi, ništa dobro ne izađe od prepuštanja letargiji. No, naravno, sretan brak ne bi trebao biti prevelik trud, neki faktor X mora biti među ljudima. Ja kod svega vezanog za emocije, vjerujem u to nešto što se riječima ne može opisati. Toga ili ima ili nema.[/quote]
potpisujem od riječi do riječi, jako lijepo si to napisala, vjerojatno zato jer i ja živim u takvom braku već više od 10 godina.
Ja to pišem iz perspektive u kojoj se trenutno nalazim...meni je u trudnoći još i bilo do seksa, i smjela sam, ali kad sam rodila niiiiiišta. Jednom me čak ulovio da zijevam. Ali šta sam mogla??? Bila sam mrtva umorna. Tek sad, nakon više od 8 mj, stvari su se počele vraćati u normalu i vidim da nam odnos van kreveta puno bolje funkcionira otakad je tako.Hm ovo mi baš ne stoji :/ Moj nije sexa vidio jaaaaaaaaaaaaaaaaaako dugo a brine se o meni, pažljiv je, strpljiv, i trpi sve moje semi-histerične ispade...mislim da se i oni mogu skulirati, to je sve sklop u glavi. A naravno, kad se poljubimo i zagrlimo osjetim da bi najradije išao dalje, al nažalost ne može...ali skulira se...
Zijevala si?Jadan muž! Ne bi ti ni ja čistila ni pomgala
Brijem da če i mene kad rodim uhvatit takva neka faza, a on broji dane do rođenja Špira i onda još broji nekih mjesec iza toga
Roza i mi smo tako brojali, jer u trudnoći isto nismo smeli. Ali onda su moji hormoni otišli na drugu stranu i sex mi nije bio ni u malom mozgu... :/
Dobrih godinu dana je trebalo da se sve sredi. I to nam je bio stvarno jedan od težih perioda, ne mislim zbog sexa, već velika promena, prezahtevna beba, moje ludilo od hormona, plakanje za svaku sitnicu, moj jezivi strah od sexa i trudnoće zbog groznog porođaja.... Ma užas, baš loš period. Ali izvukli smo se :D
Baš mi je žao što ste imali takvo teško razdoblje.
Tu se baš vidi bit onog što sam pokušala reči. I u najboljim brakovima ima razdoblja kad nema ili ima malo seksa, ali ne znači da nema ljubavi.
Ja samo mogu reći da je teško ikome prenjeti kako se žena osjeća kad rodi, a to uključuje i naše muževe (odnosno očeve djece).
svih ovih 10 str na ovu temu cine mi se samo kao "uvod"
sad smo dosli do "radnje" -sex
....
....
sve me strah da ce zakljucak biti da je recept za los brak = los sex
..i ako ne zelis biti u losem braku, angaziraj vise sexa
grrrrrrrrrrrrrrr
visnja, kod mene to sušno/odbojno razdoblje traje vec 1,5(od poroda) nista dobro nije na vidiku...brak je u sve vecim i vecim problemima.
krug se zatvara.
iksam velikoSamo da kažem da smo MM i ja ko pas i mačka kad se duže vrijeme ne sexamo
I ne mogu se sexati ljuta, to nikako, ali nikako ne uspjevam
X
we&baby ne znam, nama nije bio nedostatak sexa glavni razlog za upadanje u krizu
bila je to, pre svega ogromna promena u našim životima dolaskom bebe, nemogućnost mrdanja od kuće (moja) zbog male pijavice i njegova stalna odsutnost (zbog posla). pa onda moja lagana depresija, suze za svaku sitnicu, preveliko opterećenje (iako apsolutno ništa nisam radila po kući, samo se bavila bebom), njegovo nerazumevanje moje situacije jer nikad nije bio tu.... uz sve to ja sam se panično bojala sexa u strahu od trudnoće (taj problem još nisam prevazišla), imala sam grozan porod i bila užasnuta mišlju da ponovo ostanem trudna, plašila sam se da se sexam čak i sa kondomom..... loše, jako loše je sve to bilo
on se trudio na pogrešan način (mislim, meni nije odgovarao taj način) a ja nisam znala ni kako sebi da pomognem, a ne njemu ili nama....
izvukli smo se zahvaljujući maloj, ja mislim.... ona je počela da ga traži puno, njih dvoje su se fenomenalno povezali do npr. njenih 18 meseci, pa je sa mene pao taj teret da sam uvek samo ja "zadužena" za dete (jer je samo mene do tada htela), depra me polako pustila, i sve je nekako došlo na svoje, i još uvek dolazi...
Nekada davno sam bila u vezi, pa mogu reći da smo umalo i u braku završili. Ali nismo i dobro da nismo
E što mi je taj tip radio gadarije i komplikacije, prestrašno. I onda naravno, ja poludim, on se smiri, neko vrijeme sve 5. Kune se u živu majku da me voli, da sam mu sve na svijetu i da neće više. Prođe nekoliko tjedana, evo ga opet, stara priča. On radi gadosti, ja ludim, on se kune da me voli.... Hm... i tada mi se to volim te pomalo i zgadilo. Milion puta sam mu rekla- ajd ti mene nemoj volit toliko jako, daj me malo i poštuj! Ma jok, ništa ni od ljubavi, a ni od poštivanja naravno. Prekinuli smo, neka on voli neku drugu, hvala bogu.
E sada, situacija sa MM je sasvim ok. Podjednako se i volimo i poštujemo. A mislim da smo u dobrom braku, šta ja znam. Seks nam i nije najvažniji u životu. Ne kažem da ga nema, ima. Ok je. No životno su nam bitne druge stvari- imati osjećaj pripadnosti, prijateljstva, znati da smo uvijek jedno za drugo tu, znati da si međusobno možemo vjerovati i napokon ono najvažnije- vidjeti da je naše dijete nasmijano i sretno sa nama.
Lijepo mi je čuti kada mi mm kaže da me voli. No kada to pokaže djelom, nekako mi to ima veću vrijedost od verbaliziranja ljubavi. Volim kada me razumije da me danas boli i da nisam u stanju mrdnuti ni malim prstom, a kamoli seksati se, a on se ne ljuti, čak ni facu ne promijeni. Volim kada se ujutro probudim, a ručak se već kuha. Volim kada umjesto mene uključi sušilicu da se veš suši... to ja volim. Samim time, kada volim njegova djela, volim i njega. A on, ima dana kada bi poslijepodne ležao i baš ga briga. Tada ja kosim travu, orezujem grmove, operem auto i tako... ne ljutim se. Međusobno si djelima iskazujemo ljubav i poštovanje i šta ja znam, nama je tako ok.
A bi li ostala u braku bez ljubavi? Nemam pojma stvarno. Nekako si mislim da uopće nismo važni on i ja. Važno mi je naše dijete, sa nama nasmijano i sretno. Ne daj bože, ali da se izgubi taj osmijeh- razvela bi se istog trena.
XBaš mi je žao što ste imali takvo teško razdoblje.
Tu se baš vidi bit onog što sam pokušala reči. I u najboljim brakovima ima razdoblja kad nema ili ima malo seksa, ali ne znači da nema ljubavi.
Vissnja drago mi je da je sad sve krenulo nabolje
Ma zaista ima perioda u životu kad je sex na nekom žnj mjestu...pa kad god da ga opet bude, neču se forsirat, a mm je strpljiv, plus kad dođe malecki brijem da ćemo poludit od sreče i bez sexa.
Roza samo nek Špiro dođe, lako ćete probleme prevazići.
Evo dođem ja da ga čuvam dok se vi povaljate u senu
Roza samo nek Špiro dođe, lako ćete probleme prevazići.
Evo dođem ja da ga čuvam dok se vi povaljate u senu
ja vjenčana svom ex... jest bilo čudno vidit ženskog kuma na momačkoj večeri 8)a ja sam krsna kuma ex-ovoj kćeri
kaj velite na to? 8)
i bolja sam si s njegovom ženom sad nego s njim i mm to zna i idemo k njma i tamo par dana prespavamo i svi se dobro zezamo.
i mm zna da ga neeebiii više za niša na svijetu (ex-a).
možda asm mogla i otvorit novu temu; brak u ljubavi ali me strah da mi moderatorice ne kažu da već ima 100 tih tema o braku pa se šlepam ovdje....
kako smo se ja i mm vratili iz letargične faze braka u?
malo sam razmišljala o tome i pitala muža, a on mi je odgovorio da se to valjda desilo onoga dana kad sam prestala njega doživljavat kao svoje treće dijete (a nisam, to on samo misli
i istina je, dugo vremena sam ga pokušavala preodgojit po svojoj mjeri, nalazila 101 zamjerku na ponašanje, s tim da kad ne bih uspjela u svom naumu - durila bih se do besvijesti.... uvijek je bio zadnji na listi, poslije djece i mene same, poslije čišćenja, spremanja, mog posla....ne kažem da i on nije imao svojih bisera, ali ja sam revidirala svoje ponašanje.... u svemu tome smo se otuđili i došli do nekakvog stanja kada smo jednostavno suživjeli zajedno ali smo funkcionirali svaki na svojoj strani...
nekako baš tada sam čitala neki članak o utjecaju djece na brak i :shock: shvatila kako će vrlo brzo naše ptičice odlepršati iz našeg gnijezda u potrazi za svojim gnijezdom.... a nas dvoje, ako tako nastavimo, ostati ćemo dvoje samaca koji dijele životni prostor, ako i to...
to sebi nisam htjela dopustiti... odlučila sam se boriti za svoj brak, a time i za svoju budućnost (sudeći po brzini kojom ovi klinci rastu, to je vrlo bliska budućnost
i tako sam malo bolje raspodijelila prioritete... i postala nemajka...
ne, moja djeca nisu na drugom mjestu, ali sada dijele tron.... više mi nije važnije brisanje nosa od pažljivog slušanja onoga što mi mm ima za reći.... pa makar on pričao o nečemu što je van dostignuća razumijevanja za moj mozak.... slušam ga... a godinama je jadan bio tu negdje... sa strane... nisam ga doživljavala...
ja sam sada ponovno zaljubljena jer sam ponovno otkrila kako mm ima predivan smisao za humor i nasmijava me često... a bilo je godina kada smo bili miljama daleko i ja se nisam smijala... slušajući ga, gledajući i doživljavajući sjetila sam se zašto sam se udala za njega i zašto je on za mene idealan muž...
a djeca.... njima će biti dobro.... i dalje su voljeni, siti, čisti, odgovaramo na njihove potrebe i zahtjeve ALI uče se strpljenju.... kao i tome kako biti zadovoljan u braku.... za sada se ne žale
purple rain, prekrasan post
Eto, zato ja mislim da se nekad treba znati strpiti čak i kad izgleda da u braku više nema ljubavi. (Sve dok nema mržnje.)
Baš lijepo... mislim da je ovo i za temu "bračni savjetnik ili što kada brak puca ...." - tako nekako
Drago mi je zbog vas
Dakle, ne, nisam za brak bez ljubavi, a ni bez mnogo drugih stvari. Srecom, zato postoji i druga opcija.
da, bas lijep postpurple rain, prekrasan post
Eto, zato ja mislim da se nekad treba znati strpiti čak i kad izgleda da u braku više nema ljubavi. (Sve dok nema mržnje.)
jooooj, purple rain....
ponekad se čovjek izgubi na putevima života... komplicirani su i teški i često čovjek dođe u situaciju da mu se čini da je u labirintu iz kojeg nema izlaza a zidovi se sve više približavaju...
važno je i lijepo u svemu tome imati čvrst oslonac i pravog prijatelja, koji će ti ponuditi izlaz...
kao kad imaš teški PMS a netko ti da najveću Milka čokoladu (i kasnije ti se ne ruga zbog ogromne gu'ice
u dvoje je lakše podnijeti puno toga, a i lakše se smijati u društvu - inače (ako se sam smiješ) te strpaju u ustanovu
nije lako ponovno pronaći razloge za ljubav, puno je lakše nekoga jednostavno otpisati... ali to nema smisla...
naravno treba postojati volja s obje strane...
i držim da prijatelji nikada ne mogu dostojno zamijeniti ovu vrstu veze (ovo kažem zbog izjave jedne moje poznanice nakon razvoda)... to su dva različita odnosa...
naravno ja ovo govorim za brakove koji nisu ugroženi nasiljem bilo koje vrste ili je ljubav bespovratno otišla
nego za one brakove koji su (kao moj) jednostavno malo zanemareni zbog okolnosti u kojima jesmo (previše/predugo radimo za premale plaće uz djecu i svakojake aktivnosti itd) i u kakvima je samo na prvi pogled nestala ta famozna ljubav....
ali,
moj nije malo zanemaren.
zanemaren je GENERALNO.
zanemarivan godinama...
mi smo u tom braku...nestali.
:/
sa sve vecim naporom se prisjecam sto je to lijepo, prije svega ovog, postojalo....ne uspjevam...
kako izaci iz kruga gnjeva, ljutnje, frustracije...kad se svako jutro budis s tim? i svaku vecer lijezes s tim? a od druge str dobivas ISTO TO.
Jedino ako obje strane odluče da su u braku partneri, a ne protivnici. Ali to trebaju željeti oboje, jedan nije dovoljan.ali,
moj nije malo zanemaren.
zanemaren je GENERALNO.
zanemarivan godinama...
mi smo u tom braku...nestali.
:/
sa sve vecim naporom se prisjecam sto je to lijepo, prije svega ovog, postojalo....ne uspjevam...
kako izaci iz kruga gnjeva, ljutnje, frustracije...kad se svako jutro budis s tim? i svaku vecer lijezes s tim? a od druge str dobivas ISTO TO.
krug postoji jer ga obje strane izazivaju
znaš onu kršćansku: okreni drugi obraz
bez komunikacije ne postoji MI, postoji samo JA i ON
ponekad je bolje šutiti nego reči negativno
ja ne mogu kominicirati pozitivno ako imam gnjev ili bijes u sebi
prvo to izbacim iz sebe: šetnja, udaranje jastuka ... nije bitno kako, bitno je da:
-nije usmjereno na nitijednog čovjekaživotinju
- nije autodestruktivno
tek kad se ispraznim mogu uspostaviti komunikaciju bez svađe
čitala sam knjigu id dr. Chopre, Stvaranje zdravlja, ili možda Neuvjetovan život
pričao je o tome kako svijet koji doživljavamo je samo interpretacija našeg mozga i naših emocija
ako smo loše volje čitav svijet će dobiti negativnu notu, u ljudima ćemo vidjeti njihovu tamnu stranu, a duga će biti jadna i nikakva
a kad smo dobre loše sve je pozitivno, ljudi su dobri a duga je pedivno lepršava
i šta je istina? ljudi su ljudi, a duga je samo svjetlosni efekt
ono što se mjenja smo mi, naša subjektivna interpretacija
zato on kaže da kad nam je sve crno, trebamo prvo sebe dobro preispitati: odakle nam tuga, da li se tu može šta promjeniti, ispraviti, prihvatiti, oprostiti ... prvo poraditi na sebi , svojim karkateristikama bez uključivanja u analizu drugih ljudi (takva sam jer me nije nitko volio, jer su me kritizirali..) , oni su nebitni
tužio mi se zaštitar , dok sam čekala na red u državnoj upravi, da mu je dosta žene, 35 g su skupa
razlog: ružna, debela, glupa ... ne niti jedan od tih
razlog je: stalno ga kritizira
i sad nije bitno da li se ona osjeća zanemarno ili nevoljeno (možda je to razlog njenom grintanju) , njezino djelovanje tjera tu osobu od nje
ako želiš da te netko voli , to možeš postići samo pozitivnim putem: umiljavanjem, nikako kritikom
gita75 , ne mislim da ti kritiziraš, nego ovo su mi jedini primjerci
ptice koje imaju 1 partnera do kraja života redovno rade na svojoj vezi, svaki put kad se vide obavljaju čitav ritual sjedinjenja (glasanje, krivljenje glave, ples..) makar to značilo da ptič mora gladan čekati dok oni ne završe sa svojim ritualom
nisu ptice blesave
Ah, dug je bio moj put do spoznaje
Prvo da želim biti s njim, bez obzira na sve.
Da je on takav kakav je i da savršeni ne postoje.
Da me popuštanje neće ubiti.
Da postoje i drugi načini osim mog i da su jednako dobri.
Da probleme treba reći naglas, a ne čekati da nestanu sami od sebe (jer nikad ne nestanu).
Da je nekada šutnja zlato i da riječi mogu nekog povrijediti.
Da grintanje ide na živce...
Mogla bi do sutra pisati... Imali smo problema u našem odnosu, ali nekako smo ih naučili iskomunicirati. Ne znam čarobni recept, nažalost. Znam jedino da sam sad stvarno sretna. Dobro, osim u PMS-u
A stvarno sam se u jednom periodu života pitala: da li bi bilo bolje da se rastanemo? Ali nisam stigla do toga da želim da se rastanemo.
ovo ja ucim sad, na pragu cetrdesete. i jos nisam bas najbolje svladala gradivo. a mislila sam, kokos, da je sve sto te muci najbolje reci i o tome razglabati. nekad je bolje odsutjeti, bas je stoput bolje i pametnijeDa je nekada šutnja zlato i da riječi mogu nekog povrijediti.
To sam i ja shvatila. Ali teško mi ide. Iako, sad se već vidi pomak nabolje, jednom od 10 puta prešutim i bude sve ok.
bas tak. a super mi je kad uspijem to jednom od deset puta. ali treniram, treniram....To sam i ja shvatila. Ali teško mi ide. Iako, sad se već vidi pomak nabolje, jednom od 10 puta prešutim i bude sve ok.
Dođe s godinama. Nekima. Ja sam isto to morala svjesno naučiti i nije baš išlo lako, ali raspala mi se svaka veza prije nego sam to uspjela. Sad je ok (sad sam na recimo 6 od 10 slučajeva, jer mislim da i dalje ima stvari koje TREBA reći i raspraviti). Ne radi se o tome reći ili ne reći - treba svakako reći, ali treba birati vrijeme i način. I ja sam bila sklona sve reći odmah, jer je MENI tako bilo lakše i nisam uopće vodila računa kako se drugi osjećaju dok im govorim...To sam i ja shvatila. Ali teško mi ide. Iako, sad se već vidi pomak nabolje, jednom od 10 puta prešutim i bude sve ok.
Eh, što me drastično otrijeznilo u tom pogledu: moja mama i svekrva su žene od iste vrste (i ja nisam daleko po mentalnom sklopu) koje smatraju da treba reći. Pa su mi rekle stvari koje su me jako JAAAAKO zasmetale i trajalo je to dugo. I zanimljivo, uz mamu sam to slušala cijeli život, ali gadno mi je propucalo uši tek kad je svekrva postupila na isti način... Nije me pogodilo što je imala nešto za reći, nego NAČIN kako je to izvela (u svađi, i to poduprta svojom kumom): "Pa valjda imam pravo reći što mislim". Da - rekoh ja - imate pravo, ali onda morate živjeti s posljedicama. I gotovo!
I sad je mir. Ja sam isto sebi uzela pravo da kažem što mislim, na NJIHOV način, i mami i svekrvi, odvojeno... I zapravo sam zahvalna na tom događaju jer me prizvao pameti. Ima tome već 10 godina...
S mužem nemam baš takvih problema, on je šutljivo biće i njega treba potaknuti da kaže kad nešto treba. Ali naučio je i on bolje. Njega su pak DJECA otrijeznila. Ja sam znala primjenjivati neke represivne metode (skloniti najdražu igračku ako su bili nemogući, uzimala sam si neka prava kao mama ili svekrva) a on me lijepo povukao za rukav i reklao što me išlo... Tak je počelo. NIsam se osjetila pogođenom, nego sam se zamislila. Imao je pravo. A onda smo malo pomalo učili - on od mene da ima puno toga što treba reći, ja od njega da ponekad treba prešutjeti ili još bolje pričekati bolji trenutak. Ne bi čovjek vjerovao - kod nas je upalilo. Ne možeš uvijek prešutjeti, i ne treba, to je druga strana iste batine. Nitko od nas ne može biti ono što nije, ali MOŽEMO raditi na sebi. To je na neki način slično kao i "ne po guzi" - kad osvijestimo da ima bolji način komunikacije (vrijedi i za šutljivce i za jezičljivce) odmah je lakše.
to je to....
Ovo sa prešućivanjem - tema ko stvorena za mene! Ja ne znam jel ima neko među vama da mu se dešava da bi sebi jezik isčupao ponekad! Meni nekad stvarno nije jasno kako ja tako brzopleto reagiram, kako me ta jezičina često pretekne, ajme majko što je grozno biti takav! Vjerovatno to s godinama naučiš kontrolirati, valjda te bude sram da si tak blesav, bar ja imam takav filing!Često sam svjesna da NE trebam sve što mislim izreći naglas, pomislim ma daj skuliraj se, ma neće svijet propasti ako ga ti uskratiš za svoje cijenjeno mišljenje! Možda pod zadnje malo i uspijevam, i to mi pričinjava pravo zadovoljstvo! Onako, sam u sebi znati što ti misliš ( znati da si u pravu P naravno, he, he ) ALI zadržati to u sebi i za sebe. Prosto zato jer nije trenutak da svoju neprocijenjivu misao podijeliš svijetu, zato jer možda u tom trenutku trebaš poslušati drugu stranu, zato jer možda jednostavno nije vrijeme. Mislim da ljudi koji usavrše ovu vještinu puuno lakše grade odnose sa drugima, bračne, poslovne, prijateljske.... Ko što neko reče, sve je to stvar rada na sebi.
Ja sam počela prešućivati u spornim trenucima, odnosno ne više držati užasno glasne i iritantne monologe satima, negdje nakon svadbe.
MM i ja smo dugo hodali prije svadbe i svaka svađa bi započela tako da bi ja imala potrebu nešto raspraviti i onda bi raspravljala u nedogled i uvijek se iznova za nešto kačila, pa raspravljala dalje, pa vikala, pa malo plakala, pa opet vikala,.... uglavnom trajalo je to i trajalo.
E onda smo se vjenčali i počeli zajedno živjeti, onda sam zaključila da probleme moramo rješavati na prihvatljiviji način, jer čemu satima vikati i raspravljati i onda se ljutiti kad ga ionako ne mogu izbječi, živimo zajedno i moram ga "trpiti" tu kraj sebe.
Onda smo počeli mirnije raspravljati i rješavati probleme na recimo staložen način.
ako je godinama trajalo putovanje u ovom pravcu, onda slobodno možeš očekivati da ni vožnja u drugom pravcu neće trajati 7 dana...
prvo treba (odvesti djecu na čuvanje negdje) pa sjesti i porazgovarati; bez optuživanja, bez svađe, bez onih tonova... dati si cijelo popodne/dan/vikend... za miran razgovor i posvetiti se baš tome... ostaviti sve po strani....
otvoreno jedno drugom reći kako se osjećamo i nikako ne upotrebljavati ono "Zbog tebe je to" , ili "ti si tome kriv/a"...
taj prvi razgovor (u mom slučaju) je bio ko sastanak nadzornog odbora - pripremili smo se za razgovor, iznijeli sve svoje misli i strahove, bili smo vrlo otvoreni ali smo sva optuživanja dogovorno izostavili - jer bi inače otišlo u krivom smjeru... i zaključili smo da želimo nastaviti zajedno... i to mi je bilo vrlo važno ... da znam da i on želi popraviti situaciju - jer ako ću se samo ja truditi, čemu onda to...
Na Trinin prvi post.
Ja odavno ne smatram da je brak Bračni krevet i seks.
Jedan stariji prijatelj koji je 20 god. u braku mi uvijek kaže, "prvo cura i dečko, pa muž i žena, pa brac i seka pa na koncu dvije seke". I to je meni sasvim normalno.
Ne možeš sto godina održavati uzbuđenje i strast kao u vrijeme početka braka. Ima svjetlijih i tamnijih trenutaka sto se krevetnine tiče. Ljubav je više od seksa i to tek sada kužim. Dok sam bila mlađa sam govorila "joj seks mi je jako važan". Ma ne mislim više tako.
šta mi je sad važno. Važno mi je da mi je on prijatelj, da je tu doslovno u dobru i zlu. Da osjeća moju sreću i tugu, kao i ja njegovu, da urlamo ako ne valja da se smijemo kad je situacija. Od njega mi je prioritet dobit najbolji savjet, da smo u prvoj redi fronte jedan do drugoga u rovu za obranu naše djece, ili djeteta za sada, ali i jedan za drugoga. Da nam nije problem čistiti svakakva s*anja jedan za drugim. Da se ukorimo ako smo bilo šta pogriješili...I da mi smo već nakon 8 god. zajedničkog života braco i seka. Seks? Valjda samo blagdanima malo svečanije
Pa to su normalne stvari. Onaj osjećaj zajedništva i obitelji mi je najvažniji. Iz toga proizlazi brak. Mogla bih još svašta nafilozofirat ovdje...ali neću za sada.
Brak bez ljubavi nije brak.
To je, u tom slučaju, nešto drugo - neka tvorevina ili stroj koji se istrošio, prestao s radom ...
Najjednostavnije je potpisati papire, ali voljeti, eeeeeeeeeee, to je puno, puno posla, puno (samo)odricanja i uvažavanja.
Naravno, nisam mislila da treba ostati sa zlostavljačem i psihopatom i maziti ga i paziti - u tom slučaju je život u opasnosti.
Možda sam više mislila na ego.
Kao i u sve drugo i u brak treba ulagati, ne opustiti se, puno davati , ako želiš jednako primati. A brak bez ljubavi , zbog djece, pa ako nema trzavica, nasilja i ostalog, a djeca su mala , mislim da bi ostala u braku, jer dijete kao što treba majku, treba i oca, a ako možemo ostati u prijateljskim odnosima, do nekog vremena , ostala bi, ali ne do kraja života.
A koji je trenutak dobar za otići, odnosno koliko djeca trebaju biti stara da za njih to bude ok?
evo trina, ja ti imam jedan primjer. mm-u su se straci rastali sada, kada je on u braku i ima 2 djece, oni se sada nakon 30 god braka točnije 28 nađu rastaviti, i pogodilo je to mm-a
i to jako, bio je nesretan jer ne može shvatiti njihovo ponašanje, pigotovo zato jer su nastavili živjeti zajedno, a ne podnose se.
tako da moje je mišljenje da djeca kolika god da jesu teško prihvačaju rastanak roditelja, u bilo kojoj životnoj fazi.
a sada za brak bez ljubavi
e kako do toga dođemo, lako!
prvo ste vas dvoje, pa dođe neko maleno biće, pa još jedno koje cijelu našu pozornost zaplijene. pa posao, kuća, pranje, kuhanje, čiščenje, pa škola, pa raznorazne aktivnosti .... i da ne nabrajam
uglavnom partner se u cijeloj toj priči zapostavi, jer nekako je lakše njega staviti po strani nego djecu.
no onda se dese neke stvari kada u biti vidiš koliko je tvoj partner uz tebe ili nije.
mm i ja smo u vezi 12 god, u braku 11 a imamo 30 god. i 2 klinaca, 10 i 2 god.
bilo je svega i svačega, loših i dobrih situacija, ali puno više dobrih nego loših.
bilo je zapostavljanja s moje strane, grintanja, optuživanja itd. bili smo na samom pragu rastave prije 5 god. ali smo se trgli, ja sam se pogotovo trgnula.
shvatila sam kako je on za mene savršen, idealan, jednostavno super.
uvijek je uz mene, ali uvijek i u dobru i u zlu.
voli me, i kada sam bila "debela", ujutro kada sam bez šminke, i onda kada sam ljuta, i onda kada sam napravila što nisam smjela.
ali volim i ja njega zajedno sa njegovim nedostacima.
i tada sam rekla, to je to, on je u pravu. pa pobogu mi si nekada trebamo biti na prvom mjestu.
i eto, kao što netko reče, slušam ga kada priča i ono što ne razumijem i pravim se da mi je zanimljivo i uz njega sam.
gledam utakmicu kada mi se i ne gleda, kada kaže idemo van, idemo.
nađemo vrijeme za sebe.
i nikada mi u životu nije bilo ljepše, vjerujete mi. imam muža za poželjeti, ništa mu nije teško, ništa.
ali mi smo se zajedno izgradili, zajedno odrasli.
djeca će jednom otići, a ja se nadam da ćemo nas dvoje ostati i otići zajedno.
brak bez ljubavi je za moj pojam nepodnošljiv i težak, zato da ne dođe do toga na braku treba raditi.
treba se truditi, pa ako to znači našminkati usta drečavo crvenom bojom koja ti grozno stoji i obuči haltere koje mrziš, ali njemu je to sexi, njemu si u tome savršena, da treba i to napraviti, i osječati češ se bolje.
ako to znači da trebaš nekada prešutjeti i to treba napraviti.
ako to znači da ga treba pohvaliti kada je oprao suđe a ono je još prljavo, ili stavio sušiti robu nepravilnim redom, zgužvanu, pohvalite ga.
oni to rade zbog nas i sretni su.
sve te stvari utječu na brak i to itekako.
na kraju bitno je da se razumijemo i poštujemo, da nema teških riječi i optuživanja i to je to.
Meni je samo krivo što u masu primjera vidim da žene uvijek popuste. Dakle, treba pohvaliti i kad traljavo operu suđe. I još staviti haltere i ugađati mu.... Voljela bih vidjeti primjer gdje se muževi više potrude.
Angie75
Meni je samo krivo što u masu primjera vidim da žene uvijek popuste. Dakle, treba pohvaliti i kad traljavo operu suđe. I još staviti haltere i ugađati mu.... Voljela bih vidjeti primjer gdje se muževi više potrude.
Meni se to isto čini, iako se ne može generalizirati i ima obratnih primjera, uglavnom su žene te koje se trude izgladiti stvari kad zagusti, uložiti još više, prilagoditi se još više, oprostiti. (Negdje sam čitala i to u više navrata, da su žene te koje češće nego muškarci opraštaju prevaru.)
maremama, poanta mog pitanja je i bila činjenica da smatram da nikad nije pravi trenutak za djecu da se roditelji rastave. I ne mogu se složiti sa tvojim postom u potpunosti jer, kao što je i Angie rekla, previše si se bazirala na ugađanje žena mužu, bez da si se dotakla druge strane. Zašto bi ja njega pohvalila ako opere suđe polovično? Suđe nisu moji organi ili moj centar svijeta, to je samo jedna u nizu sitnica koje čine naš dom. Ovo sa halterima i šminkom...i da ga volim do kraja svijeta, ja neću raditi ono što se meni ne sviđa. Ako mi paše, OK, ako ne onda zaboravi stari. BBrak je uzajamno davanje i uzimanje a previše se priča o davanju žena na sve moguće načine. Ne želim živjeti s nekim kome se treba konstantno ugađati. Niti to tražim od njega. Meni treba sigurnost, podrška, ljubav...znači one neopipljive stvari koje čine kvalitetnu vezu. Ja sam otvorila ovu temu a i dalje nebi znala odgovoriti na to pitanje. Ima li smisla čitav svoj život živiti u prijateljstvu a sanjati o ljubavi? Da nebi bilo zabune, ne radi se o meni i o mom braku nego općenito, previše je ljudi koji životare uz nekoga zbog "dobrobiti" djece
Čuj, znaš kako se kaže: istina je u očima promatrača. Ne mora biti da žena uvjek popusti, možda to samo tako izgleda.
Recimo, nekom sa strane bi moglo izgledati da ja popuštam MM, da mu ja ugađam ili ne znam šta. Ali, u većini slučajeva ja ne popuštam nego samo revidiram svoj stav.Možda ne mora biti po mome po defoltu, možda je i njegov način jednako dobar.
I ko što je mamamare gore napisala, u jednom momentu (krize) sam ja shvatila da je on taj s kojim želim biti još puno godina i da ću morati prihvatiti da ima i mana, ne samo vrlina. I nekako su mi se stvari u glavi poslije toga složile. Do tada sam se stalno pitala da li bi mi s nekim drugim bilo bolje ili ne?
Da se razumijemo, meni ta misao o rastanku nikad nije sazrela u glavi, niti sam ju izgovorila ikome, pogotovo ne njemu. To su bile neke moje unutarnje dileme i uvijek bi se dilema rješila na način da bi ja zaključila da mi je s njim dobro i da možda imam nerealna očekivanja. Stvari koje su me smetale nisu imale nikakve veze s našim odnosom.
I kad sam napokon shvatila da je on taj, najbolji za mene, sve dileme su jednostavno nestale. Život nam je čista idila. Naravno da se pokačimo ponekad, ali nema više šutenja niti durenja. Eventualno si kasnije pojasnimo stavove koji su doveli do kratkog spoja. U većini slučajeva ispadne da smo se samo krivo razumjeli.
Koliko god se htjela odmaknuti od ovog pitanja, na žalost, uvijek mi se i iznova vraća.... Do kad tako? (i sad ide onaj smajlić s upitnicima iznad glave...)
Pa meni je bilo dok ja sama nisam odlučila da mi više neće biti. On je moj partner, a ne suparnik, ne trebam se boriti protiv njega nego uz njega. Većina razloga oko kojih se parovi sukobljavaju je zapravo banalna. Ja sam se uglavnom istresala na njega zbog lošeg stanja na poslu i loše financijske situacije. On mi je bio pri ruci i na njemu se dozvoljeno istresati, a na šefu nije. Ovo je pogrešan stav, istresi se na onom koga to ide.
Kad poludiš zbog nečega, prvo stani i zapitaj se koliko je to tebi stvarno važno. Da li bi to i dalje bilo važno da mu se sutra nešto desi, da ga više nikad ne vidiš? Ili bi onda mislila da si se ljutila zbog gluposti. Ako nije glupost probaj u što manje rečenica jasno obrazložiti zašto si poludila, ne duri se beskonačno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom