Jedna starija gospođa koja se nekoliko puta udavala rekla je, da je znala što je brak, ostala bi udana za prvog muža jer joj je on bio najbolji. Samo zato što je bio prvi. Svi ostali su bili već viđeno i proživljeno.
Nikiva, zamisli da ti u braku dođe do zasićenja i osjetiš kako ti muž nije više što je nekad bio. I onda se odlučiš razvesti. Obitelj se raspadne, djeca pate jer roditelji više nisu zajedno, počne ona priča sa dvije kuće, dvije sobe, milijun igračaka itd..pomisliš kako to i nije tako loše iako znaš da djeca imaju samo jednu želju. Upoznaš novog muškarca koji je Onaj pravi. savršeno vam je, divno, upoznaš ga s djecom, opet ih šokiraš ogromnom promjenom u životu ali odlučiš riskirati jer život je jedan i želiš biti sretna. I padne odluka o vjenčanju. Vjenčate se, sve je savršeno, djeca imaju dva tate i dvije mame jer i tata je odlučio opet biti sretan. Prvih par godina idila, voliš ga, sve funkcionira baš kako treba. Ali onda se dogodi repriza od prije par godina, novi muž te više ne zadovoljava u svim aspektima života, sve se nekako razvodnilo, nije to više to. trpiš još koju godinu i shvatiš da je sve to isto sranje ali drugo pakovanje. što tada? Razvedeš se ponovo i tražiš Savršenog br 3?
Da sam ja odgovarala na ovaknu temu prije 7,8 godina napisala bi identično ovo što si i ti. Sad koji put i progutam govno radi djece. Nije moj brak loš, mi smo prošli svega i svačega zajedno, i lijepih i groznih stvari ali zasad opstajemo. Ali daleko je to od idile. Meni su moja djeca iskreno rekla što misle o eventualnom razvodu. Nakon što sam čula kako djeca razmišljaju u takvoj, pravoj i proživljenoj situaciji, odjednom su mi se djeca mojih razvedenih prijateljica (koje su se razvele isključivo radi svog nezadovoljstva i bajkovitog razmišljanja i očekivanja od života i suživota s nekim) učinila tako bespomoćna, shvatila sam da im je nametnuto nešto što su najmanje željeli a nitko ih ništa nije pitao. Ne želim ovime reći da su djeca razvedenih roditelja nesretna i jadna ali smatram da onog trena kad smo ih rodili, moramo preuzeti ogromnu odgovornost za njih, koja uključuje i staviti svoje potrebe na drugo, treće mjesto.
Njih uopće nije briga sve ovo o čemu mi ovdje raspravljamo. Niti mogu znati radi li se o fatalnoj ljubavi ili tek o prosječnom braku. Njima je bitno da su roditelji skupa i da sve štima. A sve ove nijanse su manje bitne