Hm.... "kvaka" je u tome da sam, otkad sam majka, sve počela gledati kroz prizmu djeteta... Ja sam Majka (i izvan toga, gotovo da me i nema). On je djetetov Otac, i kao takav zavrijeđuje respekt. Dijete treba mamu i tatu. I zato mama i tata pokušavaju imati zajednički miran i sretan život. Iako se možda više baš i ne vole. Iako su se nakon x zajedničkih godina i razno-raznih životnih okolnosti možda sasvim udaljili jedno od drugog. I da nema djeteta, pitanje dali bi danas uopće bili skupa. I eto braka bez ljubavi, a za dobrobit djeteta.
Činjenica je da ne želim da dijete izgubi tatu. A ne želim ni sebi život samohrane majke. I što sad...? Pomiriti se sa situacijom kakva jest i pokušati izvući maksimum iz tog odnosa, kakav god da je. Dokle god je u braku osiguran kakav-takav mir i dokle god je osmjeh na licu mog djeteta (kako je jedna forumašica prethodno napisala), mislim da "brak bez ljubavi" ima smisla.