JesiAdioMare prvotno napisa
Eto ti si zapravo dobro opisala moje stavove o tome.
JesiAdioMare prvotno napisa
Eto ti si zapravo dobro opisala moje stavove o tome.
a sta je to ljubav, i sta je to brak??
moj dragi i ja imamo nesto razlicite definicije ova dva pojma, a opet se to sve svede na slicno, ne smijem reci isto jer nije.
Ne vjerujem da bih zbog djece ostala u takvom braku, ali da ljubavi i postovanja ima bez nekakvog seksa, sigurno bih ostala.
jer ta strast dodje i prodje i covjek je se vrlo brzo zasiti, dok pravu ljubav, medjusobno postovanje i razumijevanje danas je tesko naci (ne kazem i nemoguce).
Svako to nekako drugacije vidi i definira a ja opet ne volim pricati u futuru, sta bi bilo kad bi bilo.....
odgovorila sam sa NE cisto sto je odgovor bio da ne bih zbog djece ostala u takvom braku. Ali ko zna.....
glasala za ne.
brak bez ljubavi ne bi niti radi djeteta. jednostavno mi to nije zdravo.
E sad, jel to pošteno prema sebi i prema drugoj osobi, koristit takvu vezu kao "čekaonicu" nekog drugog tj. trećeg (nama ili njemu) s kojim će se ponovo ostvariti sreća?Trina prvotno napisa
Znam, teško je reći gdje je točka nakon koje je izvjesno da neka veza nema budućnost, ali iskreno mislim da svi to osjete u sebi, samo se ne usude to priznati i nešto učiniti po tom pitanju ...
Da ne ispadne sad da sam ja bezgrešan, dva puta sam ostajao predugo u vezama koje više nisu bile što su trebale biti i kojima je kraj bio izvjesan ... ali sad makar poznajem taj osjećaj "raspadanja" veze.
Moji roditelji su vec skoro 50 godina u braku. Jako se vole, ali su istovremeno i kao pas i macka i nekako u cijelo to vrijeme nisu uspjeli izgraditi zadovoljavajuci nacin komunikacije. Svadje su bile (i danas su) dnevna stvar, tako da sam kao dijete i djevojka jako puno puta pomislila da bi mozda bolje bilo da su potrazili srecu svak na svojoj strani... Pogotovo me smetalo kad su znali reci da su zbog nas, djece, ostali u braku. Trebalo mi je 30 godina da osvijestim kako to nije istina i kako to nije moj problem i kako s tim nemam nikakve veze... I da zapravo ne znam (ni moji roditelji) kak bi bilo da su odlucili drugacije. Moglo je biti bolje, ali i nije moralo. Ne zna se. Nikad se nece znati. Ali svatko ima pravo traziti svoju srecu. I nitko nema pravo drugome zamjerati ako u tome nije uspio...
I tako - bila mi je to dobra skola, ali skupa. Udala sam se tek s 38 (kao i tatek, isprobala prije braka i gore veze koje su propale) i znam da brak nije samo ljubav. To je kombinacija ljubavi, strasti, postovanja, razumijevanja i podrske. U dobrim omjerima. A komunikacija mora biti dvosmjerna. I odgovornost. Isto tako - brak je dinamicna zajednica, imamo svi mi boljih i losijih dana, boljih i losijih trenutaka, i svatko za sebe i zajedno. Ono sto mene drzi u ovom braku (uz sve nabrojeno) je i svijest da smo mnoge probleme i lose faze vec prevladali zajednicki, pa se nadam da cemo i ubuduce. (Pitala muza o ovom topicu - slozili se da nam je bolje u braku nego prije! )
to je najgore što su mogli izjaviti.Peterlin prvotno napisa
kao što kažeš, to je isključivo njihov problem i vrlo je nesmotreno i neodgovorno navaliti djeci taj teret i odgovornost zbog svog lošeg braka, i osjećaj krivice, prvenstveno.
Ne bih baš rekla da bi bila čekaonica... :/tatek prvotno napisa
Čekaonica je od onog trenutka kada si ti (u duši ili glasno) raskrstio s osobom s kojom živiš, a dalje s njom živiš i čekaš gdje će te voda odnijeti ili koga će ti donijeti ... pa čak živiš i na način na koji si opisao u jednom od svojih prethodnih postova, ono, on promijeni posao prije 10 dana, a ti ni ne znaš o tome - ili ti nije važno...
Dokle god ti živiš s bračnim partnerom i taj život je jedina zajednica koju poznaješ, pa joj se prilagođavaš, nekad daješ više, nekad manje, a tako i on, i cijelo vrijeme si manje ili više zadovoljan, a s druge strane zapravo i ne znaš ŠTO JEST sreća jer ju nisi okusio ili si je okusio poodavno... a onda ti u jednu takvu (učmalu, statičnu, kako hoćeš) zajednicu uleti nešto što prepoznaš kao sreću i u tom trenutku shvatiš, da si zapravo živio u emocionalno težim uvjetima nego ti je za duševnu hranu potrebno - samo si bio dobro prilagođen na manje, e, to je nešto drugo.
Možda niej odmah čekaonica, ali neumitno klizi prema njoj. :/AdioMare prvotno napisa
Na početku bijaše sreća, ljubav, prijateljstvo, seks i strast.
S vremenom neke stvari počinju nestajati - recimo seks, strast, pa i sreća u nekim periodima ... no, ostaje ljubav (emocionalna povezanost, ne zaljubljenost).
A onda ponekad nestane i nje, pa ostane samo prijateljstvo ... nekad kod obje strane, a nekad samo kod jedne (bolna situacija!). Ako ima obostrane volje, tu se veza/brak još mogu spasiti, probuditi emocionalnu povezanost ... ali samo ako je volja zaista obostrana.
No, ako nje nema, neminovno, ali sigurno će se pojaviti sreća i ljubav vezani uz neku treću osobu ... a ta faza kad nitko još nema trećega/treću, ali nemaju više ni jedno drugo u emocionalnom smislu, to je čekaonica.
Ne vjerujem da itko može živjeti bez ljubavi i osjećaja sreće kojeg pruža voljena osoba - ako to više ne čini partner tada je neminovno da će na njegovo/njezino mjesto kad-tad uletjeti netko drugi. I onda se dešava ona mučna no neizbježna situacija - ili se to taji ili se na brzinu prekida ... i ne vjerujem da je puno ugodnije nego kad se to učini i bez prisustva treće osobe, u miru i, nadam se, obostranom razumijevanju.
OK, možda to netko i tako doživljava.AdioMare prvotno napisa
Meni osobno je u takvim trenucima bio izrazito mučan osjećaj da me netko drugi veseli više od moje tadašnje partnerice i bio sam 101 % siguran da je ta veza došla k svome kraju i da od druge osobe dobivam ono što bih trebao dobivati u vezi - životno veselje i sreću ... ali sam zbog svoje iracionalne nade da će se nekim čudom ipak nešto popraviti, zbog svoje inertnosti i vjerojatno straha od samoće odlagao taj kraj u nedogled.
Sjećam se dobro tog vremena i neugodnog osjećaja kojeg je ono nosilo, bio sam potpuno svjestan beznadnog stanja u kojem se našla veza i ja sa njom.
Pa ne mora kliziti.tatek prvotno napisa
Neki ljudi će do kraja života poželjeti izvlačiti iz postojeće veze sve što je uopće moguće i biti s tim zadovoljni, dok će drugi ljudi gledati na to kao na trošenje vremena i energije uludo, dok drugdje čeka neka sreća. Čeka li? Tko to zna.
Što se drugog dijela tiče, slažem se, ali opet se vraćam na pitanje: gdje je sreća, i što je to? Hoću li je naći? Hoću li se samo pokidati grčevito je tražeći, hoću li se razočarati, shvatiti da mi je veću sigurnost i podršku davao moj emocionalno isprazni brak od ispunjenja osjećajem razrješenja braka?
Tatek, ovo je nešto drugo. Vjerujem da je jedini izlaz - u izlazu iz takve momačke veze jer ti bračna ne obećava puno, ali mislim da bračni partner kojeg si jednom ludo volio, kojeg danas voliš, ali nestale su one sitne nježnosti ili strast, niste neprijatelji, a još imate i djecu (koja, hoćeš, nećeš jesu svojevrstan začin u bračnoj vezi) drugačije kotira.tatek prvotno napisa
Slažem se, neki ljudi će radije odabrati sigurnost bez sreće umjesto nesigurnog traženja sreće.AdioMare prvotno napisa
Što je bolje? To je potpuno individualna stvar, svatko je kovač svoje sreće i sam odlučuje o svojoj budućnosti, no moj osobni stav je da se ostajanjem u sigurnosti automatski čovjek na neki način odriče tog traženja nove sreće odnosno otežava si put do nje.
Naravno, neki će ju naći i tako, ostajući godinama u "prijateljskoj" vezi, i onda će kad ju nađu odjednom pronaći snage za promjenu i ostavljanje partnera koji će se možda čudom čuditi otkud sad to ... a drugi će u takvom stanju, nezadovoljstva i jamranja dočekati i kraj života.
(naravno, moja je pretpostavka da su ljudi nezadovoljni vezom u kojoj nema emocioanlne povezanosti ... možda ima i onih kojima je to OK? :? )
E, to je problem ove teme što je teško razlučiti razgovor o dvije vrste veza - one u kojima je nestala strast, ali još uvijek ima emocionalne povezanosti (to vidim kao normalnu razvojnu fazu jedne dugogodišnje veze i ne vidim problem u ostajanju u njoj) i one u kojoj više nema te emocionalne povezanosti i ostaje samo partnersko-prijateljski odnos bez neke posebne emocionalne podloge. Ja sam govorio o ovoj posljednjoj jer sam iz Trininih postova skužio da ona želi mišljenje o takvim vezama.AdioMare prvotno napisa
Poždera mi post!!!
Nema veze, ti si to ionako odlično sažeo, te dvije vrste veza.
Samo bih još dodala da je za moj pojam vezi kraj (ostali mi u njoj ili ne) u onom trenutku kada shvatiš da s tom osobom više ne ide dalje, a ne onda kada ti se učini da u vezi nešto fali.
Čini se da je isti drek, drugo pakovanje, ali nadam se da još netko (osim mene ) shvaća što želim reći.AdioMare prvotno napisa
Pa, mislim da i ja kužim - vezi je kraj onda kad više nemaš volje truditi se oko nje, rješavati probleme .. odnosno, kad se makar jedna od dvije osobe u vezi prestane truditi oko održavanje te veze.
Baš smo sad to dobro definirali, kao matematički teorem ...
Glasala za Ne.
Iako osjetim da godinama mijenjam svoje stavove ili da ih rastezeeeem...vjerujem da ne bih mogla zivjeti u takvom braku. Borila bih se do kraja, ali kad bi vidjela da nema obostrane ljubavi, ne bih mogla ni disati, pogotovo zivjeti dalje pored "te osobe".
Ljudi, što je prijateljstvo između (još)supružnika?
Jel to podrška i razumijevanje da ako se poželi može imati i netko sa strane? Ako si prijatelj-razumjet ćeš!
Preopćeniti su mi ti pojmovi.
Ja sam glasala za treću varijantu.
ne
nije pošteno ni prema meni, ni prema partneru, ni prema djeci
Može bedasto pitanje?
Ako su bračni partneri samo prijatelji, zakaj to ne bi ostali i nakon rastave, pa tako pružili svaki sebi (i onom drugom) priliku da si izgrade novi život?
Takve poznajem i takav princip mi se čini u redu, i prema sebi i prema partneru.Peterlin prvotno napisa
Pa zbog djece, jasno. Djeca ostaju kod jednog roditelja, dobivaju još jednu mamu, pa tatu, pa polubraću, polusestre..pa kako se tko u svemu tome snađe.Peterlin prvotno napisa
Meni to nije jasno niti se podrazumijeva. Ja sam dijete iz takve obitelji. I nije mi se svidjelo. Trebalo mi je duuuugo godina da shvatim da moji roditelji nisu u svom braku ostali zbog nas, djece, nego zato jer nisu imali petlje/hrabrosti/snage tražiti bolje. Ne zamjeram im to. Zamjeram im to što su su nam govorili da su ostali u braku zbog djece. Nisam bila spremna nositi tu odgovornost kao dijete (niti mi je pripadala). Nisam spremna nositi takvu odgovornost ni sada. NIKADA mi ne bi na pamet palo svojoj djeci takvu odgovornost natandrkati na vrat. Tko nije probao, nema pojma kako to izgleda iz dječjih cipela...Dijana prvotno napisa
Za dobrobit djece najbolja su poštena rješenja. Kakva god bila. Amen.
Obitelj na koju sam mislio u mom prethodnom postu ima troje djece u rasponu od 8-20 godina, u trenutku razvoda su imali 5 godina manje.Dijana prvotno napisa
Njihov odnos nakon razvoda doživljavam kao skoro pa idealan što se tiče brige oko djece, komunikacije, prava i obaveza. Inače razvod nije prouzročila neka treća osoba već razlike u karakterima odnosno gledanju na dalji život. i razvoju njih kao osoba.
Tatek, znači li to, po tebi, da oni koju ne uspiju zadržati taj prijateljski odnos, a ne radi se o netrpeljivosti, u stvari još uvijek mare jedno za drugo i žele se kao muž i žena?
Niti u braku ne mogu reći da imam prijateljski odnos s MM koji je ovdje rado spominjan.
On je meni uvijek bio i ostao poseban, posebniji od svih prijatelja, zapravo, ne vidim nikakvih sličnosti u ovom i ovim odnosima, za njega oduvijek vrijede druga pravila.
Hm, ovo baš nisam skužio ...AdioMare prvotno napisa
Po meni je partnerski odnos jednak prijateljskom + ljubav odnosno vrlo bliska emocionalna povezanost koja uključuje i brigu/nježnost/veselje itd. Toga ima ponekad i među prijateljima, ali je ipak, rekao bih, tipična za partnerske odnose.
Ja ipak više gledam na prijateljske odnose u svjetlu nekakvog uobičajenog prijateljstva - s tim ljudima se često čujemo, raspravljamo i o privatnim stvarima, pomažemo si itd, ali se ipak ne vidimo svaki dan s njiam, ne rješavamo u pravilu s njima probleme egzistencijalne prirode niti roditeljske ili slične (diskutiramo da, ali ne rješavamo!).
E sad, ako nestane ljubavi i te emocionalne blizine (po meni je to povezano) tad je tu vezi kraj (opet, prema mom osobnom tumačenju i shvaćanju).
A sad, da li je moguće da partneri ne budu i prijatelji ...? Hm ... ma, mislim da zanm na što si ciljala, ali je i meni to teško opiati. Ajde ti to malo pojasni da ja sad ne interpretiram tvoj misli.
Adio mare i tatek
Ja se nekako vidim u ovome što piše Adio mare, o tom prijateljsvu i posebnim pravilima
Ne znam jesam li sve pohvatala jer nisam baš forumirala zadnjih dana: bi li pitanje povjeravanje djece na skrb određenom roditelju utjecalo na eventualnu odluku?
Vjerojatno bi.Anci prvotno napisa
U ovoj razvedenoj vezi koju sam maloprije spominjao sjeca su u teoriji kod majke, međutim u praksi su ona vrlo često i kod oca - toem pomaže i to što oni stanuju na cca 2 km jedno od drugog tako da su djeca vrlo mobilna i čas su tu, čas tamo (recimo imaju krevet i u jednom i u drugom stanu, najmlađeg sina voze na aktivnosti malo jedan malo drugi itd).
Ta vrlo bliska emocionalna povezanost koju netko zove prijateljstvo meni nikako ne sjeda pod tu kapu, ne poznajem ga kao takvo u odnosu s bilo kime s kim imam prijateljski odnos. To je, po meni, vrlo specifično i neponovljivo kod bračnih partnera, rekla bih.tatek prvotno napisa
Tako da bih ja, u slučaju rastave s mužem, morala izgraditi jedan novi odnos između nas (zbog djece i ne samo zbog njih), jer nisam sigurna što bi nam ostalo.
Poštovanje?
Ali to je osnov bilo kojeg odnosa.
Jest, to bio neki odnos baziran na poštovanju i razumijevanju, no opet "manje blizak" od prijateljstva, jer pretpostavljam da se ipak ne bi baš čuli i vidjeli svako malo, razglabali o novim životima itd.AdioMare prvotno napisa
Ne znam ni ja kako to imenovati - "ekspartnerski" odnos? :?
Kada se čini da više nema ljubavi, a to što je ostalo od braka (zasigurno) nije prijateljstvo, rekla bih da je to osjećaj pripadnosti bračnom partneru, i to mi je, do nekog novog trenutka u braku (ili izvan) sasvim ok, a da ne bude nazvano stend bajem ili čekaonicom, što misliš, tatek?
Zašto kažem da se zasigurno ne radi o prijateljstvu?
Zato što jedan ljubavni odnos započinje iz ljubavi i završava s njenim nestankom, jedino ako nije započeo iz prijateljstva, što onda otvara sasvim neke druge vidike i mogućnosti za krajnji ishod. Tu ja nisam doma.
Tu sam zato ja doma.AdioMare prvotno napisa
Meni su skoro sve cure prvo bile prijateljice, a zatim i nešto više.
No, mislim da to za odnos nakon ljubavi nije uopće važno, ljubav/partnerstvo umnogome briše prethodne odnose i mislim da nije moguće kad završi ljubav prešaltati se nazad na prijateljstvo, samo stisneš "back" i sad smo prijatelji - ne bi išlo ...
Po meni je osjećaj pripadnosti partneru jednak emocionanoj povezanosti - sve dok osjećaš pripadnost ne želiš izaći iz te zajednice (ili si bar ja tako mislim?), kad je više nema ... a onda više nemaš što ni raditi u toj zajednici, imao djecu ili nemao.
Ja živim od ljubavi... one intenzivne, magnetske prema osobi koja, kad me zagrli, shvatim da do maloprije nisam zapravo disala....
Pa i sad, kad je na putu ili kad smo u nekoj krizi, pa se od ljutnje udaljimo.... jedva preživim dan znajući da živim primajući i dajući ...malo. Takav život ne mogu zamisliti.
Meni je ljubav hrana, temelj, smisao, put, cilj, sve!
Radi djece sam već pogazila tisuće mišljenja, stavova, obećanja.. pa tko zaista može tvrditi da bi učinio ovako ili onako.
Mogu reci samo da se nadam da ne bi ostala zivjeti ikada i igdje i s ikim i na način koji me trajno ne može činiti sretnom. Radi djece? Hm. Dječjim srcima trebaju sretni roditelji, koji im trebaju pokazati da od sreće ne treba odustati i da se odrastajući ne prestaje biti sretan.
Možda je svačijem (pa i dječjem) komoditetu lakše živjeti po starom i svi na okupu, čak i kad stvari ne štimaju, ali odlučila bi se za kratkotrajne suze radije nego da živim mrtva, a to zapravo znači život bez ljubavi.
Pristajati na nešto što me ne ispunjava, radi ikoga i ičega, govori o tome da sam odustala i da ne vjerujem u veličinu života.
Uh, kako se nadam da mi se to nikada neće dogoditi. Ili bar ne prije 76. Ne, nikad radije...
__________
Ovo sad sa kategorijama i vrstama prijateljstava je nebitno. Jedino pitanje je da li je to odnos koji nas ispunjava ili ne.
Teško da bih išta mogla tako žestoko podijeliti na lijevu ili desnu stranu, posebno ne brak. A brak mi je puno kompleksnija pojava od same ljubavne veze između partnera. Govorim o sebi, ja sam inače takva, rijetko na nešto gledam sa "ili je ili nije", po meni uvijek ima nešto neutralno, po sredini, sjeveroistočno ili jugozapadno....Anita-AZ prvotno napisa
Tako da, važne su i podkategorije, ali ne prijateljstva, već pripadnosti partneru na ovaj ili onaj način.
Kužim da tebi to znači jedino ono s početka posta.
Meni je fenomenalan odnos Anite i njenog muža. Ali ja se u tako eksplozivnoj vezi pogubim. Imala sam jednom takvu sličnu vezu, ali ja brate mili nit sam učila, nit sam spavala, nit sam jela, ništa.
Brak mi je ipak mirnije mjesto.
isto tako.Dijana prvotno napisa
čini mi se da s AM dijelim pogled na brak.
ajd' barem nešto, kad se već ne možemo složiti oko mesa
Dijana prvotno napisa
I ja sam na listi kod Adio mare.
Ni mi nismo prijateljevali.
Ali baš da smo mirni :/ i nismo- tu sam u a zakajinom taboru
Ja nekako ko Anita, bez tog nekakvog osjećaja ne mogu funkcionirati. Zato sam i postavila ovu anketu jer me zanimalo kako vi stojite s tim. A kad malo pogledam oko sebe tuga me hvata, koji put pomislim da uopće nije moguć brak koji traje a kvalitetan je, da se ljudi baš iskreno vole i da su ispunjeni.
A vidim da se postotak drugog odgovora ipak približava prvom, za razliku od početka, kad su daleko u prednosti bili oni sa odgovorom "Da".
Trina, je li tebe muči dilema brak bez strasti vs brak u kojem je ok, ali nema strasti? Tj. vrijedi li ovo drugo, zajednički život s djecom žrtvovati u korist onog prvog?
Brak bez strasti, bez bliskosti, bez osjećaja da si sretan s tom osobom ali opet ne mrziš ga, nje ti gadljiv, poštuješ ga kao osobu, lijepo ti je s njim..eto ko sa frendom.Dijana prvotno napisa
Teška situacija, budući da su tu i djeca. Ako su veća, onda se lakše razići, ali ako su mala, ha, ipak ih se zakida za konstantnu zajednicu s oba roditelja. Ja bih čekala, pa s vremenom bi se iskristaliziralo i rješenje, ono da si sa odlukom sto posto siguran. A u međuvremenu bih pokušala potpiriti nestalu strast. Samo, je li ovakvo stanje obostrano ili jednostrano?
To znači da smo dobro "reklamirali" ovaj drugi odgovor.Trina prvotno napisa
Znate kaj, cure, meni se čini da je dosta nesporazuma ovdje došlo iz različitog poimanja riječi "ljubav" i "strast", ljudi, u skladu sa različitim svojim temperamentima, različito poimaju te riječi.
Ja osobno dosta rijetko upotrebljavam riječ strast i da me sad netko iznebuha pita da li je moj brak pun strasti, zaista ne zanm što bih mu rekao. Vjerojatno bih rekao da nije jako strastven, ali da je pun ljubavi. Za mene se dosta toga što je tu napisano podrazumijeva pod rječju "ljubav", a strast obično upotrebljavam vezano uz razgovore kao što je ona tema o orgazmu.
A prijateljstvo ... to mi je nešto što razlikuje naš odnos i recimo odnos supružnika koji imaju zajedničke teme kućanstvo, djecu i seks i ništa više (dakle, u slobodno vrijeme se svak bavi svojim stvarima, jer imaju različite interese), dok se naši interesi, načini provođenja slobodnog vremena itd u mnomogome preklapaju i to je taj neki "prijateljski" odnos.
Ako možemo napraviti neku podjelu između braka baziranih na strasti (seks i to) i onih baziranih na prijateljstvu (ovo što sam upravo nabrojao), tad smo onda mi u ovoj drugoj kategoriji ... no, sve to mi je malo kao zbrajanje krušaka i jabuka, niti jedan brak/veza ne može funkcionirati niti kao samo strastvena veza niti samo kao prijateljska (zato sam i glasao sa "ne" i zagovarao tu opciju), već kao kombinacija obje.
Kako se TM osjeca u cijeloj toj prici???Trina prvotno napisa
I dalje - jeste li probali probuditi strasti?
Zar zaista misliš da, uz uzajaman angažman oboje partnera, ta iskra ponovno ne može zaiskriti?Trina prvotno napisa
Postoji li ipak nešto u tebi, makar dobro začahureno, a za čiju bi aktivaciju mogao biti zaslužan on?
Naravno, zanemari ako zabadam.
E da, još nešto - vidim da se ovdje često pojavljuje i slijedeća teza: "strast" = "sreća"
Hmmm ...
Istina je da je to čest slučaj, osobito ako iza strasti leži još nešto (prijateljstvo ), dakle ljubav, bliskost itd itd itd.
A strast sama po sebi može biti itekako daleko od sreće odnosno može značiti samo sreću na kratke staze.
(znam da ne mislite u tom smjeru, ali vidim da se ta misao stalno mota tu negdje ... )
Znaš, znam neke koji kažu, ako ima strasti ima i svega drugog, i ljubavi i prijateljstva, sve se posloži. A ako nema, ništa je ne može zamijeniti.tatek prvotno napisa