Citiraj babyboys prvotno napisa
ovo me strašno podsjeća na onu temu o nenošenju jakne.
postoje stvari koje se MORAJU i o kojima se ne pregovara.
npr. nije bitno hoće li biti u cipelama ili šlapama u kući, bitno mi je da nije bos.
Nije bitno hoće li spavati u piđami ili robi iz vrtića, bitno je da ne spava gol.
Nije bitno hoće li mandarinu ili kivi, bitno je da jede voće.
ALI nema rasprave oko toga peru li se ruke kad se dođe iz vana, zubi prije spavanja, presvlači li se ukakana guza i u koje se vrijeme ruča ili ide na spavanje.
To su stvari oko kojih nema pregovora jer su za njegovo dobro i on ne mora razumjeti zašto, a mislim da sa dvije godine to i nije u stanju, nego ih mora izvršavati.

Naravno da tstira granice, to svi radimo kad se susrećemo s novim pravilima i situacijama, ali i i tm morate ostati dosljedni jer mislim da inače riskirate problem puno većih razmjera.
X

Ja sam tek sad (kad su oba sina u školi) u poziciji da ubirem plodove ovakvog načina odgoja. Djeca su od prvog dana znala što je prihvatljivo, što ne; oko čega se možemo dogovoriti, a oko čega nema i NEMA kompromisa. I gotovo! A sad - eto u školi dva odgovorna i samostalna dječaka (sve su bolji). Nismo ih počeli pripremati za školu mjesec-dva prije. Sve je to naš život, a u njemu djeca imaju stalno mjesto SA JASNIM I ČVRSTIM OKVIRIMA (primjerenim dobi) iz kojih se ne izlazi. I nema nikakvog načina da dijete kontrolira mene ili da moj strah kontrolira mene. JA sam u ovoj priči roditelj i odgovorna i moram odlučiti što se smije, a što ne. To ne znači da se koji put ne poslužim trikovima koji imaju svrhu izbjegavanja prisile (tj. dijete treba PRIVOLJETI da napravi kako je dogovoreno, a ne natjerati). I to je sve!