muke po mami

[nataša]

ne znam kako bih to opisala...

ujutro ustajem u 15 do 6, u 6 i 15 dižem A , spremam ju za vrtić, i već tada počinje: neću obući to, neću ono, neću visoki rep, oću puštenu, pa obrnuto, neću te cipele...plakanje , divljanje, pa ja vičem, divljam, šizim u rano jutro....

Zarekla sam se da ću neću tući, da neću prijetiti nečim što ne mogu ostvariti, ALI VIŠE NEMAM SNAGA!!
Dođe mi toliko puta da ju ističem tako strašno da pamti za cijeli život, pa drago dijete nemoj mi to raditi, suzdžim se jer sam se zarekla da ju neću tući, tako ništa ne postižem, samo me se boji, i stvara joj se revolt prema meni itd. itd.....

ali nisam pametna šta onda uraditi?!

onda dođem na posao, e tu počinje tek muka, počnem razmišljat kako uglavnom šizim na nju, divljam, nemam vremena objasnit joj( ni snage u 6 ujutro) , grozna sam...pa se onda sekiram, trebam li drugačije, kad sam s njom ne razmišljam kako trebam, već postupan impulsivno, a kad sam na poslu onda razmišljam da bi trebala drugačije..

npr. u vrtiću ostaje tužna, već drugu godinu zaredom, i ja joj prijetim da ću ju ostavit kod kuće samu da se sama čuva , ako joj se ne sviđa u vrtiću, tu se ona naravno uplaši i rastuži, nemam snage više za objašnjavanje da su tete dobre, da ju paze kada nikog nema, da su tamo prijatelji itd. itd. teta joj je stvrano dobra,uf...teško mi je....

pa se rastanemo tako da joj tiho oštro šapućem: "samo se usudi plakat!!", i kad odem od nje dođe mi da se ubijem( ne bukvalno) od muke što sam se rastala od nje u takom raspoloženju..

et..malo sam vam se morala izjadat, tu sam sigurna da me niko neće prekinuti dok pričam, da nikom neću bitr naporna, ako ćete čitat, dobro, a ako nećete, ne morate, ne opterećujem vas direktno...

[lucij@]

Mogle biste navečer zajedno odabrati što će obući i kako će se urediti. Tako bi barem jedan problem bio rješen, ne bi od ranog jutra krenule nervozno i ostalo bi ti strpljenja za ostale "mušice". Znam po sebi, ako uvečer sve ne pripremim, ujutro sam obavezno nervozna.

[marta]

Znas, najcesce se ne moze rijesiti sve probleme odjednom, a ti ih imas vise. I zato kreni od jednog i rijesi prvo njega. Koliko sam iscitala iz tvog posta, djevojcica ti je tuzna sto mora u vrtic, a tebe zbog toga pere griznja savjesti i onda to prebacujes na nju kad joj zabranjujes plakanje.
Zabranjivanje plakanja je nesto sto vodi u vrlo neugodne situacije u odrasloj dobi. Meni mama nije zabranjivala plakanje, ali mi je stalno, sa smijeskom, govorila "nemoj plakati, nemoj plakati" bez obzira o cemu se radilo. I nisam plakala. Ne placem ni dan danas, osim u totalno bezveznim situacijama, kad se raspadnem nicim izazvana i osjecam totalnu neugodu i sram jer sam zaplakala. Vrlo zayebano.
Za pocetak, pregrizi jezik i u vrticu reci svojoj curici da znas da joj je tesko st omora ostati, i da ako je tuzna smije plakati, a ti ces ju utjesiti. I obrisati joj suze. Bit ce lakse i njoj i tebi. Ako treba, ukljuci i tetu u to.
Ne prijeti joj ostavljanjem kod kuce. Jednostavno prestani s tim. zabrani si da to govoris. I probudi ju 15 minuta ranije da se pomazite prije ustajanja i da se dogovorite sto ce obuci i doruckovati.
Sretno.

[panda]

Draga
Koliko to već traje? Mislim ovo sa oblačenjem. A koliko je curica stara?
Mi smo imali identična jutra, i ne samo jutra. Na venčanje mog brata smo stigli sa sat vremena zakašnjenja, uplakani oboje, ja izgužvana, on obučen na silu, musam i raspojasan...
Imali smo i epizodu kad ništa neće da obuče, ništa mu ne valja. I ja ga odvela u vrtić u gaćama. Bukvalno.
Pokušaj pripremanja odeće za sutradan uglavnom nije pomagao.

Umirala sam od tuge i griže savesti. Razgovarala sa psiholozima, vaspitačicama. Sve Ok. U vrtiću se oblači bez problema a sa nama sve kida i čupa. A ja umirem. Savet je bio: Ne tuci, ignoriši, ponavljaj da se mora obući i ići u vrtić. Ne preti. To je faza isprobavanja granica i vežbaja svoje volje. Traži da bude samostalan i poštovan. Treba pokušati max smanjiti pritisak bilo koje vrste i dati mu veću slobodu. Oseća se bespomoćno jer sve radi kako mu se nameće. Treba malo popustiti, naprimer: može da pravi lom u svojoj sobi, može da izabere sam šta će obući (od tih boja sam dobijala fras, ali pustila sam ga) i tako...

Jednostavno je prestalo samo od sebe. Trajalo je ukupno 4-5-meseci.

Posveti joj max svoje vreme i pažnju posle podne. Radite sve zajedno, ispunjavaj joj želje. Nek se oseti važnom, mazi je, šetajte, igrajte se , plešite....

Kad me uhvate najgore lutke i kad bih ga najradije "izbacila kroz prozor" setim se da sam JA htela da ga rodim, more suza sam izlila dok ga nisam dobila i da one nema nikog drugog osim nas dvoje i da mu sigurno nije lako da prihvati ovaj svet, jer ni meni nije lako, a kamoli njemu. I onda ga samo zagrlim jako i kažem koliko ga volim i da ću uvek biti tu za njega...

Eto, javljaj kako ide

[Nataša,Sarajevo]

Moj mali se tako ponaša ako je nenaspavan. Da pokušate ići u krevet bar pola sata ranije makar ne zaspala odmah, možete pričati priču ili listati slikovnicu.


"mama, volim te do cijelog mjeseca" - i misli stalno na ovo

[Loryblue]

uf draga znam točno kako ti je i kako se osjećaš
jer ima dana kad smo L. i ja u takoj fazi, ja na jednoj strani iznervirana njenim ponašanjem i svakodnevnim plakanjem, ona s druge strane jer moja nervoza samo pojačava njenu.

prvo što smo mi sredili je večernji odlazak u krevet.
njena nervoza većinom je proizlazila iz nenaspavanosti. išla bi u krevet oko 22.30-23, a znala bi i u ponoć, i dizala se ujutro u 7 i naravno da je bila neispavana, a tim i nervozna čim bi otvorila oči. pa smo je počeli stavljat u krevet najkasnije do 21.30. i tu smo već dio problema riješili jer je za nju 2 sata više sna itekako značajno.
robu za vrtić pripremimo navečer, zajedno (ja biram ona potvrđuje ili odbija ) tako da ujutro ne bude natezanja.

srića, u vrtić voli ići iako ima dana kad izjavi kako joj se vrtić ne sviđa, ne želi ići, odvratan joj je....i onda joj objasnim kako mora ići jer je nema tko čuvat, mm i ja radimo, a ona se ima priliku igrat. pa počnem nabrajat njene prijatelje, igre, bla, bla i nekako je udobrovoljim.

ali imamo mi i svakodnevnih jutarnjih suza i tantruma izazvanim češljanjem. mrzi se češljat pa uvik plače. ja samo pokažem češalj ona počne kenjkat i nerijetko ja tu puknem pa podignem glas. češljam je da ne mogu pažljivije i laganije, uzalud. ona mora plakat, a ja ispalim na živce. pa mi bude žao, ali me nekad iznervira da mi dođe uzet škare i ošišat je pri glavi da skratim svakojutarnje muke.

u vrtiću se obavezno dobro izljubimo, izmazimo (što vidim tetama kao da smeta jer triba brzinski ući u sobu i kao što se sad imamo puno balit nas dvi ). uvik joj napomenem: ide mama radit pa se vidimo za nekoliko sati. ti se nastoj dobro izigrat s prijateljima.

nadam se da će ove "muke" uskoro bit iza vas i da ćete ujutro sa smješkom izlazit iz kuće i odlazit u vrtić.

[flower]

Za pocetak, pregrizi jezik i u vrticu reci svojoj curici da znas da joj je tesko st omora ostati, i da ako je tuzna smije plakati, a ti ces ju utjesiti. I obrisati joj suze. Bit ce lakse i njoj i tebi. Ako treba, ukljuci i tetu u to.
Ne prijeti joj ostavljanjem kod kuce. Jednostavno prestani s tim. zabrani si da to govoris. I probudi ju 15 minuta ranije da se pomazite prije ustajanja i da se dogovorite sto ce obuci i doruckovati.

ovo potpisujem i ponavljam pitanje - koliko je stara?

sve probleme pokusajte rjesavati dok ste jos hladne glave, npr. pred spavanje obavite razgovore o tome sto ce biti sutra ujutro.

[nataša]

Kad me uhvate najgore lutke i kad bih ga najradije "izbacila kroz prozor" setim se da sam JA htela da ga rodim, more suza sam izlila dok ga nisam dobila i da one nema nikog drugog osim nas dvoje i da mu sigurno nije lako da prihvati ovaj svet, jer ni meni nije lako, a kamoli njemu. I onda ga samo zagrlim jako i kažem koliko ga volim i da ću uvek biti tu za njega...

a da nije još ovoga...i ja sam se mučila 6 godina i sad se ponašam kao da se podrazumijeva to što je ona tu, a nije tako, jako sam se namučila....

"mama, volim te do cijelog mjeseca" - i misli stalno na ovo

da, ovo me sad rasplakalo, kad promislim koliko sam joj važna u životu, i ako u nekom trenutku ne vidi moju podršku, ili čuje neku kretenesku prijetnju, moj bože, što li joj prolazi kroz tu malu glavu koja ionako imam previše informacija...ako ju mama ne razumije, ko će?!



joj, curke, puno fala što ste me malo osvjestile.....puno fala

[nataša]

u vrtiću se obavezno dobro izljubimo, izmazimo (što vidim tetama kao da smeta jer triba brzinski ući u sobu i kao što se sad imamo puno balit nas dvi Rolling Eyes

e a to, uvijek moram izletiti kao da me neko goni, jer tako tete kažu, tako je najbolje, ostavim ju tamo ko jadnicu, sa brzinskim poljubcem( a još i redovno kasnim) i pobjegnem! ne stigne se ni priviknit na situaciju..
od sutra ću joj posvetiti 3 minute vremena!

[nataša]

Bojim se da će pomislit kako ju ne volim dovoljno?!

[panda]

Ne brini, nataša.

Mi smo sve (manje - više) u istom sosu. I sve smo od krvi i mesa, samo obične mame.

Jedino je važno (makar meni pomaže) imati uvek na imu da su deca samo deca, nemaju nikog drugog osim nas, ne umeju da izraze svoja osećanja i brige i pre svega: MI SMO ODLUČILI DA SE ONI RODE, MI SMO ZA NJIH ODGOVORNI.

Pomogne mi i kad zamislim koliko bih nesrećna bila da mi ga bog nije poslao i na šta bih sve pristala samo da ga rodim.

Glavu gore, ti si divna mama, inače ne bi razmišljala i brinula o ovim stvarima.

[Cookie]

Draga, suosjećam s tobom i znam kako ti je

Imala sam slično iskustvo, samo što smo mi od vrtića zasad odustali, što ti, naravno, nije nikakvo rješenje niti ti imalo pomaže... Ali sam ti htjela reći da sam ja mog Luku kad se tako ponašao pokušavala zabaviti nečim drugim, pjevala mu pjesmicu, pričala priču, pa makar mu i crtić pustila - u to doba u rano jutro ima na svim televizijama crtića. Time bi mu odvratila misli od onog što ga je zapravo mučilo, a to je bilo da ne želi ići u vrtić. Ne znam koliko ti je cura stara, Luka ima dvije godine i to je kod njega palilo koliko-toliko. Znam da odvraćanjem pažnje nećeš riješiti problem, ali za to su tri druge cure već dale super savjete, a ovo ti možda pomogne da skrešeš trenutnu nervozu... Drži se

[nataša]

Ne brini, nataša.

Glavu gore, ti si divna mama, inače ne bi razmišljala i brinula o ovim stvarima.

e danas sam si baš dala truda, pričale smo o vrtiću, kakva je situacija, rekla sam da je u redu da bude tužna( marta ), ali da ne brine, ja ću doći po nju.
također ću ju ujutro izljubit i izgrlit pa šta god tete rekle(Loryblue ) i baš me briga, mora znati da ju ne ostavljam rädo, a ne da odem prijeteći joj i ljuteći se na nju!

svakako ću promijeniti način! sutra idemo zajedno po trgovinama, nastojat ćiu bit što strpljivija......

hvala vam na potpori

[nataša]

e da, i A ima 3 godine i 4 mjeseca, malo već prevelika da plače u vrtiću?!

ma , mislim ustvari da previše bdijem nad njom umjesto da pustim dijete da ima zraka od mene, kud god da krene, ja sam tu, di su neka djeca, i ja sam....nenormalno...moja mama mi kaže da moram malo oladit i da moram malo pustit to dijete da se osamostali, ovako nikad neće...ali kad nisam normalna, mislim da je ovaj popremećaj koji imam nastajao 6 godina dok sam pokušavala zatrudniti...mislim da je to to..iako ne znam...

divim se mamama koje su cool, koje stojički, iako s istim intenzitetom brige, ostave dijete da se uči samo prolaziti kod život! SVAKA POHVALA! I NE VOLE IH MANJE NEGO JA, SAMO NORMALNIJE!!

ta djeca lakše podnose i vrtić, i ustajanje i sve ostale, naoko, banalne stvari... :/

[marta]

Pretpostavljam da imas sina baka bi ocekivala da se s 4 godine odseli u samostalni zivot ili vec nesto slicno.

Normalno je i da petogodisnjak zaplace, a kamoli trogodisnjak.

[Maja]

nataša, mala je još. A i nismo sve iste, neke brinemo više neke manje, ali s tri godine je meni još skroz ok da ste skupa.
Inače, moja Nola je krenula u vrtić s tri godine i dvije godine išla zajedno sa starijim bratom u grupu i kroz svo to vrijeme je lagano krizirala, recimo prošlo proljeće, dakle s 4 i po smo imali baš faze da je znala plakati da ne želi ostati u vrtiću, gdje joj je sve bilo jako poznato. Tek od ove godine nekako kužim da ostaje onako slobodno i rado, iako se još uvijek nećka ako nema njenih teta ujutro.

[Anci]

e da, i A ima 3 godine i 4 mjeseca, malo već prevelika da plače u vrtiću?!

Moja ima 4.5 i jutros je plakala u vrtiću. I prošli tjedan.
Ona je takva, nježna... ne voli se rastajati od nas. Sama kaže da joj je tamo lijepo, ali da ne voli kad ja odazim i da zato plače.

Prihvati njenu tugu kao normalan, prirodan osjećaj. Nemoj joj braniti da plače.
Ja svoje curke izljubim, jedna uđe sama , druga se malo nećka i malo plače, ja pozovem tetu da je uvede i onda odem. Tete već znaju da je ona tužna ujutro pa je malo pomaze.

Ja isto plačem kad sam tužna.

A roba...
I ona zaživa ujutro. Počeli smo ovako: navečer izabere i onda to obuče. Nekad zna malo zezati, dam joj da se predomisli: obično kad vidi da ja imam suknju i čizme, hoće i ona

[mim]

divim se mamama koje su cool, koje stojički, iako s istim intenzitetom brige, ostave dijete da se uči samo prolaziti kod život! SVAKA POHVALA! I NE VOLE IH MANJE NEGO JA, SAMO NORMALNIJE!!

Nataša, ja sam naizgled bila takva mama kakvima se diviš. Da si me vidjela kad sam ostavljala uplakano dijete u vrtiću (a krenula je s 3,5 god.) rekla bi da sam cool mama. No, nitko nije vidio to da sam slijedećih 20 km u autu plakala od tuge što je ostavljam. Nije cool svatko tko ti se čini takvim.
Naravno da užasno brineš. Ne mogu zamisliti kako je to kad 6 godina čekaš trudnoću i konačno je dočekaš. I ne voliš svoje dijete "nenormalnije" od ostalih mama. Možda si samo zabrinutija pa to i dijete osjeti, ali to nije tvoja krivica. Vjeruj mi, sve to prođe, a djeca kojoj je dozvoljeno da budu vezana za roditelje stvarno lakše odrastu i ostamostale se.

Imam primjer jedne takve cool mame koja je dijete "gurala" u situacije za koje mala nije bila spremna i meni se smijala jer je moja mala za sve trebala mamu. Epilog? Njeno dijete još danas (s 11 godina) ima ponekad noćne strahove, teško odlazi s razredom na izlete, ima atopijski dermatitis koji je po riječima liječnika psihičkog porijekla, a moja koja je non-stop visila po meni, dugo plakala, za sve tražila mamu...danas ode s nepoznatom djecom na nepoznato mjesto na kojem mora 7 dana govoriti stranim jezikom i boraviti s nepoznatim voditeljima bez mogućnosti komunikacije s domom. To je situacija u kojoj se moja kćer našla ovo ljeto i za to kaže kako joj je najbolji dio ljetovanja.

Moj savjet ti je: što manje stresa ujutro, što manje živciranja s tvoje strane jer znaš da u vrtiću mora ostati kako god se ti osjećala i ponašala, što veća pusa i široki osmjeh na licu (tvom). Dijete mora osjetiti i vidjeti da i ti vrtić doživljavaš pozitivnim i veselim mjestom.

[Anci]

Vjeruj mi, sve to prođe, a djeca kojoj je dozvoljeno da budu vezana za roditelje stvarno lakše odrastu i ostamostale se.

Ja vjerujem u ovo.

[luci2]

Našla sam se u svakoj tvojoj riječi i šaljem ti jedan veliki

evo nekoliko konkretnih savjeta sa moje strane:

-prestati okrivljivati sebe za sve što se do sada desilo i krenuti pozitivno dalje
-smanjiti svoj umor tako što ćeš paziti na prehranu i piti neke vitamine,više se kretati.Znam da zvuči čudno ali djeluje,vjeruj mi puno više toga možeš podijeti ako si manje umorna.
-promjeni pristup prema svemu sa čime nisi zadovoljna

ovo su stvari koje sam ja primjenila kad sam uvidjela da smo svi pomalo postali umorni od svakodnevnih stresnih situacija.I stvari se polako počinju slagati na svoje mjesto.
Konstantno objašnjavanje i raspravljanje sa djetetom koje točno zna što hoće u određenom trenutku stvarno pojede svu energiju svijeta i jedino što nam preostaje je prilagoditi se situaciji i preživiti sa čim manje posljedica po svih.

[Mukica]

melita ima 6,5 godina i bar 2-3 puta mjesecno napravi pravu dramu oko ostanka u vrticu, place i narice ja ne bi ostala u vrticu, ja bi bila s tobom, trci za mnom, oprastamo se po sest puta i slicno...

i nase su tete inzistirale na tome da je ubacim u sobu i pobjegnem, ali meni se to ne svidja jer ne mogu onda cijeli dan nista raditi i osjecam se lose zbog toga sto sam dijete ostavila u suzama i nesretno

al mislim da je vama rjesenje ranije budjenje
mi doma, one dane kad smo na knap za skolu i vrtic, imamo dramu... jer se ja probudim u zadnji cas, pa onda budim njih, pa poludim ak se odma ne dignu, a rekla sam im da je frka... pa se uvjek nekaj skomplicira (nemrem upalit auto ili oskar ne moze naci jaknu ili ja kljuc od auta...)
pa oskar pocne tulit jer bu opet dosao u razred kad bu vec zvonilo
kad imamo dovolno vremena sve je super
li-la
laganini
sve stignemo i niko nije zivcan

[Peterlin]

Istina je da smo svi više-manje u istom sosu... Ja imam školarce, pa znam ujutro imati istu muku (iako je odlazak u krevet strogo reguliran i nema zafrkancije).

Jednom kad su radili cirkus, muž i ja smo se spremili, pojeli doručak, obukli cipele i jakne i.... KRENULI iz stana! Čak smo i svjetlo ugasili... A dečki još u pidžamama... Trebalo je vidjeti kojom su se brzinom svjetlosti spremili, progutali doručak i krenuli za nama.

Sad je nešto bolje i takve situacije su rijetke, ali se dogode.

[mendula]

"mama, volim te do cijelog mjeseca" - i misli stalno na ovo

da, ovo me sad rasplakalo, kad promislim koliko sam joj važna u životu, i ako u nekom trenutku ne vidi moju podršku, ili čuje neku kretenesku prijetnju, moj bože, što li joj prolazi kroz tu malu glavu koja ionako imam previše informacija...ako ju mama ne razumije, ko će?!

Moje je iskustvo da su djeca više od ikoga sposobna oprostiti i zaboraviti.
Baš to: oprostiti nama odraslima grozne loše postupka, kojih se sami pred sobom sramimo i grizemo se zbog njih mjesecima, oni zaborave čim dođemo k sebi i prođe nas ljutnja. Mislim da ispriku ni ne čuju pošteno.

Ovo kažem za utjehu i ohrabrenje da kreneš s novim pogledima i drukčijim pristupom i ne grizeš se da si djetetu učinila nepopravljivu štetu. Popravit ćeš je, mala samo čeka da krenete ispočetka. Svim srcem će zajedno s tobom dijeliti svakodnevne teškoće, samo ne zaboravi da to znači: tvoje teškoće (moraš raditi, moraš je ostaviti u vrtiću...), ali i njezine (teško joj je u vrtiću jer nije s tobom, teško joj je kad si popodne nervozna i obavljaš istovremeno 100 stvari jer bi ona željela doprijeti do tebe i pričati ti što baš sad osjeća i radi...). Kao što od nje očekuješ razumijevanje i suradnju kad je tebi ujutro stiska i frka, tako i njoj daj njezin dio sebe npr. u obliku (jutarnjeg) suosjećanja, pozornosti, vremena čim ga imaš...

Mislim da će vam dobro ići, imaš potencijala...

[nataša]

eh da...popravljam se, nadam se bar...

teta mi je danas rekla( i to ne njena teta?! ) da šta ja radim tom djetetu da je tako povučeno i toliko vezano za mene?! ja naprosto nisam znala šta da joj odgovorim!!!!

ZLOSTAVLJAM JU SVAKODNEVNO KOD KUĆE, NA SVE NAČINE, MUČIM JU, NE VOLIM JU, ČINIM JOJ SVAKAKVA ZLA, ALI JU I PRISILJAVAM DA ME TOLIKO VOLI I DA JE TAKO VEZANA ZA MENE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Znači, nemam riječi!

moja A je jako vezana za mene, svaki ostanak u vrtiću joj je muka, plače ujutro, najviše voli biti samnom, tad je sretna jer ja se s njom igram, pričam, pjevam, šetam...ja se s njom bavim i volim ju!! i sad mene teta pita šta ja njoj radim?!


mislim , ta tetra inače baš i ne voli djecu( što zvuči malo neobično jer je teta u vrtiću) ali je istina!

dođe mi da odem do ravnateljice i ukažem joj na pristup koji sam dobila od te tete :shock:

[marta]

Nemoj se sekirati nego ju priupitaj za koga bi trebala biti vezana, ako ne za majku. Na svako takvo pitanje, postoji i pripadajuci odgovor.

[nataša]

Nemoj se sekirati nego ju priupitaj za koga bi trebala biti vezana, ako ne za majku. Na svako takvo pitanje, postoji i pripadajuci odgovor.

dobro kažeš, ako je to negativno, mislim biti vezan za mamu, onda ja ne znam koje su to pozitivne stvari :shock: !!!

[nataša]

"mama, volim te do cijelog mjeseca" - i misli stalno na ovo

da, ovo me sad rasplakalo, kad promislim koliko sam joj važna u životu, i ako u nekom trenutku ne vidi moju podršku, ili čuje neku kretenesku prijetnju, moj bože, što li joj prolazi kroz tu malu glavu koja ionako imam previše informacija...ako ju mama ne razumije, ko će?!

Ovo kažem za utjehu i ohrabrenje da kreneš s novim pogledima i drukčijim pristupom i ne grizeš se da si djetetu učinila nepopravljivu štetu. Popravit ćeš je, mala samo čeka da krenete ispočetka. Svim srcem će zajedno s tobom dijeliti svakodnevne teškoće, samo ne zaboravi da to znači: tvoje teškoće (moraš raditi, moraš je ostaviti u vrtiću...), ali i njezine (teško joj je u vrtiću jer nije s tobom, teško joj je kad si popodne nervozna i obavljaš istovremeno 100 stvari jer bi ona željela doprijeti do tebe i pričati ti što baš sad osjeća i radi...). Kao što od nje očekuješ razumijevanje i suradnju kad je tebi ujutro stiska i frka, tako i njoj daj njezin dio sebe npr. u obliku (jutarnjeg) suosjećanja, pozornosti, vremena čim ga imaš...

Mislim da će vam dobro ići, imaš potencijala...

hvala ti na ovom postu, baš lijepo od tebe...nevjerovatno je kako se ovdje osjećamo bliskima, kao da smo najbolje prijateljice, slušamo jedna drugu, i posvećujemo se svim srcem!!!

[abonjeko]

npr. u vrtiću ostaje tužna, već drugu godinu zaredom, i ja joj prijetim da ću ju ostavit kod kuće samu da se sama čuva , ako joj se ne sviđa u vrtiću, tu se ona naravno uplaši i rastuži, nemam snage više za objašnjavanje da su tete dobre, da ju paze kada nikog nema, da su tamo prijatelji itd. itd. teta joj je stvrano dobra,uf...teško mi je....

pa se rastanemo tako da joj tiho oštro šapućem: "samo se usudi plakat!!", i kad odem od nje dođe mi da se ubijem( ne bukvalno) od muke što sam se rastala od nje u takom raspoloženju..

Prvo, znam da ti je teško, ali ovo gore nemoj više NIKADA raditi...zaista to mislim vrlo dobronamjerno....kada prestanete s takvim načinom rastajanja stvari će se popraviti, vidjet ćeš!!!

Ona sada percipira jaslice kao nešto što ona mora jer joj mama prijeti...nemoj da joj uspomene iz najranijeg djetinjstva budu povezane sa strahom od ostavljanja, s osjećajem krivice, srama i udovoljavanja zbog moranja da se neka situcija riješi....

I mi smo krenuli u jaslice....teško je, ali, na sreću, ja s njom mogu i malo ostati, slikati, malo pjevati i plesati...pa joj simultano polagano objašnjavam kako idem učiti ili kuhati ili raditi i da ću doći, da se ne brine...ubijam se ponavljajući, ali ponavljanje je majka mudrosti....
..ona je sada relativno sigurna da je ja ne tjeram u jaslice i da to nije nešto što ona mora već da su tamo sva djeca koja čekaju samo nju....i takve slične pozitivne afirmacije....:/

[Nataša,Sarajevo]

Nataša, kako ide? Ima li promjena, nadam se na bolje???

[pikula]

Moram spomenuti kako jedan mali detalj može značiti veliku promjenu. Dominikova grupa je premještena iz jednog vrtića preko puta našeg stana u drugi objekt. Kad idemo pješke on stigne negodovati, istrčati se, opet negodovati, spustiti se niz tobogan i zaboraviti oko čega je negodovao. A ustajanje je počelo sa neću u vrtić, neki dan je čak plakao, a ima skoro 6. Naravno većinu vremena voli ići i sve je ok, ali i teta je primjetila da je puno veseliji nakon što dođe pješice. Razbudi se nadiše zraka, polako se uključi - to mu dođe umjesto kave On inače jako teško prihvaća promjene, gužvu, buku i adaptacija je bila naporna iako je imao skoro 5. Ove godine je drastično bolje, a čak i kad je cendrav šetnja spašava.