Maca koja se udomi s ulice ima u početku takve finte: skače na hranu, dok jede reži, neće jesti iz tanjurića nego zgrabi komad hrane i zavuče se negdje na sigurno i proguta ga po mogućnosti u dva zalogaja, jer je do tada živjela tako da se za svaki komadić hrane morala boriti. Mi smo davno prije udomili jednog mačića koji je živio u seoskom domaćinstvu, gdje su iz istog tanjura jeli kuja, velika maca i on mali. Prvo bi se najela kuja, mački što ostane, a njemu jadnom često nije ništa ostajalo. Potrajalo je nekih tjedan dana dok je skužio da je sva ta hrana samo njegova :D , pa je počeo jesti manje proždrljivo i iz tanjurića.
Trenutno nam u dvorište svraćaju tri mace, prvo je došla mama a zatim i dvije kćeri, ne mogu reći da su baš naše ali čini se da se mi o njima najviše brinemo (na proljeće ću vjerojatno otvoriti topic naziva 'Poklanjam puuuno mačića'). Već par mjeseci ih promatram, i interesantno je kako je kad su ove dvije mace bile još male mačka znala iz posude uzeti hranu i u zubima ju odnijeti mačićima. Sada, kad su po veličini skoro kao ona, kada im dam jesti često mama zna zarežati na kćeri, kao da im poručuje da su dovoljno velike da si same traže hranu i kako je ona sad sebi na prvom mjestu.
Što se tiče toga koga 'najviše vole', daju se navlačiti klincima, ali kao da kuže da sam ja ta koja je 'glavna' za hranu, iako ih i klinci znaju hraniti. Također radi svojeg prijašnjeg suživota s macama imam grif za njihovo maženje, znam točno na koji način vole da ih se češka oko ušiju, po tjemenu, prema nosu, pod vratom... dok klinci taj grif još hvataju.

Po meni, mace su idealni ljubimci i za djecu, ne zahtijevaju previše ali ipak traže redovnu brigu oko higijene wc-a i hrane (kad bi mi ujutro zvonio sat za na faks PRVO sam morala maci dati jesti a onda tek mogla na wc, a sada kad izađem na dvorište tri mace mi voze slalom među nogama pa im prvo moram napuniti tanjur pa onda tek u miru npr. objesiti veš) i djeca se uz njih nauče nekakvoj odgovornosti, a to nije ona tipa 'i po kiši i po buri i u 6 ujutro moram svog psa izvesti van' pa da im ta briga postane tlaka. S druge strane, daju se dirati i kad odrastu i dalje su zaigrani, imaju doduše i trenutaka kad im nije do igre i to i pokažu, a tako se može naučiti da se prepoznaje i poštuje njihovo raspoloženje. A osobno vjerujem da i same posjeduju savršenu sposobnost čitanja raspoloženja, meni se dogodilo da mi je u nekim mojim teškim i tužnim trenucima moja maca došla i ugnijezdila mi se u krilo, dakle nije skakala na mene i tražila igru, nego je samo bila tu.
Ljetos smo imali goste i sjeli u dvorište, a mace su imale svoj šou program - šuljanje, vrebanje, skakanje, lovice, penjanje po jorgovanu... svi smo uživali gledajući ih, i baš sam tad pomislila: tako to treba biti - domaćini i gosti ispijaju kavicu, a u dvorištu djeca i mace.

Malo (da malo) mi je zbrkan post, ali mislim da se iz njega vidi: jednom mačkoljubac, zauvijek mačkoljubac .