 |
|||
U odgoju biti partneri, a ne roditelji?
Imam problem s ovim tj. ne razumijem kako bi to trebalo izgledati u praksi. Mutno se sjećam onog Juulovog, ali ide ovako nekako - kad mama ili tata smatraju da ovaj drugi radi nešto pogrešno u odnosu na dijete, ne smije nastupiti kao roditelj već kao supružnik i ravnopravni partner. MM i ja imamo u nekim stvarima drugačije mišljenje i ponekad mi smetaju njegovi postupci. Ne znam kako mogu ne biti mama u takvoj situaciji dok gledam interes djeteta. Što bi značilo biti supruga?
Misliš li na ono kod Juula: neslaganje roditelja po pitanju odgoja je ok- dok oni sami to ne smatraju problemom?
I ja sam imala takvih dvojbi.
Pogledaj malo ovaj topikhttp://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...ni%E8ka+fronta
Valjda sam te dobro shvatila
Koja sam ja sretna zena po tom pitanju.... Jako rijetko se muz i ja razilazimo u stavovima oko odgoja. A ako toga i bude, dobro pazimo da ne gazimo po prstima onome koji je vec izrekao stav, cak i ako se ne slazemo.
Rasprave o stavovima iza 21.00 navecer (kad su klinci u krpama). Nikada se nismo raspravljali pred njima niti dovodili u pitanje autoritet drugoga. Najteze mi je bilo nauciti saslusati muzeve argumente, ali trudim se.
Ma ne mislim baš na razilaženje u stavovima (iako sam se u svemu u onom topicu pronašla) već ima jedan dio gdje opisuje kako parovi često zbog roditeljstva zaborave da oni nisu samo tata i mama već i muž i žena. Još navodi kako se čak i roditelji počnu nazivati "mama" i "tata" umjesto po imenu. Ponekad mi se čini da sam to ja, da se u našoj tročlanoj zajednici doživljavam puno više kao mama nego kao supruga. MM mi zamjera što "da bi T. dobio 1 ja uzmem sebi i njemu 50" - to su njegove riječi, da ne opisujem sad naširoko. Ja, u drugu ruku, smatram da je on ponekad prekomotan i da mu je previše stvari preteško. Ne znam jesam li malo jasnija, nekako sam zbrčkano napisala, ne uspijevam oblikovati misao kako treba...
Sjećam se kad sam rodila da mi je susjeda došla i rekla kako žena kad rodi postaje prvenstveno mama ali da nikako ne smijem ponoviti njenu grešku i zaboraviti da sam u isto vrijeme i supruga. Trudim se ne zaboraviti to
Evo jedna crtica iz našeg života:Balarosa prvotno napisa
Ono što kod nas stvara problem jest njihovo upadanje u svaki naš razgovor i onda kad joj/njima se ja okrenem, onda on broji...da ne može ni sa kim pričati i sl...
Sad je pokušavamo naučiti (ideja s foruma) da pričeka, dam joj znak rukom da je čujem i da je sljedeća na redu.
No, to se polako razvija i nadam se pomaku.
Jooooj
MM je paničar koji non stop trči za Ivanom i viče "ne ne", zamišljajući padove i ozljede i tamo gdje ih realno i ne bi sam tak trebalo biti
A ja sam prošla tu fazu jer sam shvatila da ne mogu sve zabranjivati, jer će iz toga samo proizaći bespotrebna frustriranost
Kako se usklađujemo? Nikako! On si ne može pomoći (mislim da to ima puuuuno veze s tim što je on kao mali x puta nastradao ili skoro nastradao jer je njegova mama gledala okolo i nije pazila, budući da je preče, naravno, skuhati ručak nego baviti se djetetom)
I meni dakle treba savjet
Mhm, ovak je bilo kod mene doma (moji mama i tata). Nisam dugo ni znala da može i drugačije, ali srećom... shvatila sam na vrijeme.
Kod mog muža i mene - no way! Titule mama-tata koriste se samo u trokut ili četverokut komunikaciji. Mi smo prvo bili muž i žena, a tek onda mama i tata. Mama i tata smo našoj djeci, oni nas tako zovu. Mi sebe imenom (kad moj muž viče mamaaaa znači da zove SVOJU MAMU, što je i u redu) ! Isto tak, moja mama mog tatu zove DEDA otkad su se rodili unuci. Ako dožive praunuke, kak ga bu onda zvala??? Znači, više nije muž kad je postal tata, odnosno deda? Nek su mi najmiliji, ali s oproštenjem, kajgod!
S druge strane, ipak postoji PERIOD kad je dijete malo (ili djeca) i kad žena sebe puno više doživljava majkom nego suprugom jer ju djeca više trebaju nego muž, ali to prolazi (kod mene negdje kad su klinci krenuli u jaslice, a ja opet raditi nakon 2xporodiljskog). Vjerojatno je tak svima, ili bar većini...
Uostalom, puno ih je takvih - gle nickove na forumu! Mnoge žene se identificiraju s majčinstvom (mama ovoga, mama onoga, mama ovakva, mama onakva...). I ja sam mama, ali to je tek dio mog identiteta.
e, tako je i kod nas. s time da mene ponekad stvarno više zanima što mi ima juraj za reći nego mm. al se suzdržavam. u ime braka i bračne zajednice.Evo jedna crtica iz našeg života:
Ono što kod nas stvara problem jest njihovo upadanje u svaki naš razgovor i onda kad joj/njima se ja okrenem, onda on broji...da ne može ni sa kim pričati i sl...
Sad je pokušavamo naučiti (ideja s foruma) da pričeka, dam joj znak rukom da je čujem i da je sljedeća na redu.
No, to se polako razvija i nadam se pomaku.
Ovo kad se zovu mama ,tata sam i ja pisala, tako se nismo nikad obraćali jedno drugome.
Pronasla sam u ovome moje baku i djeda - cim sam ja progovorila, oni su za sve ukucane postali "baka i dida", ne samo da su ih drugi tako zvali, nego su i oni medjusobno tako komunicirali.
I slazem se, mislim da se nesto u partnerskom odnosu na taj nacin gubi, kao da primarna uloga (muz i zena) postaje nevazna, ili u blaznoj mjeri, manje vazna, u odnosu na sekundarnu.
Kad sam rodila, MM me je poceo zvati 'mamica' iz milja, no onda sam mu objasnila upravo na primjeru mojih bake i djeda da me to smeta i zbog cega, shvatio je i prestao.
Sada smo 'mama i tata' samo u komunikaciji usmjerenoj prema E. I nijednom mi nije palo napamet da moju mamu zovem "bako"- osim, opet, u komunikaciji prema E - ako se ono o cemu pricam tice E, onda kazem "tvoja baka", inace kazem "moja mama". Cak i E nekada u razgovoru kaze, "Tvoja mama...".
_____e, tako je i kod nas. s time da mene ponekad stvarno više zanima što mi ima juraj za reći nego mm. al se suzdržavam. u ime braka i bračne zajednice.
Aha, ono kad pričaju uglas, pa ja ušutkam njega.
A ne vole biti ušutkani_____e, tako je i kod nas. s time da mene ponekad stvarno više zanima što mi ima juraj za reći nego mm. al se suzdržavam. u ime braka i bračne zajednice.
Aha, ono kad pričaju uglas, pa ja ušutkam njega.
Tata reagira prema djetetu na nacin koji se ne svidja mami. Mama je priustna i zna sto bi napravila, ali nece jer zna kako ce to rezultirati
Tata reagira prema djetetu na nacin koji se ne svidja mami. Mama je priustna i zna sto bi napravila, ali nece jer zna kako ce to rezultirati
Ja sam sebi uvijek na prvom mjestu Lukina mama, a tek onda supruga MM-u. Mišljenja sam da je on je odrastao čovjek i može pričekati, a nekih stvari se i odreći, dok dijete od dvije godine to ne može. Doduše, naš odnos je daleko od bajnog, pa vjerojatno nisam mjerilo.
Pa vi se smijete, al koja je najbolja reakcija tada? :/
Supruga bi trebala reci - mhm, dobro za ovaj put, ali razgovarat cemo o tome u 4 oka.
Ozbiljno to mislim. I radim (iako cesto sam JA ta koja dobije mig, s razlogom...... Obicno se radi o tome da zaboravim ranije dogovorena pravila, pa me treba podsjetiti.)
A kad se nadjemo u 4 oka, raspravimo kako najbolje znamo. Iako ima situacija kad covjek jednostavno nije pametan... Zato je Balarosa valjda i postavila ovaj topic. Granice su koji put...mhm, blizu.
ne znam da li je najbolja reakcija, al' mi se porječkamo
ne znam da li je najbolja reakcija, al' mi se porječkamo
svi smo ljudi
U mom slučaju mama napravi kako misli, pa kud puklo da puklo, jer mama ne može šutjeti kad se o djetetu radi. A ne može ni muž kad mu mama oponira pa se izrodi rasprava od bar pol sata.Tata reagira prema djetetu na nacin koji se ne svidja mami. Mama je priustna i zna sto bi napravila, ali nece jer zna kako ce to rezultirati
Valjda sam dobro shvatila, danas sve nešto fulamTata reagira prema djetetu na nacin koji se ne svidja mami. Mama je priustna i zna sto bi napravila, ali nece jer zna kako ce to rezultirati
Pa ja ne bih čekala da ostanemo nasamo. Ne uključuje svaka rasprava svađu i ružne riječi. Tako ni inače ne funkcioniramo. Mi raspravljamo pred djecom.
Osim ogovaranja
I sam juul kaze da u tim situacijama nije dobro zauzimanje strana. Znaci ak "branis" dijete, zauzeo si stranu, ne?
Kako to onda izvesti bez da ispadne da iciju stranu drzis? A svejedno lamentirati i raspravljati pred djetetom davajuci mu primjer kako se rjesavaju situacije kad se razlicito misli.
ili obrnuto...Tata reagira prema djetetu na nacin koji se ne svidja mami. Mama je priustna i zna sto bi napravila, ali nece jer zna kako ce to rezultirati
MM mi uvijek naknadno kaže / prigovori, ne pred djetetom (ovdje se ne dotikavam klasičnih svađa i sl., već samo "odgojinih" razmomilaženja
A ja, nekad izreagiram nejuulovski (nerazmišljajući), ali najčešće mu kasnije kažem, ili ako vidim da je ljuuuuuuuuuuuuuuuuuuut, onda "smirim" situaciju, i obično nakon toga tata umiri svoju reakciju i to obično uvijek svjestan da prije nije reagirao kako treba.
Evo, bila sam po knjigu pa prepisala ovo što me kopka...
...postoji jedan osobiti aspekt partnerstva roditelja koji je od velike važnosti za roditeljstvo te za roditeljske mogućnosti raspravljanja i razrješavanja sukoba koji se tiču njihove djece.
Riječ je o mogućnosti roditelja da razgovaraju jedno s drugim kao muškarac i žena, kao prijatelji i ljubavnici te kao dvoje ljudi s vlastitim osobnim identitetom. Ako se žena protivi nečemu u načinu svoga muža kako pomaže sinu oko domaće zadaće, važno je da pristupi mužu kao prijatelju i partneru, a ne kao majka svog djeteta. Ako se supruga osjeća uznemirenom zbog izlazaka njihove kćeri tinejdžerke, važno je da suprug prihvati njezinu zabrinutost kao suprug, a ne kao otac njihove kćeri. Roditeljska uloga najpodobnija je za interakciju s djecom. U interakciji između odraslih važno je da odrasli predstavljaju sami sebe.
Npr, MM ima običaj reći Tinu "budi dobar". Ja mrzim tu frazu, naročito zato jer mi Tin u zadnje vrijeme ponekad kaže kad smo u sukobu "Tin biti dobar". Boli me ta rečenica. Kad MM to kaže obično samo na glas komentiram kako tata zna da je T. uvijek dobar, samo se krivo izrazio. Je li to rečenica mame ili partnerice?
Kod nas ovisi o situaciji, uglavnom to prokomentiram kasnije i kažem da mislim da bi nešto drugo bilo bolje. Izbjegavam braniti T. jer ne želim dovoditi MM u poziciju bad guya. Ponekad se ne mogu suzdržati, kad smatram da je MM ipak pretjerao. Imam rečenicu za vađenje - "čekajte, idemo se malo grliti pa sve ispočetka".Tata reagira prema djetetu na nacin koji se ne svidja mami. Mama je priustna i zna sto bi napravila, ali nece jer zna kako ce to rezultirati
I ovo imamo. Obično prvo prekinem muža, onda prekinem T. i objasnim mu da sad slušam tatu. Uglavnom me ne doživljava, ali tješim se da je a) još mali; b) za 10 godina više uopće neće htjeti pričati sa mnom.Evo jedna crtica iz našeg života:
Ono što kod nas stvara problem jest njihovo upadanje u svaki naš razgovor i onda kad joj/njima se ja okrenem, onda on broji...da ne može ni sa kim pričati i sl...
Sad je pokušavamo naučiti (ideja s foruma) da pričeka, dam joj znak rukom da je čujem i da je sljedeća na redu.
No, to se polako razvija i nadam se pomaku.
Ovo oslovljavanje mama - tata, ne koristite to ni kad pričate s djecom ili onda ipak da? Normalno mi je da neću zvati MM "tata" dok sami gledamo film, ali kad smo u troje mu se često tako obraćam. Ne mislim da se doživljavam samo kao mamu, ali ipak mi je to trenutno prva uloga i važnija je od nekih drugih stvari. Valjda je T. ipak još uvijek dovoljno mali da je to normalno. Ali, i dalje ne razumijem kako se suprugu u neslaganju po pitanju odgoja pristupa ne-rodteljski?
Mogu reći: Tata će ti pomoći oprati zube.
Ai neću reći: Tata, ajde operi joj zube...već ću se njemu obratiti imenom.[quote]
Pa ne znam, ja ako sam možda taj dan umornija nego MM i ne reagiram ok, možda nekim povišenim tonom, MM me pred njima upozori, ne smatram to nečim lošim. Pa nije roditelj bezgrešan... :/ Ja se u tom slučaju ispričam i idemo dalje. Idemo daljeI sam juul kaze da u tim situacijama nije dobro zauzimanje strana. Znaci ak "branis" dijete, zauzeo si stranu, ne?
Kako to onda izvesti bez da ispadne da iciju stranu drzis? A svejedno lamentirati i raspravljati pred djetetom davajuci mu primjer kako se rjesavaju situacije kad se razlicito misli.
Kad smo imali nekih dvojbi oko postupanja oko nekih pitanja, to smo raspravljali nasamo jer su i rasprave bile dugotrajnije i komplicirane da bi se vodile pred djecom.To npr. kad smo dvojili oko nekih principa- hoćemo li u odgoju primjenjivati kazne u smislu nekih zabrana i ograničenja i tako. To smo riješili nasamo. Recimo, oduvijek smo znali da nećemo udarati djecu. A neka druga ograničenja, to nam je jedno vrijeme bilo upitno.
Ali ako jedno od nas neprimjereno reagira, tu imamo dogovor da ovaj drugi reagira.
to je rečenica mame, ako već hoćeš u tim kategorijama. iako ja ne mislim da su to djeljive kategorije jer ako u komunikaciji sa suprugom predstavljamo sami sebe, a onda to bome uključuje i mene kao majku :/Kad MM to kaže obično samo na glas komentiram kako tata zna da je T. uvijek dobar, samo se krivo izrazio. Je li to rečenica mame ili partnerice?
da je rečenica supruge, kao prvo ne bi bila ovim pojednostavljenim rječnikom jer se ne obraćaš djetetu, nego svom mužu. i ne bi bio tata nego ime supruga.
mi mama/tata isto jako malo koristimo, što je dovelo do toga da nas juraj zove po imenu, sad sve rijeđe, ali do nedavno - isključivo.
uglavnom, ja reagiram u ovim situacijama drugačije od tebe - na rečenicu budi dobar, ja bih mu odmah uzvratila - a što nije dobar, ili što ti to znači "budi dobar", što ti u stvari želiš da on napravi - e pa to mu onda i reci, a ne samo "budi dobar". nije julovski, jer definitivno mi rečenice ne počinju s "ja želim"
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom