Kako se nositi s gubitkom djeteta i sto dalje

[RozaGroza]

Umro je u porodu,a najgore mi je bilo kada su izazvali trudove i pitali da li ih osjetim,ja sam osjećala svoga sina kako se javlja,bori Uh to me i sada zaboli

prestrašno je to doživjeti...isto mi je bilo sa Tijom...sad mi se srce steže kad se sjetim. A onda mi nakon svega pišu pobačaj, a 5 sati je trajao porod jer je također bio indiciran i izforsiran...po nekim doktorima uopče nije trebalo tako završiti i doktor koji je donio odluku je krivo procjenio. I sad za ovu trudnoču govori doktor iz Graza da je veoma moguče da je došlo do krive procjene...to me ubija...nemoš si pomoč da ne misliš "što bi bilo da je bilo"...

Isabel nemoj se bojati i vjeruj u sebe. To je najvažnije za tebe i bebicu. Vjeruj da če sve bit dobro i uživaj dok slušaš svoju ljubav, to je najljepša "melodija" za uspavljivanje rasplakala sam se na tvoje "volimo te mali"

Mi smo danas naručili kamenicu za grob našem Ivanu i Oliveru. Na dnu piše "Vole vas mama i tata". Uh...a još južina piči u Dubrovniku, nemoš a ne bit depresivna! Vi ste mi cure najbolja podrška, i ne mogu vam opisati koliko mi znaći da negdje mogu napisat ovo i da znam da me neče nitko smatrat ludom niti mi "šaptat iza leđa" znate na što mislim

[bzara]

Roza
ja sam na Rodi evo već godinu i pol dana, ali od kada postoji ovaj PDF, osjećam se ovdje ugodno, i znam da postoji jedna grupica mama koja me razumije...
Matka smo izgubili u 27.tjednu, isto je porod bio inducirani, svi su bili divni prema meni, jedino mi je babica ostala u lošem sjećanju! jednostavno mislim da uopće nije razmišljala o situaciji u kojoj se nalazim! taj osjećaj kad idete roditi dijete, za koje znate da će onog trenutka kad rodite umrijeti, a ono se unutra unatoč tim trudovima bori za život, to je neopisivo, ali neopisivo užasan osjećaj! evo i sad su mi oči pune suza
svi koji to nisu nikada doživjeli ni ne znaju koliko su sretni!
ne prođe dan da se ne sjetim svoje dječice, i ne pomolim Bogu za svoja dva anđela
jedino što mi pomaže je da su to tijela i da će se njihove male dušice meni vratiti
ovih dana me peru svakakvi osjećaji - malo sam ljuta, malo tužna,malo od ljutnje govorim sama sebi da nikada neću imati djecu, a malo da želim to što prije... :/
jooooj... naravno da se cijeli taj kupus osjećaja odvija samo u mojoj glavi, jer od svih dobijem rečenicu - ma bit će to sve u redu!

Isabel , najdraža moja trudnica, kad vidim tvoj potpis odmah mi bude ljepše!
tu smo za tebe, uvijek! samo mazi svoj trbuščić, mazi svoju zvjezdicu, a kad ti rodiš svoje živo i zdravo djetešce ja ću biti sretna kao da mi je netko iz obitelji postao roditelj

svim mamama malih anđela, jedan veliki topli zagrljaj!

[Isabel]

Cure, hvala vam od . Puno mi to znaći!

Bzara i ja se tu osjećam ko doma, i stvarno mi je najdraže tu navračati.
Meni je nekako bilo lakše nakon što sam pročitala 1 knjigu o dušama i što se zapravo s njima događa, kako one kruže, biraju... Divno, odmah mi je bilo lakše, jer baš to, u većini nam se sličaja stvarno i vrate .
Imam još jednu, ispovijesti djece o bivšim životima, i scenama koje se sjećaju, nisam ju pročitala do kraja.
I asale su mi jako knjigice od Og Mandina, posebne su, baš za duševni mir, lagane, predivne.
I ja si mislim da nam se naše dušice vraćaju, samo treba dočekati njihovo vrijeme .

Roza mogu misliti kako te to ubija, mene ubijaju neke stvari koje su puno "čišće" i nisu mogle drugačije. Kako na veliku žalost povratka nema , pokušaj nekako misliti da se sve događa s razlogom, i da je tako moralo biti. Teško je za poludjeti, ali...
Naravno da ne znamo što bi bilo da je bilo, ali ne trebamo tako razmišljati, s time ništa ne dobivamo, samo se ubijamo.
Iako mi je glupo ovo i napisati, ja se pokušavam utješiti da bi možda bilo i gore, da je svako zlo za neko dobro, da sigurno postoji u našim životima odgovor na zašto, i razlog, jedino što ga sada nažalost ne znamo.

Drago mi je da si tu, i lijepo je što ste Ivanu i Oliveru napravili kamenicu... Na "Vole vas mama i tata" mi samo suze idu . Predivno!

Ja znam da ćemo mi sve jednoga dana biti najbolje mame i tate našim divnim malim živim i zdravim bebicama, baš kao i našim voljenim anđelima koji su zauvijek sa nama!!

[andjelak]

Isabela vse će biti dobro.Evo ja sam ponovo mama nakon gubitka i taj mali zvrk je neopisivo živo,mazno i toplo dijete.Lomi srca svima ko ga vidi i jako sam sretna na toj novoj dimenziji,sreći koaj mi je pružena.
Normalno je da strahuješ ali puno pozitivnih misli dovest će do pozitivnog ishoda

Roza moj porod je trajao 12 sati,a rekli su da će ići brzo jer je beba još mala.Bila sam sva izdrogirana da ublaže taj prirodni porod i samo sam vidjela njegovu malu guzu,nakon toga su me uspavali zbog kiretaže.
Isabela

volimo te, mali

uh,

Meni je u početku falilo ljudi na hrvatskim forumima gdje mogu o tome otvoreno razgovarati bez da ću se osjetiti kao neki frik, zato sam manično surfala,tražila sl.priče.,skustva, pričala na američkim i eng.forumima,a onda se malo pomalo,na vl.inicijativu nažalost formirala grupica mama koje su prošle slično kod nas i na zatvorenom forumu pišemo o svemu što nam je na umu i duši .To mi je puno pomoglo i znam kao i ovdje da te među onima koji usitinu razumiju nitko neće krivo shvatiti ili te osuđivati ma što rekli.
Danas je to iza mene ali nadam se da svojim iskustvom mogu pomoći i drugima da prebrode,prihvate i krenu dalje u nove izazove iako se to na početku čini kao nemogućim
Svima

[andjelak]

Isabela vse će biti dobro.Evo ja sam ponovo mama nakon gubitka i taj mali zvrk je neopisivo živo,mazno i toplo dijete.Lomi srca svima ko ga vidi i jako sam sretna na toj novoj dimenziji,sreći koaj mi je pružena.
Normalno je da strahuješ ali puno pozitivnih misli dovest će do pozitivnog ishoda

Roza moj porod je trajao 12 sati,a rekli su da će ići brzo jer je beba još mala.Bila sam sva izdrogirana da ublaže taj prirodni porod i samo sam vidjela njegovu malu guzu,nakon toga su me uspavali zbog kiretaže.
Isabela

volimo te, mali

uh,

Meni je u početku falilo ljudi na hrvatskim forumima gdje mogu o tome otvoreno razgovarati bez da ću se osjetiti kao neki frik, zato sam manično surfala,tražila sl.priče.,skustva, pričala na američkim i eng.forumima,a onda se malo pomalo,na vl.inicijativu nažalost formirala grupica mama koje su prošle slično kod nas i na zatvorenom forumu pišemo o svemu što nam je na umu i duši .To mi je puno pomoglo i znam kao i ovdje da te među onima koji usitinu razumiju nitko neće krivo shvatiti ili te osuđivati ma što rekli.
Danas je to iza mene ali nadam se da svojim iskustvom mogu pomoći i drugima da prebrode,prihvate i krenu dalje u nove izazove iako se to na početku čini kao nemogućim
Svima

[Kaća]

Roza, Bzara, Isabel i sve druge cure.. uh koliko patnje.. nezamislivo.. dok citam Vaše postove ponovo i sama sve prolazim.. matični uredi, rodovnica, smrtovnica... ja i MM ko dva pokisla miša izgubljena u vremenu i prostoru.. Uh, srce mi se stisne.. i nadam se da su takve epizode iza mene.

E, u ponedjeljak sam na VV kod dr. L, sutra se kreće za Zg, javim Vam novosti, do tad čuvajte se. Naručena sam UJUTRO, znate mozda oko koliko sati je preporučljivo doći??

[RozaGroza]

Kaća

Jutro cure. Digla se u 06, mm još spava, ja slušam Cure i pijem kafu, vani pljušti kiša. Ne moram vam ni pisati kakvo je raspoloženje. Vrtim Pictures of you več 20i put. http://www.youtube.com/watch?v=kcMEx4OHLOs i baš se razmišljam kako mi je zvuk helihoptera zvuk koji mi je u životu pružio najviše nade ikad. Kad sam ležala u bolnici u Dubrovniku i čula da dolazi helihopter iz Splita po moje bebe, bila sam ispunjena s toliko nade da vam to ne mogu opisat, uvjerena da če moji mišići bit dobro. A ništa mi nije rastrgalo srce ko momenat kad je taj helihopter uzletio i njih odveo. Tu sam se raspala, do tad sam bila snažna ko stijena. Osjećala sam se kao da mi netko pomalo oduzima kisik koji udišem, i skoro ću nestat. Da nisam otišla za njima u Split, sigurna sam da bi umrla od tuge...

Uf, ne želim vas rastuživati i pisat sve ovo, znam da se vama ko i meni sve vrača dok čitate. Zato vam želim prekrasan vikend

[bzara]

jutro, drage moje...

Roza, samo ti draga piši, ništa ne brini... meni nije teško čitati, bude mi lakše, znam da nisam sama...
Tia,Ivan i Oliver će uvijek biti dio tebe i TM, veliki dio, a kada ponovno postaneš mama , tvoja ljubav prema tvojoj dječici će se samo množiti...
ovo kako si ti opisala današnje jutro, odmah sam se sjetila svog prvog jutra u bolnici nakon smrti moje Zare
rodila sam ju u 8 ujutro, umrla je u 5 popodne, predivne sestre na intenzvnoj na SD , odmah su mi dali hrpu toga za smirenje, i zaspala sam... cijele te noći sam se budila i ponovno zaspivala, i sve mi je dan danas u nekoj magli... ujutro kad sam konačno došla k sebi, ležim na intezivnoj, subota je, bolnica mirna, vani pada kiša, čujem samo aparate iznad mene kako rade... trbuha nema, probam se sjetiti što se točno dogodilo... i suze idu same jedna za drugom...
moja djevojčica je postala moj anđeo...
prvo dizanje nakon carskog, sve me boli, ali sva ta fizička bol je zanemariva, kako boli iznutra... dođem u sobu, na TV Everwood, najtužnija serija ikad napravljena, ležim i plačem ko nikada u životu...
prošlo je skoro 2 godine od toga dana a slika je živa kao da je bilo jučer...

nekada je dobro da vani pada kiša, i treba plakati, treba isplakati da bi nam jednom bilo bolje...

Kaća , mislit ću na tebe u pon
javi nam obavezno kako je bilo...

Andjelak , ja sam jako sretna od kad imamo ovaj PDF! bila bih najsretnija kad nikad ne bi ni bilo potebe za njim, i da sve mi imamo svoju dječicu, ali život nekada poprimi čudne puteve, i stavlja čovjeka na iskušenje...treba biti hrabar i jak, i nastaviti živjeti kada se to čini nemogućim...


Isabel, draga moja čuvaj mi se...

svim mamama malih anđela

[andjelak]

Jedna priča i primjer što bolnica sve može učiniti,nije skupo ni zahtjevno-"memory boxes"http://www.youtube.com/watch?v=KVJLL2lCV7M

[RozaGroza]

Bzara pretužno...i onda nakon svega, treba naći snagu i volju za oporavak...

Možda mi je još rano za o tome razmišljat, ali me brine što nemam volje za vježbanje i dijetu. A kako mi je trbuh bio zaista gigantski još se nije vratilo sve na mjesto, i imam lagano kože viška...brine me kako to srediti. Jel normalno da još uvijek nemam snage za mislit o tome??? Svaki dan si rečem "danas je prvi dan ostatka tvog života" al do kraja dana ipak shvatim da još uvijek nije počeo ostatak mog života i još sam uvijek tu negdje "ni na nebu ni na zemlji"...jednostavno nemam volje. A i kondicija mi je Koma, jer sam ležala 6 mjeseci! Napravim 20-30 stepenica i crknem. Kako je vama cure bilo ili jest?

andjelak nevjerovatno što vanka rade...memory box bi mi bila ogromna utjeha...prvo bi mi pomogla da isplačem sve ovo što još moram...jedino što mi je od mojih beba ostalo su slike sa ultrazvuka i nadam se da če mi iz bolnice dati ctg-e. A od Tije nemamo ništa

Brišem kuhat ručak, mm pere suđe a ja eskiviram

Kiss

[ZO]

sce mi se slama na ovo što čitam ...a i pogledala sam nekoliko tužnih priča sa youtuba...nikome, ali nikome se ovo ne bi smjelo događati...ja sam svog prvog anđela izgubila sa skoro 13 tjedana...nakon toga još tri neuspjele trudnoće, ali na samom početku je već sve završilo...ne znam kako bih proživjela da je to bilo još kasnije, zaista ne znam...
jednostavno Vam se divim na Vašoj snazi
svim majkama malih anđela

[mallena]

često čitam vaše priče, i ne znam šta da vam napišem jer znam da ni jedna riječ nije utjeha. vi ste moji heroji, svaka čast što ne odustajete, nego se borite dalje i nosite sa svojim gubicima. i moja mama je mama anđela, male curice koja se rodila prije 8 godina i već u trbuhu je umrla. mama je tada imala 39 godina i dvoje odrasle djece iza sebe, težak život i ta joj je trudnoća i beba davala snagu i nadu za ljepši život. kao rizična trudnica, bila je pod stalnom kontrolom, s 8 mjeseci je dobila trudove i otišla u bolnicu, a dežurna dr je pregledala i rekla da to nisu trudovi, da ide kući čekat termin. mami je bilo čudno jer je već dvoje djece rodila i znala je kako izgledaju trudovi, al doktor je ipak doktor. taj dan kasnije je osjetila bebu kako se smirila i sutradan su joj se bolovi pojačali, vratila se u bolnicu gdje je ustanovljeno da je beba umrla. čijom krivicom, kasno je o tome bilo raspravljati kad njene bebe više nije bilo. ne moram vam govorit kako joj je to promjenilo život, beba je imala 2kg i dr je rekla da tako MALA ne bi ni preživjela???
moja mama je dan danas na tabletama, često i hospitalizirana zbog depresije, ne želim njeno stanje poželjeti nikome.
zato se vama divim jer ste hrabre i nadam se da ćete uskoro sve imati svoje žive i zdrave bebice u naručju...

draga izabel, jel mi možeš reći naziv knjige koju si čitala o dušama, možda bi pomogla mojoj mami...

[bzara]

mallena,ZO

Roza, draga sve je to normalno... trudnoće je ipak jedno drugo stanje za organizam, i treba vremena da se sve vrati u normalu! ipak je kod tebe sve jako friško... a još je i ovo vrijeme koje nije baš poticajno! :/
ja sam nakon prve bebice samo htjela što prije sebe vratiti u formu, da mi bude lakše kada drugi puta ostanem trudna. moram priznati da mi se vrlo brzo trbuh vratio u normalu, ali i ja sam jako puno trenirala prije trudnoće, a vježbala lagano i za vrijeme trudnoće... Roza ti si 6 mjeseci ležala, to je jako puno, treba polako vratiti kondiciju, a sada će valjda biti i vrijeme bolje pa će ti biti lakše krenuti!
sjećam se kad sam prvi puta krenula van u šetnju nakon dolaska kući da sam uspjela napraviti samo jedan mali krug po kvartu! bio je Uskrs - predivno vrijeme, a ja plačem od muke što sam podbacila! to me nekako motiviralo da vratim svoju fizičku snagu, a s njom se počela vraćati i psihička! ali mi je bilo teško, jako teško...

Andjelak , ovo je predivno! ja sam sebi sve sačuvala od trudnoće sa Zarom. taman pred odlazak u bolnicu sam dobila "prva godina naše djevojčice", i kad sam došla kući sam ju ispunila da imam za uspomenu! narukvicu, koja se dobije kad se beba rodi, nisam jako dugo mogla skinuti s ruke... ta narukvica mi je predstavljala posebnu vezu mene i moje djevojčice...

svima

[RozaGroza]

Drage mame anđela...vratili smo se i obavili sve.
Pokupili smrtne listove, odnjeli našim dečkima kamenicu i cvijeće...njihov bedasti tata se poskliznuo i zamalo ju razbio, jadan pao na mramorni pod sa kamenicom od 30 kg, tako da je čak bilo i nekako smiješno, jer se mm uvijek negdje posklizne i padne, totalni je baksuz. Smijali smo se i bili veseli s našom dječicom. Trebalo nam je oboma da sami odemo na groblje, i budemo tamo gdje smo se oprostili s njima. Ja sam rekla mm-u da su ga to oni gurnuli da znamo da su tu i da nas vide...mali anđeli

Nadam se da je vaš vikend bio dobar, naš je bio važan dio procesa

Evo vam jedan link da se malo nasmijete i šaljem vam veliki Kiss

http://www.youtube.com/watch?v=Eb0mRXY6ngs

[nenaa]

Ajoj RozicaGrozica rasplakala si me sada.

Sve mi mame anđela te razumjemo. Ja nisam prošla ovakvu agoniju, i rađala sam a znala sam da njeno srce više ne kuca.
I sada kad imam moju L. uvijek se pitam kako bi danas izgledala. Samo se ja sjetim njenog rođendana, i onda plačem i plačem.
Tko zna kakva bi to cura danas bila, a imala bi 3 i pol godine.


Tako bih te zagrlila, ne vjerujem da bi pomoglo, ali bih.
Jaaaakooo mi je žao zbog svega.

[Isabel]

rađala sam a znala sam da njeno srce više ne kuca.
.

Tako sam i ja. Rađala, a znala sam da više nije živ . I bili si mi to najteži i najbolniji trenuci ikad... Ipak, nekako se tješim da je sve moglo biti i gore, pa me to nekada drži. Uvijek mi MM za utjehu kaže da ga nismo vidjeli živog, nismo čuli plač, vidjeli okice pune života, osmjeh... Utoliko je nama "lakše" tj. znam da je mamama i tatama anđela koji su svoja zlata vidjeli i imali žive još nebrojeno puta teže i bolnije...
Sve nas je to trebalo čekati i svemu smo se tome nadali ali

I ja se sjetim svog sineka svakodnevno, i zamišljam što bi radili danas, kako bi nam bilo, kako bi izgledao...

Ali nedam se i nekako se ne predajem tuzi, jer mala zvjezdica u buši ne smije osjetiti mamu da je tužna, a i znamo da nas naš mali princ čuva s neba .

Nenaa žao mi je .
Zanima me, jer sam ja sad u toj situaciji, kako si "preživjela" novu trudnoću, jel te bilo svega strah, jesi li jedva čekala da prođe i dođe dan poroda, kako si to sve psihički izdržača...

Ja npr. stvarno se svega bojim, prestrašim se za svaku sitnicu, primječujem sve promjene, spašava me baby monitor preko kojeg možemo slušati otkucaje i to me uvijek maximalno primiri. Mislim, nisam neka luda, živčana i napeta, naprotiv, samo se smješkam, mazim trbuh i uživam, ali pušem na hladno jer me je najviše strah toga što je srčeko našoj bebi nakon predivne i uredne trudnoće u 32.tjednu samo prestalo kucati. To smo saznali na redovnom pregledu... Stravično.

I sad kako smo istraumatizirani, mislim si kako ću "preživjeti" i kako ću psihički podnijeti taj period tj. taj kraj trudnoće.

Piši mi malo ako imaš volje kako si ti to sve doživjela i proživjela, trudnoću i porod nakon vaše tragedije.

Oprostite ako sam off topic, razmišljam si sve otvoriti novu temu "trudnoća nakon gubitka" gdje će ovakvi postovi imati svoje mjesto.

[Isabel]

Roza moja ne mogu te "zagrliti" dovoljno koliko bi mogla! Drago mi je jako da tako razmišljate, da ste u svemu zajedno, da dijelite svoju tugu i bol, da ste ...
To je meni više od svega značilo i uvijek kažem da me MM-a snaga, volja, neodustajanje, privrženost, razumijevanje, ustrajanje, oslonac, bezuvjetna ljubav izvukla . I zbog toga ću mu biti zauvijek besktajno zahvalna! Tu je naša ljubav, brak, zajednica i mala naša obitelj dobila drugu dimenziju...

vam veliku šaljem!

[RozaGroza]

Tu je naša ljubav, brak, zajednica i mala naša obitelj dobila drugu dimenziju

Točno se tako i mi osjećamo. Ne pričamo previše o tome, ali znamo da je sada sve nekako još čvršće i jače, iako se prije ćinilo nemogučim da se još više razumijemo i volimo i poštujemo jer smo uvijek bili jako jako povezani, al sad je baš tako.

Cure predivne ste i hvala na virtualnim zagrljajima, i vjerujte znače mi više nego puno ovih "pravih" koji nisu toliko puni razumjevanja i suosječanja. I Isabel draga nemam nikakav savjet za tebe vezano uz strah osim da budeš sretna i vesela, jer strah nažalost teško otjeramo od sebe, i mislim da je skroz prirodan u trudnoći, a pogotovo nama koje smo prošle ovakve tužne stvari. Al kako sama kažeš, ne previše, da mrvica ne bude tužna

[koksy]

Isabel taj strah je normalan, ja sam bila smirena jedino dva dana poslje pregleda, i onda je opet pocelo iscekivanje sljedeceg pregleda i 100 briga. Ali stalno sam govorila sama sebi; sto bude bit ce. Ne mogu direktno utjecat na nista. Natjerala sam se da prestanem razmisljati dal smijem ovo ili ono, sta ako se dogodi ovo ili ono, koncentrirala sam se samo na to malo bice, pricala mu, mazila trbuh, trudila se uzivati u svakom danu trudnoce. Osigurala sam se da preglede obavljam kod, po meni, najboljih doktora u koje imam puno povjerenje i s kojima mogu razgovarati o svojim strahovima.

I eto, sve je ok, bebac je zdrav, predivan, pametan i moja najveca sreca!

[Isabel]

Koksy stvarno je predivan !

Tako i mi pokušavamo, mislimo si da nam je sada zasjalo sunce i kako nam ova zvjezdica dolazi uljepšati živote i zalječiti ranu

[bzara]

Koksy, tvoj sinčić je predivan...
a vidim da smo imale istog divnog doktora H. duša od čovjeka!

Rozica,
rasplakala si me sa svojim postom kako ste išli na groblje...
iako je užasno teško kad čovjek mora proći cijelu tu proceduru, poslije je ipak u svoj toj tragediji dobar osjećaj kada mame i tate imaju gdje otići zapaliti svjeću i donijeti buketić cvijeća...

Isabel, draga moja, strah je prirodan i normalan pogotovo nakon lošeg iskustva kakvo sve mi ovdje nažalost imamo! ali ovdje slobodno piši svoje strahove, jer sve te razumijemo, jer ćemo se, ako Bog da sve naći u tvojoj situaciji...

nenna , kako tvoja mala mrvica?
jesi bila kod doktora?


najdraže mame,
svaki puta kad dođem na forum budem sretna što imam vas sve ovdje...
oko mene nema nikoga tko je proživio nešto kao ja, i nemam s kim o tome pričati, jer drugim ljudima bude neugodno, i onda na pitanje : kako si? samo dam odgovor : odlično!, na što uslijedi : ma da pa ti si jaka!
pričala sam s MM baš ovaj vikend, i mislim da ćemo pričekati do ljeta sa trudnoćom, još imam par nalaza koje bi htjela napraviti, i par stvari obaviti... i nekako nakon 2 trudnoće, nisam još spremna za sve ispočetka! a voljela bi i koju kilu dobiti!

sve vas puno voli vaša bzara

[RozaGroza]

Bzara
Moram priznat da iako je jako tužno biti na groblju svojoj dječici, jest utjeha i to mjesto je za nas sveto i uvijek če biti kao neko utočište gdje ćemo odlaziti i osječat se zaista kao mama i tata.

A meni isto svi "dižu kapu" kako sam jaka i hrabra i nadahnuče...meni nekako ne znaći previše to što mi ljudi govore, ali iz pristojnosti "I play along".
Danas sam s frendicom bila u šetnji. Ona začuđena što ćemo provati opet, i što nečemo odustati dok ne budemo držali svoje dijete ili dijecu u naručju! I to njeno čuđenje me lagano obeshrabrilo, kao da je potpuno nevjerovatno i ludo da mi i dalje želimo biti roditelji i da sam ja spremna proći mnogo toga samo da bih jednog dana i ja napokon bila nečija mama. Jel mislite da je to čudno da ne odustajem? Strah me toga da sam "otipisana" a ne smatram da sam neka jako stara, ipak mi je 30 tek za 3 mjeseca!!!
Uf...koliko misli nama mamama anđela prolazi kroz glavu i koliko nas stvari muči...nije nimalo lako...

[nenaa]

Da li mi je čudno. Ma šta pričaš, ja se bojala pitat da li mislite ići dalje da ne budem bezobrazna, pa da ne pitam pre rano.
Ma draga to je nešto najljepše što se može čuti iz usta (tipkovnice) jedne majke anđela.
Lijepo je da imate volje vjere i duha, nakon svega. I ja uvijek kažem da je to naša obaveza i prema našim anđelima. To smo njima dužni. Tko će slaviti i živiti njihovo postojanje i uspomenu, ako ne njihovi braća i sestre koje ćemo im roditi.

Ovo da ćete pokušati opet je jedna od najljepših stvari koje sam pročitala na ovom forumu, i ne da nisi čudna nego ohrabruješ i daješ nadu mnogim drugim majkama koje možda imaju 100-tinu "ali možda ne jer..."

RozicaGrozica jako si hrabra i ja ti se osobno divim, i TM.

[nenaa]

Isuse pa ni 30 još nemaš. Ti si moja gen. I ja ću 30 još malo. Ma draga pred tobom je djece koliko hoćeš.
Ti ćeš to uspjeti. Hoćeš, hoćeš.

[RozaGroza]

e sad si ti mene rasplakala...morat čemo organizirati jedno grupno grljenje negdje u Hrvatskoj, sve mi mame anđela

[sanja74]

Ona začuđena što ćemo provati opet, i što nečemo odustati dok ne budemo držali svoje dijete ili dijecu u naručju!

Draga Roza ,
Nije ništa čudno u tvojoj želji.

Nakon što sam izgubila prvu trudnoću, dok sam žicala doktora da me pusti odmah poslije kiretaže doma (nisam mogla ležati u istoj sobi s curama koje su taj dan rodile, i jedna po jedna me ispitivale što je s mojim djetetom, i zašto sam išla na kiretažu...) prvo inzistirala da me već taj dan stavi na listu za novi IVF.
Jednostavno, morala sam znati da naša potraga za djetetom nije gotova. I da će me i on podržati u mojoj želji da idemo dalje.
Poslije mi je trebalo godinu dana da se oporavim, i probam ponovo. Ekstaza kad smo shvatili da sam trudna, i još jedno razočarenje kad smo i tu trudnoću izgubili. (Oba puta bili blizanci. Prvi puta jedan vanmaterično - drugi u maternici.)
Samu sebe sam (u glavi) zvala "stroj za pravljenje mrtve djece".

I sad sam trudna ponovo. Prvi puta prirodno nakon 10 godina pokušaja. Svaki dan me strah kucka li još uvijek srce moje bebice. Dogurali smo do 19.tjedna. I vjerujem da će ovog puta biti sve dobro.. Ali.. ali.. duboko u meni se vrte najcrnji scenariji.


Sad sam ja tu razvezala o sebi.

A zapravo sam ti htjela pružiti podršku.
Jedva čekam čitati tvoje postove ponovo na trudnoći, pa na dobi 0-1, 1-3...

[Isabel]

Danas sam s frendicom bila u šetnji. Ona začuđena što ćemo provati opet, i što nečemo odustati dok ne budemo držali svoje dijete ili dijecu u naručju! I to njeno čuđenje me lagano obeshrabrilo, kao da je potpuno nevjerovatno i ludo da mi i dalje želimo biti roditelji i da sam ja spremna proći mnogo toga samo da bih jednog dana i ja napokon bila nečija mama. Jel mislite da je to čudno da ne odustajem? Strah me toga da sam "otipisana" a ne smatram da sam neka jako stara, ipak mi je 30 tek za 3 mjeseca!!!

Meni je ludo da tako nešto misli i da tako nešto kaže ...

Naravno da nisi ni luda, ni otpisana, savršeno je normalno, pohvalno, odlično, prekrasno, dobro i divno da razmišljaš srcem i dušom, i ZNAŠ kako ste stvoreni da budete mama i tata živom i zdravom bićencu i više njih (mladi smo ).
Iskreno, ja se svaki puta pitam što ljudi misle kad čuju ili vide da sam "već" tudna, sve si mislim kako mi iza leđa pričaju da kako tako brzo, pa di će ona kad joj je već jedno dijete umrlo, pa kako se usudi, pa luda je i sl., i pitam se jesam li možda ja koja je pobrkala lončiće i da li možda nisam shvatila poruku da nisam sposobna donijeti dijete na svijet, ili da se okanim "posla" koji očito nije za mene, ALI kad ti to tako izneseš i pitaš se, ja ZNAM da je to se suludo što se meni (i ostalim mamama anđela) po lavi mota.
Znam da je savršeno normalno tj. normalni slijed da pokušamo opet i ne odustajemo dok nećemo imati bar jednu malu divnu mirišljavu štrucu u naručju, srce mi to govori i ne mogu biti u krivu !
Kad ovako čitam tebe, gledam objektivno i mogu samo reći da je jedini lud, iracionalan, nenormalan i blesav onaj koji se može čuditi kao tvoja prijateljica i svi slični...

Zato, nedaj da te odvrate ni obeshrabre takvi bedasti komentari, pitanja i sugestije, jer ti znaš bolje od toga !

I meni je toliko ugodno u našem "anđeoskom" društvu, i drago mi je kad kažeš da smo ti podrška, pomoć i prijateljice .

I bile bi presretna kad bi se jednom spjele sve naći, upoznati uživo i družiti se :D

[Isabel]

Nakon što sam izgubila prvu trudnoću, dok sam žicala doktora da me pusti odmah poslije kiretaže doma (nisam mogla ležati u istoj sobi s curama koje su taj dan rodile, i jedna po jedna me ispitivale što je s mojim djetetom, i zašto sam išla na kiretažu...)

I ja sam se toga pribojavala, jer sam znala naše "suosjećanje" osoblja i općenitu "bajnu" situaciju u našim bolnicama. I kad sam bojažljivo zamolila da idem na odjel GinI a ne na Babinje, rekli su "pa naravno". To mi je bilo u tom trenu kao melem za uši i malo mi je laknulo, jer sam si samo mislila da ako će me sad još smjestiti sa mamama koje su rodile svoju živu dječicu i s njima dijeliti sobu, to će me ubiti

Jednostavno, morala sam znati da naša potraga za djetetom nije gotova. I da će me i on podržati u mojoj želji da idemo dalje.

Slična me misao držala na životu. Iako sam u prvim tenucima samo htjela odustati od svega i da me više nema, moj mi je dragi M stalno govorio "ne odustajemo", "nemoj odustati", "nećemo stati, biti ćemo mama i tata" i kad me on time digao iz mrvih, samo me to nosilo. Pomisao na novu trudnoću, novu nadu, novu šansu, novu radost...
I nitko sretniji od mene kad sam u suzama i shrvana došla do svog doktora, a on mi je samo rekao "ne trebamo raditi nikakvu pauzu, ako ste spremni, možemo odmah na posao!".

I sad sam trudna ponovo. Prvi puta prirodno nakon 10 godina pokušaja. Svaki dan me strah kucka li još uvijek srce moje bebice. Dogurali smo do 19.tjedna. I vjerujem da će ovog puta biti sve dobro.. Ali.. ali.. duboko u meni se vrte najcrnji scenariji.

:D :D trudnice moja draga!
I jako su mi poznate te misli, ja pokušavam bježati od njih, ali nekad me uhvate ....

Nadamo se da će nam ovoga puta sve dobro završiti, i da nam svima ovo ljeto donosi neopisivu radost, sreću i blagostanje kakvo još nismo imali :D !

[Kaća]

I'm back.
Bili smo kod dr. Lucingera na VV, i prvi dojam je: doktor je jedna draga duša!
Sve se to u biti brzo odigralo, ja ukratko "povijest bolesti", on par pitanja, kratki uzv pregled i naputak za dalje. 25.02. MM ima zakazano kod androloga i ja imam jos neke stvari obaviti, nemam uz sebe papire da Vam kazem što, ali javim svakako sve. Više od prvog pregleda nisam ni očekivala.Zna netko kako izgleda androloska obrada ?
Vidim sve ste mi aktivne na našem PDF-u, e kad bude grljenje, neće proći bez mene .
Novost: ošišala se 8)

[Isabel]

I'm back.
Bili smo kod dr. Lucingera na VV, i prvi dojam je: doktor je jedna draga duša!
Sve se to u biti brzo odigralo, ja ukratko "povijest bolesti", on par pitanja, kratki uzv pregled i naputak za dalje. 25.02. MM ima zakazano kod androloga i ja imam jos neke stvari obaviti, nemam uz sebe papire da Vam kazem što, ali javim svakako sve. Više od prvog pregleda nisam ni očekivala.Zna netko kako izgleda androloska obrada ?
Vidim sve ste mi aktivne na našem PDF-u, e kad bude grljenje, neće proći bez mene .
Novost: ošišala se 8)

Super :D ! Odlično da su vam dojmovi sa VV super, i da polako krećete.
Nažalost ne znam za andrološku obradu, probaj malo na potpomognutoj...

i javljaj nam novosti!!

[RozaGroza]

Kaća

[koksy]

RozaGroza Mis mo cekali 3 mjeseca i onda krenuli ponovno, trebalo je 6 mj. Ustvari, po mom iskustvu, malo je teze jer je zelja toliko jaka da je i opterecenje preveliko pa je malo teze opet zatrudnit. Tek kad su mi se "poslozile kockice" i kad sam shvatila da forsiranjem i zivciranjem necu nista postic, odmah sam zatrudnila! Cak smo za Novu godinu svi nazdravljali mojoj buducoj trudnoci a ja sam vec bila trudna.

[bzara]

da,da ja sam apsolutno za to da se sve upoznamo! :D
već sam gledala koja je odakle!!! mislim da smo i sve tu negdje po godinama, ali to je najmanje bitno,baš bi vas voljela upoznati...

Roza, to se i meni dogodilo sada nakon druge bebice! valjda su ljudi mislili to je to! :shock: mene to obično pitaju žene koje nemaju djecu! ja na to odgovaram da, i to još koliko god puta trebalo, nema cijene za moje dijete...

Kaća, pa to je divno! :D
od srca ti želim da što prije ostaneš trudna, i dobiješ svoju bebicu!

svim mamama velika

[Kaća]

hy curke,
ovo su stvari koje ja trebam napraviti:
HBsAg
anti HBs
anti HBc
anti HCV - EIA
antitreponemski test
anti HIV 1 i 2
krvna grupa i Rh faktor - to znam sto je i to sam radila i ne znam zasto ponovo? Valjda doc zna, inace sam AB Rh-

Poznaje netko ovu terminologiju? Jel netko radio nešto od ovog?

[bzara]

da, to su ti većinom testovi na hepatitis B i C, zatim na treponemu ona između ostalog uzrokuje sifilis, zatim na HIV,i rh i krvna grupa!

ja sam radila na hepatitis ali ja sam cijepljena protiv hepatitisa, zbog prirode mog posla!
nadam se da sam ti pomogla!

[Isabel]

Roza, to se i meni dogodilo sada nakon druge bebice! valjda su ljudi mislili to je to! :shock: mene to obično pitaju žene koje nemaju djecu!

:shock: ljudi su stvarno nekada ko pećinski ljudi... zaostali u mozgu do boli!

ja na to odgovaram da, i to još koliko god puta trebalo, nema cijene za moje dijete...

Naravno, jasno, predivno, pohvalno, snažno, :D i !

[*vitica*]

Meni je strašna rečenica: ma dobro pa još ste mladi, imat ćete još djece. Ko da sam posijala kutiju šibica. Grozno. :shock: To je kao prošlo, malo smo plakali i sad dalje.
Ljudi ponekad nemaju takta. Znam da je teško izreći prave riječi, al možda je dovoljno samo žao mi je ili jednostavno šutnja. Ponekad pitaju nešto iz pristojnosti pa te uopće ne slušaju.
Ja se dugo nisam mogla opustiti i imati odnose. Sad su malo popustile kočnice i nadamo se trudnoći u skorije vrijeme. Jako me strah, ali idemo naprijed i vjerujem da ću imati još dječice.

[lilium]

kaća, vitica
sretno za dalje!

[bzara]

Isabel

Vitica, potpuno si u pravu! imam osjećaj nekada da je ljude strah me i pitati kako sam da im valjda ne bi počela plakati! nažalost, to je tako istinito da ljudi jednostavno ne zanaju što bi rekli i onda umjesto da kažu jednostavno : jako mi je žao zbog vašeg gubitka, oni počnu pričati gluposti tog tipa : bit će još djece, mladi ste... dobro pa je umrla isti dan pa ju nisi vidjela, nisi se stigla još vezati... to toliko rastuži čovjeka!
ja pokušam svaki puta prebaciti na drugu temu...

[mari32]

Drage cure samo ne posustajte i sve će biti u redu.Ja nisam neka jaka osoba ali nikada nisam slušala kad su mi drugi savjetovali;nisi luda da opet budeš trudna,ostat ćeš i bez te bebe,šta će ti dijete već imaš dvoje,moraš zaboraviti na umrlu bebic kao da je nije ni bilo itd.Svekrva mi ja rekla da je ona "čula da ako nekome umre jedanput beba da će i drugi put".Pa da sam luda šta sam opet zatrudnila,da mi "tog"nije trebalo......Sad obožava malenog,neću joj ništa govoriti ali najžalosnije je to dok nam treba podrška,malo tko je blizu.Ljudi ne kupuju ni novi auto a da se ne savjetuju i traže podršku i pozitivnu tuđu misao ali nažalost,malo tko će ju pružiti.Netko gore je veći i pametniji od nas dolje i on neka vas vodi i hrabri i neka nada uvijek bude tu za sve vas....

[RozaGroza]

Ne razumijem ljude koji govore "bar se još nisi vezala" itd! Ja sam se za svoje dečke vezala kao da su živjeli sa mnom cijeli život! A pretpostavljam da je tako i vama. Jednostavno ne mogu razumjeti da ti ljudi ne shvačaju da je to malo dijete dio nas od začeća i majkom te ne čine samo godine brige, ljubavi i odgajanja svog djeteta, majkom te čini onaj trenutak kad bi život dala za to biće koje ti je vrjednije od svega na svijetu, onaj trenutak kad ti se srce slama...bol, koju smo mi sve osjetile kad su naše bebice postale anđeli...ja sam baš osječala užasnu bol razdvajanja, prvo kad su moje dečke oveli helihopterom. Ne mogu vam rječima opisati, sad me stislo u prsima dok pišem. A suza lile jedna za drugom, što od nade da če sve biti dobro, što od užasnutosti jer su ih uzeli od mene
Tu povezanost, o kojoj ljudi govore, ja i sada osječam, i sada bih dala život za svoje bebice...zaista osječam kao da su bili tu mnogo mnogo duže, i kad smo išli na njihov grob, ta kamenica koju smo im napravili i cviječe koje smo izabrali...ma meni je to bio neki tako važan zadatak kao da biram kolica ili krevetić! I užasno mi je kad promislim i znam da ču do kraja svog života birati cviječe za svoje dečke sa jednakom strašču sa kojom bih im kupovala igračke, knjige, bicikle...i brinut se o njihovom počivalištu kao što bi se brinula da budu čisti i opeglani, uvijek toplo obučeni.

Najgore je što me ti majčinski hormoni toliko "pucaju" da mužu svaki dan pravim toplu čokoladu, keksiče koje smo planirali praviti bebama...ne mogu si pomoći

E Hebiga!

Kiss cure moje drage...

[koksy]

RozaGroza Bas si me dirnula...

[RozaGroza]

Koksy

Mene čapila neka tuga...pa se mislim bolje vama malo po-tipkati, nego sad ič lit suze u wc. Strah me da mi život više nikad neče imat smisla

Stvarno se trudim bit bolje, eto danas sam na dijetu krenula, počela normalno komunicirat s ljudima (makar samo preko facebooka, al i to je nešto), izlazim vanka, smijem se sa dragim, imali smo i 2 prove našeg benda, iako mi je glas raspucan i užasno zvučim...ali pokušavam dat sve od sebe da stvorim neki prividan dojam unormaljene svakodnevnice. Ali zapravo mi ne ide. Tužna sam neopisivo, osječam kao da bi od tuge mogla umrijeti. Da vam ne govorim da sam danas naišla u kompjuteru na slike moje "buše" svega par tjedana prije poroda. Raspala sam se kad sam to vidila. Bila je stvarno ogromna, i moji dečki unutra, na sigurnom...

Što ako zauvijek ostanem u ovom nekom nedorečenom stanju. Nit sam tu, nit nisam. Živim, a život mi doslovce ide pred očima, ja ga uopče ne doživljavam. I ništa, baš ništa me ne čini sretnom. Gledam u mm-a i znam da ga volim, obožavam ga, predivan je...ali ništa to ne osječam! Dodiruje me i ljubi, a ja ko da sam vreča od patata, do ničeg mi nije.

Pretpostavljam da je se ovo zove depresija. Baš mi je teško...i nikako prihvatit da je to to...da se više ništa ne može učiniti. Gotovo je, prošlo je, i njih nema, i nikad ih više neče bit! To je nešto najtužnije i najstravičnije što sam ikad morala prihvatiti...

Mjenjala bi sve na ovom svijetu, i dala bi sve svoje godine, za samo par dana s njima

Uf, evo sam se ipak rasplakala

[bzara]

Rozica, draga moja

draga moja, samo se ti ovdje ispuši, i to dobro sve izbaci iz sebe!
i iz mene je neki dan samo provalila tuga! nešto sam pisala i samo odjednom bez ikakve najave suze, i to jedna za drugom

nemam ti ništa pametno za napisati... neću čak ni pisati da će biti bolje jer si i sama prošla sve to već jednom! samo ću ti napisati da sam tu za tebe, da smo sve tu za tebe, i da te puno, puno volim iako te ne poznam

[Snjeska]

Koksy

Mene čapila neka tuga...pa se mislim bolje vama malo po-tipkati, nego sad ič lit suze u wc. Strah me da mi život više nikad neče imat smisla

Stvarno se trudim bit bolje, eto danas sam na dijetu krenula, počela normalno komunicirat s ljudima (makar samo preko facebooka, al i to je nešto), izlazim vanka, smijem se sa dragim, imali smo i 2 prove našeg benda, iako mi je glas raspucan i užasno zvučim...ali pokušavam dat sve od sebe da stvorim neki prividan dojam unormaljene svakodnevnice. Ali zapravo mi ne ide. Tužna sam neopisivo, osječam kao da bi od tuge mogla umrijeti. Da vam ne govorim da sam danas naišla u kompjuteru na slike moje "buše" svega par tjedana prije poroda. Raspala sam se kad sam to vidila. Bila je stvarno ogromna, i moji dečki unutra, na sigurnom...

Što ako zauvijek ostanem u ovom nekom nedorečenom stanju. Nit sam tu, nit nisam. Živim, a život mi doslovce ide pred očima, ja ga uopče ne doživljavam. I ništa, baš ništa me ne čini sretnom. Gledam u mm-a i znam da ga volim, obožavam ga, predivan je...ali ništa to ne osječam! Dodiruje me i ljubi, a ja ko da sam vreča od patata, do ničeg mi nije.

Pretpostavljam da je se ovo zove depresija. Baš mi je teško...i nikako prihvatit da je to to...da se više ništa ne može učiniti. Gotovo je, prošlo je, i njih nema, i nikad ih više neče bit! To je nešto najtužnije i najstravičnije što sam ikad morala prihvatiti...

Mjenjala bi sve na ovom svijetu, i dala bi sve svoje godine, za samo par dana s njima

Uf, evo sam se ipak rasplakala

roza draga izdrži, proći će i ovaj teški period
i doći će bolji dani, koliko god ti to teško sada izgledalo doći će dan kada žeš se opet nasmijati

i ako Bog da, uskoro će se pod tvoje srce smjestiti još jedno malo biće koje će ti biti pravi pravcati lijek

tvoja djeca će zauvijek biti u tvom srcu, ljubav prema njima ništa ne može izbrisati, ona je vječna kao što može biti samo ljubav majke prema djetetu,
ali ipak nova beba će donijeti utjehu, razlog za smijeh i sreću
i opet ćeš se smijati

Teško će ti uvijek biti, tuga ostaje vječno dio nas
Jedan od težih dana za mene je i Dorin rođendan jer taj dan je umro njen brat blizanac, moj sin
U početku ga nisam ni mislila slaviti, nikada...ali to nije fer prema Dori...pa smo prijepodne proveli na groblju a poslijepodne slavili rođendan

Drži se draga

[RozaGroza]

cure hvala vam...i da, znam da je ovo sve dio procesa, i bolje je izbaciti odmah iz sebe ovaj takoreči, prvi val tuge, nego držat u sebi. Kad smo izgubili Tiju, držala sam sve u sebi, i trebalo mi je 2 godine da opet poželim bit sretna i imati bebu, i tu sam naučila da trebam dati tuzi nekakav ispušni ventil, to je jedini način da preživimo, da je jednostavno pustimo da izlazi u bilo kojem obliku, samo nek izlazi iz nas.

Evo jutros sam lagano bolje, al najteže je popodne i navečer. Točno 40 dana od poroda, a nije prošao jedan dan da nisam plakala popodne il uvečer...najbolje bi bilo prespavat taj dio dana!

bzara i ja vas volim iako vas ne poznam! A tko zna, možda se jednom i upoznamo. Baš se mislim kako bi mi puno pomoglo kad bi postojala neka "support" grupa za roditelje anđela, jer da vam budem iskrena (iako znam da če ovo zvučat američki! LoL ) ponekad bi mi baš dobro došlo da me zagrli neka od vas...ili kad čitam vaše tužne priče, baš mi dođe da vas zagrlim i nekako dam podršku...hint hint RODAma

Evo, another day is here...idem raditi, imam toliko zaostataka posla da me glava boli svaki put kad upalim komp. Veliki KISS drage moje, i tipkamo se popodne kad opet padne depresivna noč

[RozaGroza]

Jedan od težih dana za mene je i Dorin rođendan jer taj dan je umro njen brat blizanac, moj sin
U početku ga nisam ni mislila slaviti, nikada...ali to nije fer prema Dori...pa smo prijepodne proveli na groblju a poslijepodne slavili rođendan

Uh

Ali Dora zaslužuje rođendan kako si rekla, a i njen braco sigurno želi da ga slavite...ipak on sad ima veliku ulogu na nebu, biti njen anđeo čuvar

[betty blue]

Jedan od težih dana za mene je i Dorin rođendan jer taj dan je umro njen brat blizanac, moj sin
U početku ga nisam ni mislila slaviti, nikada...ali to nije fer prema Dori...pa smo prijepodne proveli na groblju a poslijepodne slavili rođendan

Draga Snjeska, šaljem tvojoj Dori jedan virtualni zagrljaj od seke koja je također izgubila brata blizanca, nakon tri godine zajedničkog života

[andjelak]

Draga Roza,

mene je jako strefilo mjesec dana nakon svega,tek sam tada počela istinski tugovati,osjećala sam pritisak u grudima i knedlu u grlu,plakala i vrtila film ko 1.dana.
Dugo smo te naše srećice nosili ispod srca i ne bi bilo fer ma koliko je bolno da njihov gubitak tako brzo prebolimo.Ovih dana znam da misliš da koračaš unatrag ali s vremenom ćeš opet koračati korak po korak unaprijed :hug

Moj skoro pa 2godišnji sin je vratio sve boje u moj život i veselim se tom daru jer nekada nisam planirala 3.trudnoću.

Što se tiče supporta uvijek si dobrodošla i u našu malu družinu o kojoj smo pričale


Snješka tvoja Dora zaslužuje svu radost slavlja svog rođenja iako znam da ti je teško,ali ona je ta koja prenosi na vas i ljubav svog brata,vašeg sina,on je dio nje

[*vitica*]

Jednom kad sam virila, čak mislim na ovaj forum, netko je stavio ove stihove. Kad mi je jako teško njima se utješim:

"Kada biste poznavali neizmjerni misterij Neba gdje sad živim, ova obzorja bez granice, ovo svjetlo koje svuda dopire i sve prožima, ne biste plakali ako me volite. Obuzeta sam već susretom Boga, u Njegovoj Beskonačnoj ljepoti. Stvari od nekoć tako su neznatne u usporedbi s tim. Ostala mi je od vas ljubav, širina nježnosti koju vi ne možete ni zamisliti. Živim u čistoj radosti. U tjeskobama vremena mislite na ovaj dom gdje ćemo jednog dana biti združeni ponad smrti, napojeni neiscrpivom vrelu radosti i beskrajne ljubavi. Ne plačite ako me istinski volite!"

Drage majčice,