ja vas pročitam malo-malo, jer ne mogu a ne doći na ovaj pdf. i svaki put se gušim od suza. doslovno.
i da, sve sam to prošla, i odjel babinjača i carski...užas. sreća najveća je što imam svoje cure.
svima bih dala jedan veeliki zagrljaj i poljubac
 |
|||
|
|
|||
ja vas pročitam malo-malo, jer ne mogu a ne doći na ovaj pdf. i svaki put se gušim od suza. doslovno.
i da, sve sam to prošla, i odjel babinjača i carski...užas. sreća najveća je što imam svoje cure.
svima bih dala jedan veeliki zagrljaj i poljubac
dobro večer drage moje
mi se vrnuli nazad, bilo nam je pre,pre,predivno! kratko ali slatko
evo par slikica, da vidite malo atmosfere! premorena sam, ali sutra prijepodne sam si uzela slobodno pa ću se malo odmoriti!
koksy,i meni je dr. H, i puno mi je pomogao!
meni isto nitko nije ponudio psihološku pomoć ni u bolnici, ni poslije! ali to je jako potrebno ženama! zato mi je strašno, strašno drago što postoji ovaj PDF, jer to će se događati i dalje ženama, nažalost, i onda je u takvom trenutku ugodno doći među osobe koje te razumiju makar to bila i virtualna grupica mama!
Bzara....ajde ti uzmi koje moje kilce!!!!!!!
Brane...uh, znam da je tvojoj prijateljici vjerovatno jako teško bilo kad si joj rekla za bliziće, ali ja bi sve dala da kad sljedeći put budem trudna opet budu dvoje...tako da ne brini, sigurna sam da iako ju je toga jako strah, negdje u sebi ne bi joj smetalo da ih je dvoje...
Ja uopče ne znam više, ne sječam se koji je to feeling imat samo jednu bebu u trbuhu...toliko sam se navikla da ih je dvoje da to nekako uzimam pod normalno.......i baš sam nočas osječala takvu užasnu prazninu unutra...fale mi moji pišići da me lupkaju i bude usred noći...
Bila sam na kavi s frendicom, govori ona da ne može doč ksebi kako se dobro držim....a ja govorim držim se prema vanka, a čim ostanem na sekundu sama, odmah idu suze, tuga, praznina...tupost...i život jednostavno nema smisla...da nemam svog dragog uopče ne bih željela živjeti......fale mi moje troje dječice...ovo s Ivanom i Oliverom je samo tako jako oživilo gunitak Tije, i sad se osječam kao da mi ih je troje umrlo sada...užas...
Mislim da mi nikada u životu neče moje bebe prestati faliti, uvijek ču žudit za njima, za njihovom mekanom kožom i mirisom, i vragu bi dušu prodala da ih samo jednom zagrlim svo troje, izljubim, dotaknem, da ih opet čujem kako plaću......zaista ne znam što se treba dogoditi u mom životu da bar malo smanji ovu tjeskobu i bespomočnost i neprihvačanje stvarnosti. Kao da ču se ujutro probudit i oni če bit pokraj nas, plakat i tražit papat.
Uffff....život je jedno veliko S*ranje...a najgore od svega; ko mi garantira da kad dođe moje vrijeme da ču ih opet vidjet???
Sorry-te cure na kuknjavi, neka teška večer ovdje, mm spava jer je bolestan, depresija ga čopila pa nema što mu nije, valjda je sad na njemu red...a ja od jutra do sutra zabijam glavu u posao, i ovako navečer kad više nema ničeg, razmišljam i zurim u jednu točku na zidu, i čekam da vrijeme prođe...
Ah, cure, i meni su najgore večeri. Još nekako prođe dan, ali navečer, kada stavim mićonicu na spavanjei ja sama legnem, kao da se otvori neki drugi svijet i ne mogu o ničemu drugom razmišljati... mm obično redovito radi popodne i navečer, tako da sam sama...
A baš je jučer bila neka loša noć, probudila sam se sva umorna i slomljena, a cijelu nać sam prolazila opet isto - od trenutka kada su nam rekli, pa dalje...
Stvarno, da nema mojih ljubavi...
Jučer smo bili na povorci, naravno, zbog ljepotice, svi smo se umaskirali, a ja sam se samo molila da nikoga ne sretnemo. I nakon nekog vremena, opet me počela boljeti noga (kao podsjetnik) i samo sam htjela otići doma i pokriti se preko glave.
A danas sam bila prvi puta sama sa Laiom u vrtiću i srela neke roditelje po prvi puta i slomila se na izlazu...
I opet sada sa dragom susjedom...
Ma totalno sam koma...
Nakon kolikote se vratile na posao? Ja sam od komisije dobila mjesec dana, ali kako stvari stoje...Mislila sam da ću moći već sada, ali strašno mi je među ljudima, a trebam se vratiti među 100-tinjak mladih+kolege...
Ja sam ostala na bolovanju 2 mjeseca, isto sam dobila mjesec dana od komisije al sam prije toga uzela godisnji, jer sam se udala par dana prije nego smo dobili dijagnozu, pa sam dobila bolovanje zbog hospitalizacije koja je pocela na moj rodendan
Al morala sam, suocila sam se s tim, jedino me stvarno smetalo konstatno sazaljevanje.
Meni su večeri isto bile koma i imala sam faze nespavanja. Najgore je na početku, kad se moraš susretati sa svima. Ja sam mislila da dugo neću moć komunicirat s ljudima, al nekako je krenulo, polako.
Što se bolovanja tiče, imala sam pravo na porodiljni kao svaka druga rodilja, samo prvi 45 dana bez doznaka, a onda sa doznakama koje sam furala u Hzzo. Vratila sam se na posao nakon tri mjeseca. Moja frendica je tu odradila golem posao, pričala s ljudima i bilo mi je ok kad sam došla. Osjetila se napetost, čak mislim da je meni bilo lakše nego njima. Dočekali me srdačno, nitko ništa nije zapitkivao, a što su mislili, nisam se s tim zamarala.
ja sam od HZZOa dobila rješenje da se sa 01.05. moram vratit na posao, to znači nakon 4 mj. Ali dr mi je rekla neka se raspitam, jer imam pravo ić na komisiju koja mi, ako vidi da još nisam spremna, može produživati po mjesec dana.
Valjda nam je svima najgora večer. Malog stavim na spavanje u 20:30, muž radi pa ide na spavanje oko 22, a ja ne mogu zaspat prije 1 sat. Pokušala sam ić spavat kad i muž, ali onda samo zurim u prazno i vrtim film. Od kada se to desilo nisam sanjala. Cijelu trudnoću sam imala životopisne snove, a sada ništa ne sanjam. Možda i bolje. Dovoljno da to proživljavam prije spavanja, pa barem da mirno spavam.
Srećom pa imam ovaj forum pa mi vrijeme prije spavanja brže prođe.
Danas je novi dan i neka vam bude lijep
Ja sam danas bila u svojoj školi jer sam išla da mi kolegica iz računovodstva napravi prijavu poreza, a i da joj odnesem doznake. Nisam imala nikakvu namjeru javljati se u zbornicu, ali je kao za inat stalno netko upadao, pa sam nekima morala objašnjavati, nekima nisam, za neke mi se grlo stisnulo i nisam mogla ni riječ reći... a neki su me onako veselo priupitivali "Koliko još?". Nisam vidjela svoje učenike, mislim da još nisam spremna, jer se uvijek sjetim koliko im je bilo žao kada sam odlazila na komplikacije....
I onda sam se išla ošišati - i bilo mi je malo bolje
I naletila sam na sniženje u x-nationu gdje me čekala haljina koju sam dugo gledala dok je koštala 580,00kn, a danas je bila snižena na 140,00!!! Ipak je ovo dobar dan...
A koliko mi znači ovaj forum i vi, to i same znate (a i mm vas zbog toga obožava
Danas mi je neki glupi depresivni dan. Čistila sam i pospremala neke stare kutije sa računima i dokumentima, i našla svoju staru trudničku knjižicu. Sve je u njoj napisano pa i taj tužni završetak. U fasciklici su sličice utz i nalazi dok je sve bilo uredu.
Rasplakala sam se ko kišna godina. I sad mi je suzica u oku. MM mi je tisuću puta rekao da to ili bacim ili negdje spremim daleko od očiju. Ovako svako malo tugujem.
Netko kaže vrijeme liječi. Ma nema tog vremena koje će mi obrisati pitanje zašto?
Bilo bi bolje da danas nisam ovdje ostavljala svoj trag, ali tako sa tužna. Imate li vi takvih dana i plačete li kad vas nitko ne vidi?
nenaa
Jos uvijek imam takve dane, pogotovo kad naidem na te stare nalaze.
Sutra mi je godisnjica braka, muz je na terenu pa sam malo pregledavala nas album s vjencanja. I vidjela trbuh...
Takav mi je dan, sav neki tuzan
Ja sam rodila H. 20.07.2005 i još mi je grozno. I moja L. koju sam rodila pred 10 mj je najljepša beba koju sam ikada vidjela(naravno) jer je moja. Ali danas sam neutješna. Odlučila sam i Hani napraviti spomenar. Je li to samouništavajuće ili da je napravim. Sa ono malo podataka što imam i vlastite proizvodnje. Lijepo osmišljen. Danas sam totalno koma, ne znam da li je neka bio prognoza loša, ali ja cijeli dan vadim to iz dubine memorije i samo mi se plače. I mama me pita šta je, a ja kažem boli glava. A L. me gleda pa bi se igrala a ja sam komaaaa[/b]
nenaa, moja u svojoj djecjom mudrosti meni kaze - imam suze i moram ih isplakati...i to je istina, isplaci sve suze koje imas
Zvala sam i MM koji jadan vozi i trenutno je na nekoj cesti u Belgiji. Tako ponekad kad me ulovi kriza izluđujem sve redom.
Sada skoro 4 godine poslje, dobro se držim, ili kako ja volim reći "naučila sam živjeti sa time", ali to mi se ponekad čini umjetno i mislim da se raspadam. Potražili smo mi bili i stručnu pomoć i sve je to super. Živimo i na to ne mislimo, ali možda 2-3 dana u godini, ne znam zašto potpuno se raspadnem.
Danas je jedan od tih rijetkih dana, je li to normalno. Koliko vas je davno rodilo (meni je moje davno i čini mi se kao pred 100 godina), a da vam se ponekad čini da to nikada neće izgubiti taj neki intezitet. Već vidim ovu noć kao jednu od tih rijetkih u godini kako jecam i plačem sama na krevetu i molim boga da vrati te dane i da me L. ne čuje.
Danas nisam za među ljude ne smijem biti ovdje i uznemiravati vas. Danas mi treba zagrljaj, onako bez puno riječi jer ništa ne znače. Nema utjehe. Može proći 200 godina i neeeema utjehe.
Idem sad jer sam danas kooooomaaaa. Ne prepadajte se uračunljiva sam ja osoba, samo bolno iskrena kad boli.
Sutra je novi dan...
Uh Nenaa draga...potpuno te razumijem i šaljem ogroman zagrljaj, da mogu sad bi te rado zagrlila zastvarno
To što osječaš apsolutno je normalno, i nikad, baš nikad, nažalost, neče prestat tuga zbog gubitka djeteta
Naša Tija je otišla prije 3 godine, a ja i dok sam bila trudna sa Ivanom i Oliverom, znala sam grcat u suzama jer nje nema. Kako da se to preboli??? Pa nemoguče je, nego jednostavno kao odlučimo nastavit živjeti jer tako to ide, teče sve naprijed pa moramo i mi.
Uh, ja se raspadam svako dva dana, jučer me navalio takav plač dok sam bila u spenzi, došla doma i jednostavno sjela na krevet isplakala 45 minuta sve što sam mogla, i onda skuhala kafu i buljila u praznu točku...
Najokrutnije od svega je to da život ide dalje i nije važno što da nam se dogodi, moramo i mi. Ne postoji puca za Off-mode u koji bi sve mi tako rado ponekad pošle, samo da malo odmorimo dušu. Ne, moramo grabiti dalje, sa tugom u srcima, i smješkat se svijetu i životu, ljudima na cesti...a svi ti ljudi, kao i mi imaju neku svoju tužnu tragičnu priču, i kao i mi grcaju u suzama i očaju, sami kad ih nitko ne vidi...
Life is a random lottery of "meaningless" tragedies...i to je ono što je meni jako teško prihvatiti. Ono što je mene uništilo, slomilo i toliko ogolilo da se više nikad neču u potpunosti vratit, je nekome drugome samo još jedna tužna priča koju zaborave u trenu jer imaju svoju, jednako tužnu i tešku...
I ponekad se mislim, želim ostati u ovom stanju u kojem jesam zauvijek. Bar sam tako jako bliska sa svojom djecom jer sam stalno u tom nekom našem svijetu gdje oni još uvijek jesu. Stvarnost, u koju se još nikako nisam spremna vratiti, mi uopče ne treba. Radim svoj posao, šetam, i sad napokon dajem sebi za pravo da budem ja...tužna, puna žudnje...kad sam vanka sa svojim psom, uživam u toj tuzi jer me zbližava sa mojim ljubavima...pričam sa njima, pričam čak i sa Bogom sa kojim sa "posvađana"...i svugdje su oko mene...ali...ne mogu ih dotaknuti
Često promislim: ajme poludila sam...ali onda shvatim što mi se dogodilo, i koliko je to tragično, da, stvarno, dobro se držim. I sve se mi vodje dobro držimo. Ipak su nama naša djeca umrla, nema ih, a mi i dalje funkcioniramo, pišemo ovdje, oslobađamo osječaje, i imamo hrabrosti svaki dan, svaki sat, ma svaki trenutak imati tu djecu u mislima.
A to dal čemo mi sakriti papire ili ne...a to je individualno.
Meni su svi moji papiri tu, svakodnevno ih gledam, slike sa UZV-a, trudnička...sve je tu, ali to je samo komad papira...
Ajme majko što sam se raspisala
Ljubim vas sve...držte se, i kad treba plačite. Ja bi mogla hydroelektranu izgradit koliko sam suza više isplakala!
nenna, samo jedan ogromni
tu smo za tebe, piši, plači, vrišti ako treba! sve odreda ovdje te razumijemo! mislim da nema žene koja proživi ono što smo mi sve ovdje proživile, a da nemaju ovakvih dana (meni je jedan od takvih dana bio na valentinovo)
mislim da će bez obzira koliko prošlo boljeti uvijek jednako, jer vrijeme u ovakvim slučajevima ne liječi rane, ono nas samo uči kako da što kvalitetnije živimo s tim križom.
ja sam Zari napravila kad sam došla iz bolnice mali spomenar, gdje sam poljepila sve što sam imala od uspomena iz trudnoće! nekada mi bude jako teško to gledati ali nekada imam osjećaj da ju kroz te uspomene osjećam, i da je tu uz mene...
draga moja, isplači se, zagrli svoju kćerkicu, i svu svoju tugu prelij u ljubav prema njoj...
ona će ti pružiti najiskreniji zagrljaj
koksy, sretna godišnjica braka!
svim mamama velika pusa!
predivno si ovo napisala...RozaGroza prvotno napisa
trudnoća s mojim anđelom mi je bila posebna, i kada sada razmišljam puna nekih znakova. Imam sina, a sada je bila curica. Puno puta sam gledala po trgovinama robicu za curice i držala u ruci da kupim, ali ipak sam na kraju vratila. Ko zna dali će bit buca ili mršavica, ionako je zima pa će prve mj nosit tutice, kupit ćemo kada dođe vrijeme. Jedino sam joj kupila lijepi rozo bijeli kompletić za dolazak iz rodilišta, a sada u njemu spava.
Za sina sam vodiladnevnik trudnoće i nastavila pista kako napreduje po mjesecima, a za nju sam napisala svega tri stranice. Uvijek kada sam krenula pisat, prvo sam napisala za sina, pa je uletilo nešto treće i za nju nisam. Bilo je puno takvih situacija, ali naj(neznam ni ja šta) mi je bila večer prije poroda. 9 dana prije termina, snimala sam po kući maloga kako se glupira, i odjednom kvar. Kamera ne radi. Nakon svega ovoga, htjela sam kameru nosit na servis, ali sam je upalila da vidim još jednom što je bilo, a ono kamera radi. Prst sudbine. sada mi je drago da nije radila, jer bi je muž usnimao nakon poroda (ne porod, ne) a kako to gledat. Nemam puno uspomena na nju, osim papira, slika, to je uspio, krsne vodice, 3D snimku ultrazvuka i slikice, pozitivan test za trudnoću, narukvice moje. I najveću, bol. Ja volim uspomene, tako sam i za ove kupila lijepu kutjicu i sve spremila unutra. Držim je u ormaru, a jednu sliku sam držala na polici, ali mi je bilo previše bolno i teško, pa sam je sklonila. Ona je i dalje na toj istoj polici, ali iza slike moga sina.
Fam mi uporno govori da je maknem, da se ne mučim, ali im objasnim da je ona moja kćerkica, mada je nema, ali ipak bila je, makar i na tren. Dali bi oni da ja sada odem, maknuli sve moje stvari, kao da me nikada nije ni bilo.
To je osim bolne uspomene jedino što mi je ostalo od nje, i ne želim to nikada maknuti.
Suze mi teku, ne vidim ni što pišem, idem vam na zrak da se smirim...
Volim vas sve!!
tamagoči
isplači se!
obitelj i prijatelji obično misle da kada pričamo o tome ili kao u tvom slučaju držimo slikice, da se mučimo, i onda uslijedi rečenica : ma pusti to, ionako ne možeš tu ništa, samo ti je teško, a ne shvaćaju da ustvari takve male stvari nam pomažu da svoju dječicu držimo blizu sebe...
i da mi ne želimo zaboraviti, čak i kad bi mogli. ta dječica su dio našeg života, i koliko god nam bilo teško, želimo ih se sjećati...
a ljudi to često ne razumiju...
danas je neki tužan dan svima!
Tamagoči
Kako je Bzara rekla, sve te sitnice koje imamo od naših anđela, to je naše i to nas drži bliže njima...a biti blizu njima je ono što čemo željeti cijeli život, do zadnjeg daha. Radije bih cijeli život provela tužna i plačući jer ih se sječam, nego ih zaboravila na samo jedan dan...
Naše bebice zaslužuju biti djeca svojih majki, pa makar su sad anđeli i zapravo oni su ti koji nas bodre...uvijek če biti naše bebe, i gdje god da su, majčinski osječaji i instinkti nikad neče nestat.
Rijetko članovi obitelji ili rodbina shvača koliko te sitnice nama znače, i koliko mi zapravo želimo biti vezane za naše bebe. I često svi imaju dobronamjeran stav "makni to da bol brže prođe". Moja svekrva, divna koliko zaista jest, uvjerena je da moram ostat trudna što prije, a rodne listove svojih beba sakriti, i samo tako ču "zaboravit i prebolit". A kako na sreču nije prošla ništa slično, ne može razumjeti da to nije ispravan put za mene. Zaboraviti nije opcija, to je za mene najgore što se može dogoditi. Svako sječanje na moje bebe za mene je blagoslov
Da Bzara, izgleda da nam je danas svima onakav jedan dan...život je posebno težak danas...
Čitam vas stalno i nikad ništa ne napišem jer mi se čini da je to bilo predavno, kada sam izgubila svoju curicu. Bilo je to 20.07.2006. u 24.tj. trudnoće. Sreća da sam imala već dvoje divne djece, ne znam kako bi bez njih to preživjela. Nisam mogla dulje izdržati , ostala sam T 3 mj. iza toga i 20.08.07. rodila moga najmanjeg miša Vitu. Mislila sam da je to to i da će bol za ozgubljenom bebicom prestati. Ali nije, i ne prođe niti jedan dan da je se ne sjetim.
Više to nikome niti ne spominjem, jer mi svi kažu da zaboravim, imam troje djece, trebam biti sretna. I jesam sretna, naravno, i presretna sam sa njima. Ali tu malu djevojčicu nikada neću i ne želim zaboraviti.
RozaGroza - imaš pravo, danas je stvarno neki težak dan.
Ja volim govoriti o njoj, tako je ona uvijek tu, ne dam da se zaboravi. Meni jako teško pada kad me netko pita koliko imam djece, npr. neka službenica, pa moram reć jedno, al pomislim dvoje. Pa i nju sam nosila i mazila, i ona je moje dijete. I baš dobro kažeš Roza, majčinski instikti nikad neće nestat.
Sad me baš potreslo što pišeš Tamagoči, jer ja imam malo uspomena: samo jedu slikicu kad sam bila trudna. Narukvicu nisam dobila, al sam taj da nosila malu pletenu krunicu na ruci i rodila s njom i čuvam je ko da je ona bijela s brojem.
Dobro jutro!
Danas je novi dan i malo sam veselija. Jutros L. izbila dva oštra zubića (naše male gornje jedinice) pa se imam čemu veseliti. Plakala sam do tko zna kada u noć. MM mi je slao nježne i lijepe poruke i sva sreća se ujutro dignem, a dva plava oka me iz krevetića gledaju i samo me to drži da ne poludim zadnjih 2 dana.
Kad mi netko kaže, ajde imaš sad nju pa šta više plačeš. Ni ja ne kužim. Ponekad se mješaju osjećaji sreće i tuge, ali ne očekuje netko valjda da ću ja zaboraviti moje prvo dijete i trudnoću. Kako je tamagoči rekla zar bi i sve moje netko bacio i zaboravio kao da me nije bilo. Meni nije važno koliko dugo. Sat dva. Hana nije niti udahnula zrak koji ja dišem i bilo je strašno rađati je, ali ona je bila tu sa mnom u mojem životu.
Idem sad na neke veselije teme.
Ja samo mislim da kad je Bog stvarao svijet nije ravnotežu trebao regulirati tako da majke rađaju anđele. To je velika nepravda i čopor rođene zdrave djece ne može jednoj majci obrisati bol i tugu za samo jednim. To je nepravda i toga ne bi smjelo biti.
Aaah da je bar Bog to tako lijepo uredio...
A danas meni jedan frend govori "too much of a good thing is not good". A ja njemu govorim da je tu izreku izrekao netko ili jako glup il netko tko niklad nije osjetio bol tugu jad i nesreću pa mudruje. Meni bi sasvim dobro u životu bilo da imam "too much of a good thing" a ne samo neke kratke male slatke momente a ostatak tako gorak...
Al danas jest novi dan i sve se ćini malo lakše. Čak i kile idu dole, sad več imam 1.5 kg manje nego prije 15 dana
Al neka, što više svakodnevnih malig "glupih" problema to bolje...to keep my mind off the big picture.
Kiss
Prvo da pozelim sretnu godisnjicu mom muzu, gdje god bio! (naravno da je na terenu)
A onda vama, drage moje supatnice, zelim da vam ovo sunce, koje je napokon malo zasjalo, donese bas mali dasak utjehe i nade u bolje sutra.
Koksy, sretna vam godišnjica!!!
koksy, sretna vam godišnjica!!!
Koksy, želim sve naj za godišnjicu!!! :D
Svim mamicama anđela
Hvala cure! Mada muza nema doma, bas sam nekako lijepo provela ovaj dan, nista posebno, al bas sam s nekim veseljem danas i pospremala i pila kavicu s frendicom... ma sve sto sam danas radila mi je bilo super. I jos je malac dosao iz jaslica dobre volje tako da mi je jos i on do kraja uljepsao dan.
U subotu me muz vodi na veceru po mom izboru a ja jos uvijek ne znam kud bi!
Koksy
želim vam lijepi provod za vikend!
nenna
drago mi je da si bolje, i istina ujutro se stvari obično ne čine tako strašne!
joj, ma bravo za tvoju ljepoticu!
drago mi je da imamo mjesto gdje možemo pričati o svojim anđelima, bez da nam netko kaže : ma nemoj o tome, samo se mučiš!
a ja bi tako nekad pričala o svemu lijepom što sam prošla u trudnoćama, bez obzira što znam da će to završiti suzama... za mene su to one "zdrave suze" koje mi pomažu da se osjećam dobro...
ako smijem primjetiti naši anđelčići imaju svi tako lijepa imena
svim mamicama
Rozica, bliži se dan "D"
~~~~~~~~~~~~~~ da urodi plodom!
sve moram potpisat, i dodat još malo ~~~~~~~~~~~~~~ za obje!
ako smijem primjetiti naši anđelčići imaju svi tako lijepa imena
svim mamicama
Rozica, bliži se dan "D"
~~~~~~~~~~~~~~ da urodi plodom!
Rozica, mislit ću na tebe cijelo vrijeme!
svim curkama velika pusa, i laka noć, sanjajte nešto lijepo, sanjajte svoje anđele...
Rozica, jednak proces koži je rastezanje i skupljanje, izrazito težak... Potrebno mu je puno puno elastičnosti da uspije bez posljedica (strija) a kako se ona sada skuplja puno brže nego što se rastezala, koža pati.Al što više mršavim pojavljuju mi se strije na trbuhu :/ ne znam zašto to. Dok je rastao bio je sav lijep glatak i čist.
Kiss
Ako ti se da, mackaj i trackaj ju s uljem (onim protiv strija što se koristi u trudnoći, a može i obično bademovo) da ublažiš strije i maximaliziraš elastičnost koliko možeš.
sve moram potpisat, i dodat još malo ~~~~~~~~~~~~~~ za obje!
ako smijem primjetiti naši anđelčići imaju svi tako lijepa imena
svim mamicama
Rozica, bliži se dan "D"
~~~~~~~~~~~~~~ da urodi plodom!
A ja ću od
Curkeeeee
Virkam tu i tamo, pročitam na brzaka (s nogu) postove i grabim dalje.
Bila u ZG na VV, androloska obrada napravljena, cekamo nalaze 3-5 tjedana, pa natrag za ZG da se odlucimo (prema rezultatima pretrage) za postupak koji nas slijedi...
I samo da znate cure, PUTNI NALOG sam dobila i ja i MM, pa ako netko putuje po sličnom pitanju, putni nalog se moze dobiti od ginekologa odnosno lijecnika opće prakse.
Kako sam? Onako.. Lešo, reklo bi se. Ponovo su me pukle neke krize.. Svadjam se sa MM, idemo si na živce. U biti njega živcira što sam previše na internetu (facebook, roda, punmiris, multiplay), a meni se stvarno ne da gledati Zdravka Mamića, Simonu i Antu, Nives Celzijus, Bubija i Grubija i ostale novopečene idole zatrovane nam nacije. Nekako sam se povukla u neki svoj svijet, u neke svoje priče, na neke svoje stranice.. Družim se sa nekim svojim virtualnim / poluvirtualnim prijateljima, pa se ponekad i sama pitam - idem li pravim putem? 50% je zabava, a 50% je učenje.. Naučila sam puno na internetu. I pazi,!! on koji mi prigovara da visim na netu, kad dojemo u ZG, pita me kako ja znam da trebamo bas tamo i bas to.. Pa zato covjece sto visim na internetu i nalazim informacije koje tebi kasnije sluze...... Bože di je ova moja priča otišla?? Stvorena sam za pisanje romana struje svijesti.. Ali neću ništa izbrisati, sve postam. pa šta bude
Isabel
draga moja, još malo pa si nam na pola! baš sam sretna zbog tebe! s ovom malom zvjezdicom je sve u redu jer gore postoji jedan mali anđelčić koji pazi na nju/njega!
čuvaj mi se draga moja!
Kaća
čuj, krize su normalne, vjerujem da ih svi imamo nekada! puno se događa trenutno, i veliki je pritisak i kod tebe i kod TM. samo ti draga moja visi na netu, puno korisnih informacija ćeš dobiti kao što si i sama rekla!
od srca ti ~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~da uskoro krenete u postupak i da on urodi plodom!
curke, mislim da je Roza krenula na put, ide u Graz!
ajmo joj malo ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
za uspješan susret sa doktorom!
draga mislimo na tebe!
svim curkama
cure
za nasu Rozu ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Draga Roza želim ti puno sreće ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
i svim curama narafski, da se što prije mazimo po bušama
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Cure i ovdje da vam rečem da ste predivne!
Krečemo u Grac u Ponedjeljak, danas smo stigli u Zagreb. Hvala na vibricama, samo navalite!
Dan je jako težak, i umirem od tuge...danas je 2 mjeseca od rođendana mojih ljubavica...ma ne moram vam ni govorit...srce mi je stegnuto, slomljeno, knedla u grlu, oči natekle, a život mi se jedva i živi. Ali jedna pjesma me danas izvukla i tu ču vam je postat, a od danas je dio mog potpisa jer je predivna i točno pogađa neki feeling majke koja traži utjehu...
http://www.youtube.com/watch?v=tO6Baeg088c
Uf, zašto zašto zašto...nikad se to neču prestat pitat. Zar su moje bebice bile toliko neodoljive Bogu da ih je morao uzeti...tako prekrasne i čiste...voljene do neba od prvog momenta začeća...
Ma neču više cmoljiti, samo sve vas rastužim...
Kaća ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za uspješan postupak i da urodi plodom, jednim, dva, tri!
Uf, zašto zašto zašto...nikad se to neču prestat pitat. Zar su moje bebice bile toliko neodoljive Bogu da ih je morao uzeti...tako prekrasne i čiste...voljene do neba od prvog momenta začeća...
Roza srećo, mislim da se sve mi tu to pitamo, a odgovora nema.. samo tu i tamo kakavo glupo objašnjenje da Bog uzima k sebi samo najbolje. Naša dječica jesu najbolja, ali kad je već svemoguć neka si sapravi svoje anđele, a naše neka pusti nama. Ja sam inače vjernica, ali neke postupke ne mogu razumijet, a bogami ni opravdat.
Kaća sretno, mislimo na vas i očekujemo dobre vijesti...
Neće me pa neće taj Graz...dobila mengu 1 sat prije nego smo trebali krenuti na put
Bzara so you know
Kako ste mi vi cure drage? Ja se raspadam na komadiće. Jednostavno sam se dala i rekla sam sebi; ako trebam pasti na dno, nek padnem...izgleda da moram sve ovo proživiti, i valjda isčistiti dušu od ove tuge...plačem no stop...dok vozim, dok čekam red na kasi...kad sam na kavi...dok radim...malo sam ljuta, malo sam tužna, malo tupa...zabila sam se u sebe i u svoj svijet, šetam sa pasom i fotografiram to me jedino opušta...i jednostavno postojim u tom nekom raspoloženju u kojem sam nepostojeća, nema me zapravo...
Rozi,
draga moja, mislim da kad čovjek doživi takvo nešto nekada treba dotaknuti dno tuge da bi mogla se ponovno dići!
radi ono što tebi paše, i ponašaj se onako kako se osjećaš! doživila si veliku tragediju, i mi te sve ovdje razumijemo!
ovaj vikend sam srela jednu friendicu, koja ne živi u mom gradu, ali je poslom došla. ima kćerkicu od godinu i pol. pitam ju kako je malena, i kaže ona meni : Zara je preslatka, strašna je...
23.3. će biti 2 godine kako smo dobili i isti dan izgubili svoju djevojčicu... točno 9 dana od mog rođendana. taj rođendan sam provela u bolnici i imala samo jednu želju kad sam puhala svjećice na torti koju su mi donijeli! nije mi se ispunila...
27.rođendan slavila sam sa Zarom u trbuhu, 28. sa Matkom, a 29. sam samo ja i samo jedna ali ogromna želja koju ovaj puta svaki djelić moga tijela želi i puše...
puse, sorite raspisala sam se!
Mame anđela, ne znam jeste li me registrirale kad sam pisala na drugom topicu, ali preporučam da pročitate ovu priču:
spirit baby
meni je baš puno pomoglo, pa ju želim podijeliti s vama
bzara razumijem te, i ja sam rodendan provela u bolnici, 11 dana kasnije moje maleno vise nije zivjelo u meni
Godinu kasnije bila sam opet trudna, i narucena na pregled na moj rodendan u istoj bolnici kod istog doktora i stavili me u istu sobu! Uzas!
Srecom, taj put je imao dobre vijesti, ali osjecaj koji me preplavio dok sam lezala u toj sobi je bio...tuga pregolema.
U petak mi je rodendan, i proslavit cu ga s muzem i klincem.
Jedva cekam! :D
koksy, mi smo znači tjedan dana razlike. meni je 14.u subotu rođendan! isto jedva čekam!
isplanirala sam si cijeli taj vikend, i baš se veselim!
vjerujem da će tvoja proslava biti divna! TM, sin i ti...
nema ljepšeg!
Došla sam vas samo malo
Nemam niš pametno za napisati, moji su strahovi iz dana u dan sve veći, a
Borim se sa tim strahovima, nedam im za pravo
Volim vas jako
Isabel
I sve je super i sve je za 5...i za tvoju curu jedan
big big
Isabel, polako, dan po dan.
Molim za
I nestrpljivo čekam dan kad ću ti se pridružiti.
A ja čekam Isabelinu Priču sa poroda, i svih vas koje ste zaslužile biti mamice.
Kako kažu da nas dječje ne rođene duše biraju same, vas mora da biraju neki mali savršeni perfekcionisti kad im toliko treba.
Znači imat ćemo cijeli jedan razred na forumu, savršene pedantne dječice...ah...
Isabel normalno je da brineš...ali sigurna sam da je tvoja curica prava mala lavica, sve će bit super ovaj put, vidjet češ! Šaljem vam objema velike
Nenaa ah kad čujem tu priču o tvojoj prijateljici zasuze mi se oći. Svi mi doktori govore da su moji dečki rođeni bilo gdje drugdje osim u Dubrovniku da bi imale dobre šanse
~~~~~~~~~~~~~ svim srcem da curka od tvoje frendice bude dobro i naraste u prekrasnu bebicu!
Pravila pisanja postova
