Nama, na sreću, nisu dijelili baš puno savjeta, možda zato što me inače smatraju (pogotovo moja mama) osobom kojoj se ne da puno reći ( i to u negativnom smislu,naravno, ali baš dobro). I ja sam se tak dobro i bez toga snašla s bebicom tako da imam samo lijepa iskustva i sjećanja. Mama je dolazila 10-ak dana pomagati u kućnim poslovima, sveki je kuhala jer su u istoj kući kat ispod, ali briga o bebi je bila isključivo moja i bilo bi mi nepojmljivo da one brinu o njoj. Što se tiče posjeta, ja sam zapravo odgojena tako da bi mi bilo neugodno nekome sasuti u facu sve ovo o čemu cure pričaju, iako mislim tako i super su mi svi ovi savjeti što su cure rekle, ali ne mogu to sve nekome reći (ili nisam mogla, možda sad i bi) jer je u mojoj obitelji i okolini bilo normalno da ti svi dolaze drugi dan, ali su zato MM i svekiji bili po tom pitanju totalno drukčiji i bilo im je normalno da nitko ne dolazi dva mjeseca. Na kraju, nije ispalo baš toliko, ali ipak nismo imali puno posjeta tih prvih dana. najviše sam se kačila s mamom oko toga jer je njoj bilo neugodno familiji ili kumovima reći da ne dolaze i to je to. Rekla je - ja to njima ne mogu reći makar se ti ljutila na mene i gotovo. Znači, bolje da se ja živciram i osjećam loše, samo da se oni ne ljute :? .
Jednom, 9 dana nakon poroda je banula jedna grozno dosadna stara susjeda koja je jedva dočekala razlog da nam se može uvaliti u kuću jer je inače nitko ne prima jer je dosadna i ne miče se 5 sati bez obzira što joj daš do znanja da bi mogla otići. Sjedila je dva sata, ja kažem da moram podojiti bebu, ona kaže - samo ti doji. Već mi je stvarno bilo koma (kak sam samo bila glupa. Sad sam je naučila ignorirati nakon par minuta što nam se nasloni na ogradu). Sveki je nakon nekog vreman otišla prošetati s nećakinjom i kad se vratila i vidjela da je ova još tu, rekla je - Branka se sad mora ići odmoriti malo - i otvorila joj vrata :D .